DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ernest Fišer
Književnik, publicist, profesionalni novinar i kulturni djelatnik ERNEST FIŠER rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Gimnaziju je 1961. završio u Varaždinu, a na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu diplomirao je 1963. studij likovnih umjetnosti. Visoku stručnu spremu stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1981. jugoslavenske jezike i književnosti te čistu filozofiju. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je 2005. magisterij znanosti i sada dovršava doktorsku disertaciju na temu "Književno djelo Zvonka Milkovića".
Kao likovni pedagog radio je u Domašincu (1963-65.), a potom je bio profesionalni novinar u čakovečkom tjedniku Međimurje (1966-71.) i prvi urednik Radiostanice Čakovec (1969-71.). U vrijeme Hrvatskog proljeća djelovao je kao urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva "Zrinski" u Čakovcu (1971-72.), a zatim je do konca 1978. bio urednik čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda "Zrinski", priredivši za tisak u tom razdoblju više od sto knjiga suvremenih hrvatskih pisaca. Jedan je od pokretača Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskoga kalendara (1970-72.), priredio je za tisak prvu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), a bio je i glavni urednik časopisa Kaj (1990-93.), kojemu je i danas jedan od urednika. Od 2009. godine glavni je urednik časopisa Matice hrvatske Kolo.
U Varaždinu djeluje Ernest Fišer od 1979. godine. Tu je najprije bio arhivski djelatnik u Povijesnom arhivu (1979-82.), zatim profesionalni urednik nagrađenoga književnog časopisaGesta (1982-87.) i istodobno (1985-87.) direktor Narodnog kazališta "August Cesarec" (danas HNK). Potom je radio kao ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice "Metel Ožegović" u Varaždinu (1987-91.), a od 1. studenoga 1991. do danas radi kao direktor i glavni urednik županijskog tjednika Varaždinske vijesti – najtiražnijih hrvatskih regionalnih novina, u kojima se i kontinuirano javlja svojim kolumnama, intervjuima, reportažama, recenzijama i drugim novinskim prilozima.
Ernest Fišer član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a u mandatu od 1985. do 1987. obnašao je i dužnost potpredsjednika DHK. Članom Matice hrvatske postao je 1963. u Čakovcu. Nakon nasilnoga gašenja Matičina djelovanja 1972. godine, jedan je od obnovitelja rada njenih ogranaka u Čakovcu (1989.) i Varaždinu (1990.), a od 1994. do danas predsjednik je varaždinskog ogranka Matice hrvatske. Član je i Hrvatskog novinarskog društva od 1970. godine, iz kojeg je bio isključen 1972. zbog aktivnog djelovanja u Hrvatskom proljeću '71. Od 1991. ponovno je redovni član HND-a, s tim što je – upravo na njegov prijedlog – i svim drugim profesionalnim novinarima, koji su do tada iz političkih razloga bili isključeni iz HND-a, bio priznat neprekinuti novinarski staž u toj udruzi. Od 1996. do 2006. Fišer je u HND-u bio član Središnjeg odbora i predsjednik Županijskog vijeća HND-a u Varaždinu. Od 1998. redovni je član Družbe "Braća hrvatskog zmaja", a od 1994. član Varaždinskoga književnog društva.
Za svoj književni rad Fišer je nagrađen s nekoliko nagrada za pjesništvo. Također je dobitnik dviju godišnjih novinarskih nagrada – Zlatno pero i Zlatna kartica (1995.), zatim medalje Milan Grlović (2003.) za iznimne zasluge za Hrvatsko novinarsko društvo i Nagrade Ivan Lukačić (1995.) za stručni publicistički rad (za monografiju Varaždinske barokne večeri). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), a za dosadašnji sveukupni književni, publicističko-novinarski i javni kulturološki rad nagrađen je 2003. Nagradom grada Varaždina za životno djelo (uz 60. obljetnicu života).
Dosad je Fišer samostalno objavio devet pjesničkih zbirki: Nagrizeni anđeo (1965.), Drugi silazak (1969.), Ishodišta (1972.), Morje zvun sebe (1978.), Sjeverozapad (1981.), Majstori zebnje(1982.), Otisci (1989.), Varaždinski nocturno (grafičko-pjesnička mapa, s grafikama Slavena Macolića, 1997.) i Pohvala tihom slogu (izabrane pjesme, 2003.). Objavio je i zbirku književnih rasprava i eseja Dekantacija kajkaviana (1981.), zatim likovnu studiju Barokni iluzionizam Ivana Rangera (1977.), kao i likovnu monografiju Slavko Stolnik (1985.), glazbenu monografijuVaraždinske barokne večeri (1995.) te publicističku spomen-knjigu Novinstvo Varaždina (1995.) – tri potonje u suatorstvu. Kao pjesnik Fišer je zastupljen u desetak antologija suvremenog hrvatskog pjesništva – od antologije Slavka Mihalića Novi hrvatski pjesnici (1968.) do antologije hrvatske ratne lirike Ive Sanadera i Ante Stamaća U ovom strašnom času (1992.), te u više panoramskih izbora. Zastupljen je u Hrvatskom leksikonu (1996.), Hrvatskom biografskom leksikonu (1998.), Leksikonu hrvatskih pisaca (2000.), Hrvatskoj enciklopediji (2001.) i dr.
POHVALA TIHOM SLOGU
(izbor pjesama)
TOLIKO JE TOGA
Toliko je toga prisnog što iz sebe valja izvući
na danje svjetlo, predati u upotrebu, javno
otuđiti, prodati, prokurvati, naprosto
podijeliti s nekim kao radost ili bol,
sabrati možda u jedan jedini pogled
za večerom u dvoje dok krepava muzika
ili na bezbroj drugih načina svima objaviti;
uz to se zalagati, uvjeravati, boriti se do iznemoglosti
i lijepe staračke demencije – s paničnom nadom
da se još nešto značajno može dogoditi
Toliko je toga prijetećeg i neizvjesnog i glupog
i onoga što bi svakako trebalo sačuvati
u općoj zbrci što nas slijepo raspinje
preko cijelog ljudskog obzora, dan i noć:
TOLIKO JE TOGA JOŠ NEIZRECIVOG
STRAH
Moja vlastita riječ
već me ne prepoznaje
U VRISAK PRETVOREN
U vrisak pretvoren, bešuman i trajan
noćas bdijem sve buduće noći:
to vučje vrijeme u šutnju me survava
a u budnosti srca ni otrov ne pomaže
Što se dosad zbilo – više nema važnosti
na glavu mi se spustila nježna šapa vječnosti:
osuđen na život – mogu tek sanjati
koliko je ljudska biljka prezrela svoj korijen
i kako nedostižan bijaše blijesak
moje konačne odluke
TAJ SVEMIR ŠTO NAM ČUČI U SUSJEDSTVU
Taj Svemir što nam čuči u susjedstvu, dobroćudan
i gotovo dohvatljiv – nije li tek klica
nekog drugog svijeta, nama nepoznatog,
nekog drugog sna
a bezvremenskog: izrecimo ga, dakle
kao što samoća izražava naš život
obujmimo ga, zagrlimo panično, kao brata
nerođenog, neviđenog, koji šuti
u mraku svoje beskonačnosti,
konzervirajmo tu tihu ljubav sebi u susret
i nadohvat možda već idućeg naraštaja
ili nikoga: nikoga najviše, i nikada
ISPISUJEM SVOJ ŽIVOT U VODI NAPRASITOJ
Ispisujem svoj život u vodi naprasitoj
i brzoj, hvatam ga golim rukama
opirući se cijelim lomnim tijelom, pa ustima
prepunim grča ništa ne umijem izreći,
niti krik ispustit već zgrušan od strepnje,
nimalo očima kolutat, kamoli disati
svježinu gorsku nakon prvih snjegova
što su se krepki u mom srcu zabijelili
Izlažem tako svoj život s upornošću
koja bi mogla postidjet i najbrže tragače,
pomalo prastar, i nijem, i sve manje
nalik sebi, ili ljubavi iznenadnoj
što me iznova pokušava sabrati, zaustaviti
moje rasipno plutanje ljudskim brzacima
a gotovo već zaboravljenih izvora
Sad jedino pamtim da još nisam sustao
istraživati povijest vlastitih preobrazbi –
slušajući kako mu život istječe među prstima
(tako običan, a u svemu različit od ostalih)
i možda je sva ljepota upravo u tom otkrivanju
duboke srži CJELINE STVARI, u nesavršenosti
(koja jednako ispunjava i korijen i plod)
i trajem li ili kopnim – svejedno je
jer u svakoj živoj klici, sučelice
sadržan je i početak i kraj
HRVATSKI SAN
Bože, daj mi antejsku snagu da preživim
ovaj krvav san, stravičan poput noža
dok posluje na vratu nevine žrtve: podari mi
žar sabranosti, moć da upamtim te glasove, i lica
svih mahnitih ubojica moje Domovine
Bože, zar ćemo se zanavijek prepoznavati
tek dubinom vlastite patnje, u najcrnjoj sumnji
da se još išta može ispraviti, ili nazvati
ljudskim imenom – kad pomračena uma
i u bezmjernoj mržnji svuda haraju zlikovci
Bože, dopusti mi barem da svjedočim
svojom vjerom, nadom, ili bezbrojnim mrtvima
o tom posve suludom nasilju nad Poviješću:
da kazujem o onima kojima ništa nije sveto,
jer ništa i nisu razumjeli, osim brutalnosti
Bože, ako još negdje postoji Sveta Zemlja
onda su u njoj i Vukovar, i Osijek, i Dubrovnik
i svi drugi razoreni gradovi hrvatski
u koje će Svijet morati hodočastiti, ali šutke
i s najvećim stidom, zbog trpke istine o sebi
Gospode, Ti koji sve vidiš i svime upravljaš
počuj – ja ne čekam milost već samo ljubav
za moju tihu, ispaćenu Domovinu, jer znam:
i djeca naše djece sudit će nam po tome
koliko smo strasno žudjeli slobodnu Hrvatsku
(1991.)
FESTIVAL
(aquatinta)
Za rujanskih noći
anđeo čežnje, sjetan
presvlači se
u klorofil baroka
Naviru psalmi, žustri
pretci, duše odasvud:
pjeva se nadi
i slobodi
(1991.)
GRAD KOJEGA NEMA
Junačkim braniteljima Vukovara
U Vukovaru se zaustavila povijest: taj Grad
kojega zapravo već nema, sad biva stvarniji
i postojaniji od najtvrđeg bedema
Krvožedne su ga rušile horde, ali Grad
nevidljiv, jer je život zamijenio smrću
naprosto nije znao priznati kapitulaciju
Još samo po nestalim kućama, iz noći u noć
kao po navici sablasno odjekuju rafali
premda su im branitelji odavno izginuli
Ne, ne govorim o strahu, on se nastanio
u zločincima, i svima koji su Grad izdali
prije negoli se iznova rodio, iz vatre i dima
Tako je nikla vjera, poput dobrog duha iz boce
kojeg su stvorila djeca: u našim srcima
on već dotiče zvijezde, nepokoren Grad
Moj Vukovar, sazdan od prkosa i čuda,
napokon je iskupio svu tugu svijeta
i sada ga više ništa ne može slomiti
(18.X.1991.)
PRAVE ĆEMO SVJETLOSTI I U SUMRAČJU ČUTI
Već me izbezumljuju sve te kišne kapi oštre sulice
dok plah posrćem preko grmljavine
pa poželim fin ponoćni pljusak usred gluha trga
pa zaželim da mi grimizni suton padne na ramena
da tiha me ljubav sasvim pažljivo sabere:
kao što je stvoreno moje tijelo – nek se i razori
Ovo je doba za pitanja bez odgovora
za Svijet koji se rastvara, za onu vrelu kišu,
za ljubavnike i jurišnike nepovratno, o blagosti!
a prave ćemo svjetlosti i u sumračju čuti –
jer živi i mrtvi prebivaju sad u istoj gipkoj violini
što se vidovita odlučuje rascvasti
SAMO NAS JOŠ PUSTOŠ SABIRE
U obzor zbilje dok tonemo najmanje sebi nalik
i suviše je pametnih da bi mudrost mogla preživjeti
pogubni rasap nježnosti – i nevolja
čak ni obične stvari ne pamte svoja imena
a posvud je proljeće, premda sve krvavije
ili večer bez nade što bestidno nudi svoje mirise
u kojoj se svaki pohod čini ravan porazu
U neprispodobivu liku samo nas još pustoš sabire
neko šašavo slavlje, naša nemoć i kob
u ustima jave koja ne zna svoje sutra
pa te trošne riječi poput mrtvih zvijezda
više i ne govore o slobodi nego o spasenju
jer Svijet je ionako zreo za ludnicu –
i što onda može stara nespokojna pjesma
osim da bude svjetiljka sna
već izbezumljena u dubini 20. stoljeća
i tako stravično jedna
(1976.)
VARAŽDINSKI NOCTURNO
Nebosklon ne bi postojao da nije spleo
paučinu nad Varaždinom, u snu,
kad zapjevali su trusni anđeli
u samom srcu fratarske crkve
Tonući u pijesak ponoćnih zvona
ni Sveti Florijan ne gasi plamen
mladih ljubavnika, skutrenih
s onu stranu svijeta, ispod trepavica
Zgranuta od tolike ljepote, od riječi
u tajnim škrinjama Grada –
noćas Katarina Patačić, po sjećanju
sklada Pjesme hrvatske, ljubavne
(1997.)
SJAJ VOĆA NA STOLU
Hommage pjesniku Zvonku Milkoviću
U kutiji samoće zri kasna jesen, tiho
kao da mlada žena sanja
nasmiješena, i otvorena za ljubav
koje nema više: taj dah žive rane
tvoj zapis je večernji, kad zamiru zvona
baroknoga grada, posve samotnički
A jednog će dana netko rastvoriti i tvoj
usud – pustiti stari Varaždin iz boce,
da čitavim trošnim tijelom uraste
u snop svjetla i boja razgovijetnih,
u sjetnom izobilju tišine koja sadrži
svu našu prošlost i sve mijene
Budi spokojan: tvoja sposobnost čuđenja
još uvijek nas krijepi i poljepšava
poput nekog davnog proročanstva što zrači
sutonski, besprimjerno u svojoj čistoći
i mudrosti – kao mala radost ili
sjaj voća na stolu, trpki nagovještaj starenja
POHVALA TIHOM SLOGU
Riječi razuma – sasvim potrošene, izluđene
više ne pamte stvarna značenja,
svoj šutljiv sjaj, neprispodobivu prisnost
s vjetrovima, s golom dušom na dlanu
čovjekovom: Što ću u tom svijetu
koji više ništa ne imenuje,
niti se ičemu raduje, u golemom strahu
pred vlastitim glagolima?
Pa ipak, u samom srcu drevne bitke
možda još ima mjesta mom tihom slogu:
otiskom lica, oštrim slovom, znakom još
nepoznatim il' neizrecivim – svime što odiše
puninom života, a obrće se tajnovito
poput snohvatice, kada bukne žarom
u surovom prezentu noći, času sveopće gluhoće
JESENJA SONATA
(andante cantabile)
Vjerovati, zašto ne, u magičnu moć pravih riječi,
u tekstualnu skladnju zbilje, kao neponovljivost
svega viđenog – ali posve novim jezikom; riječima
prostodušnim i neproizvoljnim, poput tišine
Vjerovati i biti u riječima – zašto ne, ako izvan njih
ništa ne postoji: samo riječima mogu taknuti zvijezde
ili neprozirne zavičajne krajolike, kao vlastite
unutrašnje pejzaže duše; napokon tiho putovati
Putovati, zašto ne, u strepnji i ljubavi kao nasljednim
stvarima što ih izgovaramo smjerno, prepuni nježnosti,
u mreži jednostavnog znakovlja što se pretvara u govor
ili čak u memoriranu sumnju: sve je bolje od laži
Govorim li, želim vjerovati u istinu toga izgovorenog
kao prezentnog stanja – umjesto varljivog sjećanja
ili perfekta koji nije perfekt: usta nisu prevarena
dok ih svjesno ne ispunimo vjerolomstvom smisla
Vjerovati, sveudilj, u značenje riječi kao zadnje utočište,
zašto ne, ako nakon njihova konačnog rasapa u zvukove
i pojedinačne glasove ništa ne preostaje: vjera i nada
zar su prazne školjke kad ih nastanimo svojim životom?
(2003.)
popis članova