Ivana Šojat

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Ivana Šojat

Članovi društva

Ivana Šojat

Rođena 26. veljače 1971. godine u Osijeku, gdje sam završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Studij je kraju zapravo priveo Domovinski rat u koji sam se još početkom kolovoza uključila kao dragovoljac. Godinu dana sam zatim (1992.-1993.) u Uredu Ministarstva obrane za odnose s UN-om i Europskom Unijom radila kao tajnica i prevoditeljica.

1993. odlazim u Belgiju gdje sam živjela osam godina, završila studij francuskoga jezika. Godinu sam dana radila kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već devet godina aktivno se bavim književnim prevođenjem. Suradnik sam brojnih književnih revija: Književna revija (prijevodi: M. Couturier, R. Barthes, Lecarne), Europski glasnik (prijevodi: E. Brogniet, J.-L. Wauthier, Deblue), Mogućnosti, Književna rijeka (poglavlje vlastita romana «Šamšiel» i poezija, te prijevod poezije belgijskog pjesnika S. Delaivea), Zarez (poezija), Quorum, Kolo, Nova Istra (vlastita poezija), Vijenac, Dubrovnik, Forum, Književna Republika, Poezija, Riječi, the Ugly Tree i Le Fram (vlastita poezija na francuskome jeziku). Napisala sam i zbirku poezije na francuskome jeziku «Saint Espoir» koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu «Le Fram». Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) je zbirku proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine.

U Hrvatsku sam se definitivno vratila 2001. i zaposlila se u osječkom HNK-u, gdje u opernome ansamblu. Godinu dana sam pisala kolumnu u Magazinu, tjednome prilogu Glasa Slavonije, a najbolji su tekstovi 2006. u nakladničkoj kući Alfa ukoričeni pod naslovom „I past će sve maske…“

Od 2003. sam članica Društva hrvatskih književnika.

Dosad sam prevela sljedeće knjige:

· Prenositelj svjetla, Bernard Tirtiaux (Mozaik knjiga, 2000.)

· Strah i trepet, Amélie Nothomb (Vuković&Runjić, 2000)

· Razuzdanosti, Philippe Djian (Mozaik knjiga, 2002.)

· Ljubavna sabotaža, Amélie Nothomb (Vuković&Runjić, 2002.)

· Fragmenti ljubavnoga govora, Roland Barthes (Svjetla grada, 2002.)

· Vrijeme sna, Axel Sommers (Triler, Rijeka 2002.)

· O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, R. Carver (Eos, Osijek, 2002.)

· Inka, kraljevna sunca, Antoine B.Daniel (Mozaik Knjiga, 2003.)

· Dušna gora, Gao Xingjian (Algoritam, Z.Crnković vam predstavlja, 2004.)

· Dvostruka slika, Pat Barker (Algoritam, Z.Crnković vam predstavlja, 2004.)

· Veze, Nuruddin Farah (Algoritam, Z.Crnković vam predstavlja, 2005.)

· Sretnica, Alice Sebold (Algoritam, Z.Crnković vam predstavlja, 2005.)

· Edgarovo prokletstvo, Marc Dugain (Alfa, Zagreb, 2005.)

· Smrt Kralja Tsongora, Laurent Gaudé (Algoritam, Z.Crnković vam predstavlja, 2005.)

· Kratki rezovi, Raymond Carver (VBZ, 2005.)

· Depresija, bolest ili šansa?, Moussa Nabati (Alfa, 2006.)

· Arthur i Minimejci, Luc Besson (Algoritam, 2006.)

· Europska kultura i europsko barbarstvo, E.Morin (AGM, 2006.)

· Tajna povijest zapada, Nicholas Hagger (u pripremi za tisak) (Alfa)

· Arthur i zabranjeni grad, Luc Besson (Algoritam, 2006)

· Arthur i Maltazardova osveta, Luc Besson (Algoritam, 2006)

· Bog, čovjek i njegov đavao, Fejto (u pripremi za tisak, Alfa)

· Levijatan, Paul Auster (VBZ, Zagreb, 2007.)

· Poslovni uspjeh, Richard Parkes Cordock (Ljevak, 2007)

· Rendez-vous, Christine Angot (Algoritam, u pripremi)

· Srce bitaka, Kordej, Strip (Algoritam, 2008)

· Tiranija kajanja, Pascal Bruckner (Algoritam 2008.)

· Taras Buljba, Kordej, strip (Algoritam, 2008.)

· Careva luda, Jaan Kross (Fraktura, u pripremi, 2008.)

· Arthur i rat dvaju svjetova, Luc Besson (Algoritam, u pripremi 2008.)

· Anđeoski arhivi, Alix de Saint-André (Pula, DHK, u pripremi, 2008.)

· Pepeo na rukama, Laurent Gaudé, drama-jednočinka (Forum, 2008.)

Do sada objavljene knjige:

- Hiperbole – zbirka pjesama (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima, 1999.

- Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.) koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost.

- Uznesenja – zbirka pjesama (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.)

- Utvare – zbirka pjesama (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.

- Kao Pas – zbirka kratkih priča (DHK-ogranak Rijeka, 2006.)

- I past će sve maske… - eseji (Alfa, Zagreb, 2006)

- Sofija plaštevima mete samoću, zbirka poezije, VBZ (2008.)

- Mjesečari, zbirka novela, Fraktura (2008.)

- Unterstadt, roman, Fraktura (2009.)

2010. za roman Unterstadt dobila nagrade: Vladimir Nazor, godišnja nagrada, Gjalski, knjiga godine na Danima Josipa i Ivana Kozarca, te Književna nagrada „Fran Galović.“

Unterstadt je ušao i u najuži izbor za nagradu Meša Selimović, te za Najbolji roman T-portala i Jutarnjeg Lista.

U HNK u Osijeku obnaša dužnost Urednice kazališnih izdanja.

Klackalica

Nikada u miru, baš nikad. Karlo kao da obnoć, danomice sjedi na klackalici koja se klati i poskače, valja se na nečem gustom i tmastom kao brod na mrtvome moru, na moru koje nema pjenu, ni kreste valova. Samo sivilo. I nema misli u tome, tu su samo u glavu zgurani osjećaji koji njište kao bijesna konjica nekrsta pred gradom koji se urušava.
     Noću viče. U snovima. Klackalica se podigne visoko u zrak, zabije u nebo i Karlo raširi ruke, kosa mu leti, glas se zabija u nebo koje se stopilo s mrakom. Grlo ga ujutro boli koliko je noću dovikivao, vikao prema nebu, zapomagao u mrak. A ujutro, ujutro je opet, uvijek iznova sve po starom.
Čitav dan Karlo šuti, obuzdava se, zuri u tlo, u linoleum koji se izlizao ispred kredenca, koji pokraj šporeta smrdi na soc, na kavu koju mama izgleda ni uz najbolju volju ne može sasuti ravno u džezvu. Ruke joj se tresu, kava uvijek kao štaub šećer po masnome biskvitu popada na linoleum. Htio bi zaurlati dok je gleda, dok joj gleda ruke koje se tresu kao uštekane u utičnicu, dok zamišlja kako joj dah vonja po rakiji, po mentol bombonima koji već godinama, čitavu vječnost ne uspijevaju zakamuflirati jeftinu šljivovicu, špirit kupljen na tržnici.
- Što pušeš? – cijedi mama kroz zube. Osjeća valjda da Karlo potiho škrguće zubima dok je gleda s onom žličicom iz koje kava frca kao umjetni snijeg umrljan zemljom.
- Ništa, - trudi se Karlo zvučati nehajno, a zvuči kao da ga netko guši krpom, kao da mu netko u razjapljena, zaprepaštena usta gura onu odurnu, od plijesni smrdljivu kariranu krpu o koju svi brišu sve: i ruke i usta i stol.
     Danju šuti. Ponekad puše, tako barem kaže mama, ali šuti. Kao zaliven. Samo mu misli toptaju nogama. U glavi. Danju polude. Kao djeca u malenoj sobi bez prozora, bez zraka. Ponekad ga tako uhvati silna, grozničava želja da glavom počne udarati o zidove, štokove. Ima dojam da su mu u glavi muhe, zelene, kao aluminijske, užasni stvorovi koji mrmore, zuje, vrzmaju se, trljaju mu se o lubanju. Tada otrči. Ima dojam da će ga čuti. Mama ili njezin muž, ona budala koja najčešće spava. Samo jede i spava, taj ćelavi, smrdljivi čovjek koji se onako žut, razvaljen, s natečenim trbuhom po kući šeće i traži njegovu mamu.
- Di je Smilja? – pita. – Di je ta budaletina?
A Karlo sliježe ramenima. Zna da ne smije otvoriti usta, jer sve bi izletjelo, počeo bi vikati, nasrnuo bi na Mirka, odgurao bi ga do prozora i izbacio van, gledao bi kako pada, kako se pretvara u mrlju. I smijao bi se. Konačno bi se umirio. Osjeća to, a opet zna da ne smije, da nikako ne smije. Ne smije dopustiti onim muhama da mu izlete na usta. Dogodilo bi se nešto strašno. Siguran je.
    Ljudi odu kada se otvore usta, kada se kaže što misliš. Ljudi se uvrijede i odu, nikada se ne vrate. Kao tata. I tata je otišao. Kao kroz maglu se sjeća mame koja je vikala, bacala neke stvari za tatom kojeg se sve lošije sjeća. Sjeća se još zapravo samo njegova potiljka, busena svijetlosmeđe kose i kaputa, kratkog tvidanog kaputa i vjetra koji je vitlao okrajcima kaputa kao haljinom. Nije se okrenuo. Tata. Nije ga ni pogledao. A vikao je:
- Tata, tata vrati se!
Ili možda samo misli da je vikao, možda je trebao vikati, a nije. Zna zapravo samo da su mu je lice bilo slano, da je plakao. Derao se kao vol. Za tatom. Stajao je ispred zgrade, susjedi su izlazili na prozore, gledali mamu koje je za tatom bacala stvari kroz prozor. S trećeg kata. Iz kuta usana joj je stršila cigareta, a glava joj je bila posuta aluminijskim viklerima. Bila je bijesna, siktala je. Bilo ga je stid te, takve mame.
       A tata je odlazio. Bez osvrtanja. Tata koji mu je dao ime po Karlu Velikom.
- Konjina blesava, samo je čitao! Kao lud! Pa nije život čitanje, majku mu, - znala se ponekad kreveljiti mama. Kad bi se sjetila tate. Kao da je tata kreten.
Možda ga je u mislima, prije rođenja posjeo na konja. Na velikog, glomaznog zelenka, nalik na one koji krase poklopce bombonjera u kojima mama čuva harnadle i neke stare fotografije. Možda je tata mislio da će mu sin jednoga dana biti velik kao onaj Karlo, kao Napoleon. U svili i kadifi. Ohol, bolesno bogat. Mama je za bogate ljude puna divljenja znala govoriti: „Vidi ih, bolesno su bogati!“ U glasu bi se osjetila zavist. Ružna zavist nalik na kržljavu rugobu koja iza leđa krije nož i vreba, smiješi se i vreba naivne.
     Mama je postajala sve ružnijom, kao da je noću netko iz nje isisavao sve majčinsko, meko, umilno i ostavljao grdobu koja je jutrom iz kreveta ustajala sve mršavija, grbavija i žuća. Zato je Karla ujutro valjda grlo i sve jače boljelo, zato je noću valjda bio sve grlatiji. Na onoj klackalici. I bilo mu je dobro, baš mu je bilo dobro u onom mraku u kojem je mogao, smio reći sve, a ne ostati sam.
- Popij si nešto, sine, - promuklo veli mama. Glas joj zvuči kao šljunak u golemoj šaci koja ga drobi. Ni ne gleda ga, samo mu pod nos gura već očajno praznu bocu šljivovice. Mama uz kavu uvijek pije šljivovicu. Da joj se ruke prestanu tresti.
- Nek' si kupi svoju cugu, govno lijeno! – prezrivo pljuje Mirko dok si pored sudopera češe trbuh u kojem jetra vidno bubri i boji ga u žuto. Mirko gasi opušak pod mlazom vode.
„A crknut ćeš i ti!“ podmuklo razmišlja Karlo, ali šuti. Ne želi kavgu. Ne zbog žutog Mirka, nego zbog mame. Mama bi ga otjerala kada bi nešto rekao Mirku. Mirko barem ima mirovinu od koje si kupuju šljivovicu i cigarete, a povremeno i neku hranu. Grah koji vonja na prljave noge, na usmrđene Mirkove čarape koje se razvlače po kauču i foteljama.
- Najlakše je bez posla ostati, - prezrivo nastavlja Mirko. A Karlo šuti. Trese glavom da ušutka muhe i šuti. Kao zaliven. Plače mu se. Zato bježi u kupaonicu. Uzima ručnik, prljavi, sivi ručnik kojim svi sve brišu i zabija lice u njega. Krivi se, boli ga lice, sada već gotovo viče u taj ručnik. Viče kao da je noć, kao da se na klackalici podigao visoko, zabio u mračno nebo i dovikuje, viče sve što bi one vražje muhe dalju htjele viknuti pijanoj mami u lice.
- Zašto si me uopće rodila? – pitao ju je jednom. Usudio se. Prije nego što će ga odvesti u dom. Plakao je, ponovo je bio balav, sjeća se onog sluzavog osjeta na gornjoj usnici, ispod jezika kojim je oblizivao prozirne, rijetke bale.
- Zašto si me uopće rodila? – pitao je mamu koja je još izgledala kao mama, kao žena. Dotjerivala se, šminkala, čekala novog dečka. Karlu je moglo biti osam, ili čak samo šest godina, ima problema s godinama. Tata je otišao kada mu je bilo četiri ili pet. Ne zna više. Ništa više ne zna.
- Budi dobar, ne dolazi kući dok te ne pozovem, - rekla je mama nehajno, otpuhujući dim u zrak. Kao glumica u skupom donjem rublju.
- Gladan sam, - rekao je. – Nisam ručao, - tad je već počeo plakati.
- Marš, derište razmaženo! Marš van! – počela je mama vikati, kriviti lice. I tad ju je pitao:
- Zašto si me uopće rodila?
Ošamarila ga je. Nekoliko puta. Udarala ga je kao bijesnog psa, kao nešto što ju je napalo, htjelo joj iščupati dušnik.
Čitavu je vječnost tumarao ulicama. Policija. Pronašli su ga, doveli pred mamu, a ona ga je gledala kao da nije njezin.
- Ne mogu ja s njim! – odmahnula je rukom kao da otire drek.
- Bit ću dobar, mama! – vikao je, otimao se. I ponovo bale.
Mama ga je uzela natrag kad se već zaposlio. Čitavu vječnost kasnije. Mirko je već bio tamo, u onom stanu krcatom prastarim, izlizanim namještajem. Bez potkošulje je sjedio u naslonjaču, ispred televizora. Napola je kunjao. Nije ga ni pozdravio.
- Imaš deset kuna za cigarete? – bio je to prvo što mu je mama rekla s vrata. Dao joj je tristo kuna, sve što je tad imao. Htio ju je zagrliti. Odgurnula ga je.
- Ne balavi, - rekla je i okrenula glavu od njega. – Odrasli smo ljudi!
A susjeda Micika! Eh, ona, kako ona samo gleda svoga Franju, Franjinu djecu. Suze joj se preko očiju izliju kao mrena, pa iskre. Čitava Micika iskri. Vidio je to Karlo nekoliko puta. Nešto ga je nukalo da joj nasrne u naručje, zabije tjeme u one njezine osušene sise i vikne: „Budi mi mama!“ Kao djeca u sirotištu koja mame traže i među čistačicama.
Mama ga ni ne gleda. Nikada. Nekad je znala vikati:
- A što si mi ti trebao majmune degenerični!
U kupaonici više jednostavno nije mogao izdržati. Ručnik je vonjao na mokraću, na bolesnički urin po kojem uvijek vonjaju umobolnice. Počeo je šaptati. Prvo je šaptao. Tiho, sasvim tiho, tom strahovito prljavom, zapuštenom ručniku:
- Mrzim te, crkni, crkni mama! Zašto si me rodila! Kurvo! Majku ti tvoju!
No više nije mogao nadzirati muhe. Rojile su se, skakale, izlijetale na sve strane. Svijet se pretvorio u šum, u zujanje zelenih kukaca koji naviru sa svih strana. Više nije bio svoj. Bacio je ručnik, raširio ruke kao na klackalici i počeo vikati, a zatim se i bacati u vrata. Kao ovan. Pao mu je mrak. Kao u snu. Lice mu se žarilo. Možda je to bila i krv. Ništa više nije znao, pojma nije imao. Samo je vikao glasom što ga je po prvi puta čuo. Jedno je sanjati vlastiti glas, a drugo je pustiti ga neka viče, kaže što ga volja. Smijao se. Karlo. Kao lud. Kao lud na brašno. Bilo mu je dobro, baš mu je bilo dobro.
- Mama, majčice, mrzim te! Mrzim te kurvo prokleta! Bolje da si psa oštenila, bolje to nego mene! Vidi me, pogledaj kurvo pijana!
Čule su se sirene. Vani. Kroz ventilacijske otvore. Sirene i voda koju je netko puštao. Sve skupa kao roj ludih žena. Prekrio je dlanovima uši. Svejedno čuje mamu:
- Ne mogu ga obuzdati! Kopile nezahvalno, đubre jedno!
Vežu ga predugim rukavima, bodu, omamljuju. Muhe i dalje zuje, samo malo tiše. Vratit će ga. Poslije. Nigdje nema mjesta za njega. Ugurat će ih opet sve zajedno natrag. Kao sardine. Kao muhe na smrad. Opet, uvijek sve iznova.
- Gladan sam, mama, gladan! – viče Karlo. Ili misli da viče. Boli ga grlo. Nema ruke. Nema mame. Sve je mutno, gusto. Mutno.