DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.05Velj
Majetić i Štahan o Deklaraciji o umjetnoj inteligenciji
Deklaracija o umjetnoj inteligenciji koju je Upravni odbor DHK donio 27. siječnja javila se u povoljnom trenutku, o čemu svjedoče i mnogobrojni medijski izvještaji. I dok je niz tiskovina i portala prenio cjelovitu Deklaraciju ili pojedine njezine dijelove, u razgovoru s Tijom Špero iz Večernjega lista 1. veljače na nju su se osvrnuli i tajnik DHK Matija Štahan te član DHK Alojz Majetić, ujedno i osvajač druge nagrade na natječaju "Ranko Marinković" za kratku priču.
– Umjetna inteligencija može pisati umjesto pisaca i oponašati njihov stil, ali ne vjerujem da dugoročno može postojati prevelik interes za takva djela. Veća prijetnja je kada književnici skrivaju činjenicu da se služe umjetnom inteligencijom za pomoć u pisanju. Tu je i problem potencijalnog plagiranja – kao što piše u našoj Deklaraciji, AI programi za generiranje jezika u osnovi su mehanizmi za kolažiranje, citiranje i plagiranje. Iako je citatnost jedan od legitimnih načina književnog stvaranja, a od citata se uostalom može satkati i vrhunska književnost, umjetna inteligencija ovdje otvara opasnost nesvjesnog plagiranja. Za neka druga zanimanja srodna književnom pozivu, poput prevoditelja i ilustratora, ali i novinara, umjetna inteligencija je pak nešto što ih može istisnuti s tržišta rada. Osobno, najzanimljivija i dugoročno možda i najvažnija za mene je posljednja točka naše Deklaracije, a koja govori o biti književne umjetnosti, gdje se navodi da je književnost besmislena ako ne proizlazi iz ljudskoga uma i duha. I ako književnost “outsourceamo” nečemu u čijoj podlozi nema ni duha ni uma, onda je to simulacija književnosti, njezin hologram, a ne istinska literatura. Iza umjetnosti ne stoji ono umjetno, nego um – rekao je Štahan za Večernji list.
Međutim, umjetna inteligencija za književnost ne predstavlja samo opasnost ili prijetnju, već može biti i koristan i zanimljiv alat za književno eksperimentiranje.
– Već smo imali nekih primjera u književnosti u kojima se, recimo, razvija dijalog između pisaca i umjetne inteligencije, pri čemu se onda takva djela objavljuju sa sviješću da je riječ o nečemu što je djelomice proizašlo iz umjetne inteligencije. To se zbilo i, primjerice, prošle godine u Japanu, kada je spisateljica Rie Kudan, primivši prestižnu književnu nagradu Akutagawa, otkrila da je dio njezina romana “Tokyo-to Dojo-to” napisan uz pomoć umjetne inteligencije – kazao je Štahan, a sličnom mišlju vodio se i ovogodišnji dobitnik druge nagrade “Ranko Marinković” Večernjakova natječaja za kratku priču Alojz Majetić.
Majetić, koji je nagradu zaslužio pričom naslovljenom upravo “Suradnja s Umjetnom inteligencijom”, osvrnuo se i na Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji.
– Naša razmišljanja tu se malo sudaraju. Oblici ove suradnje, jer i u mojoj priči se uostalom radi o suradnji s umjetnom inteligencijom, su neograničeni. Mi s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje sve dobro što nam ona može dati – rekao je Majetić.
Cjeli članak moguće je pročitati na sljedećoj poveznici: https://www.vecernji.hr/kultura/ima-li-knjizevnost-smisla-ako-ne-ide-iz-ljudskog-duha-i-uma-1834799
popis članova