DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.04Sij
Adolfu Polegubiću Nagrada “Fra Lucijan Kordić”
Na književni natječaj za nagradu „Fra Lucijan Kordić“ koja se svake četiri godine dodjeljuje za djelo koje tematski, na bilo koji način obrađuje život Hrvata koji žive izvan domovine, pristiglo je dvadeset knjiga napisanih u razdoblju od 2014. do 2018. godine. Sve knjige pristigle na ovaj natječaj su vrlo zanimljive i razvidno je da Hrvati izvan Hrvatske pišu kvalitetna djela. Povjerenstvo u sastavu Šimun Šito Ćorić, Đuro Vidmarović i Željka Lovrenčić donijelo je odluku da se nagrada dodijeli Adolfu Polegubiću za četveroknjižje Vršak osmijeha, Snatrenja, Poput Giottova kruga i Ogrlica od kamena. Adolf Polegubić se na taj način priključuje dosadašnjim dobitnicima ove nagrade koja od 1996. povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku: Julienne Eden Bušić, Nikoli Benčiću, Dragi Šaravanji, Tomislavu Žigmanovu i Malkici Dugeč. Razloge ove odluku ne treba previše analizirati jer radi se o iznimno kvalitetnoj poeziji, a uzeta je u obzir i značajna uloga Adolfa Polegubića u očuvanju hrvatske riječi i identiteta u Njemačkoj koji se istaknuo kao teolog, novinar, glavni urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica te dakako, kao pjesnik.
OBRAZLOŽENJE
Adolf Polegubić je pjesnik, pastoralni teolog i novinar. Rođen je 25. lipnja 1962. godine u Šibeniku. Osnovnu i srednju školu završio je u Banjevcima i Stankovcima, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofiju i teologiju u Makarskoj i u Zagrebu. Doktorski rad na njemačkom jeziku naslovljen Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. – Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora obranio je 1997. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču i postigao akademski stupanj doktora teologije. Više je godina radio kao novinar u Glasu koncila. Od 2002. godine glavni je urednik mjesečnog lista katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica, koji od rujna 1978. izlazi u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni. Pjesme je objavljivao u brojnim listovima i časopisima te nastupio na nizu tribina poezije u Hrvatskoj i Njemačkoj. Objavio je dvadesetak knjiga – desetak zbirki poezije na hrvatskom i jednu na njemačkom jeziku te više knjiga iz područja pastoralne teologije, novinarstva i humora na njemačkom jeziku. Radovi su mu uvršteni u mnoge pjesničke antologije. Član je Društva hrvatskih književnika. Bavi se i fotografijom. Prva od četiri knjige kojima je predgovor napisala pjesnikinja Ružica Cindori i koje su objavljene 2018. godine u splitskoj nakladničkoj kući Naklada Bošković nosi naslov Vršak osmijeha. Podijeljena je na četiri ciklusa naslovljena U odsjaju, Strah od konačnosti, U snazi mladosti i U beskraju. Obuhvaća 73 pjesme čiju bismo tematiku mogli svesti samo na jednu riječ – ljubav. No, ne radi se isključivo o ljubavi prema ženi, nego o ljubavi prema zavičaju, domovini te onoj prema Bogu i bližnjima. Stihovi namijenjeni voljenoj ženi isprepliću se sa sjećanjima na neka druga, već prošla sretna vremena. U pjesmi ja imam Tebe kojom počinje ova zbirka pjesnik navodi: negdje duboko/Tvoj lik u stihovima/i Tvoj osmijeh/korake ove pokreće (str. 15). U pjesmi obećanje kaže: /sjećaš se/to je bilo one jeseni/dok su nam noge upadale u lišće (str. 17). Ljubavne pjesme Adolfa Polegubića prožete su tugom i čežnjom, uspomenama na lijepe trenutke na cvjetnim poljima, sjećanjima na blistave zvijezde. U ovima, vrlo osjećajnim pjesmama, kroz stihove se razlijeva gotovo djetinje čista ljubav. Uz pjesme u kojima pjesnik opjevava ljubav prema ženi nailazimo i na one u kojima se spominju pojedini lokaliteti koji u pjesniku također bude sjećanja i nostalgiju jer ga podsjećaju na njegovu ljubav – primjerice pjesma Kornati, more i ti ili večer u Balingenu. U drugom ciklusu naslovljenom Strah od konačnosti pjesnik se više bavi sobom i svojim osjećajima (dok udišem Frankfurt, Frankfurt miriše na kišu) i poetskim stvaralaštvom (pjesnici, pjesma tišine) što je osobito razvidno u pjesmi ne gasite svjetlo u kojoj pjesnik ističe važnost poezije i stvaralaštva općenito: ako ušutkate pjesnike/i ptice će prestati pjevati/nad ovim nebom/neće biti ničega/što će podsjećati/na slobodu (str. 47). Također, govori o godišnjim dobima koja kod pjesnika bude sjećanja na dane dječaštva i mladosti (jesen, proljeće). Ciklus U snazi mladosti posvećen je većinom ljubavi prema zavičaju i domovini. Tu se osobito ističe pjesma povratak ispjevana voljenoj zemlji: kad kažem Hrvatska/ ne mislim samo/na Tvoje kopno i more/planine i ravnicu (str. 71). U ovoj pjesmi u kojoj nema nimalo patetike, Polegubić je sabrao sva domotužja mnogobrojnih hrvatskih iseljenika koji godinama u tuđini čeznu za voljenom domovinom. Osim o žuđenoj zemlji, u tom ciklusu pjesnik govori i o slobodi, o borbi njegova naroda za nju, o zavičaju i svemu onome o čemu se sanja dok je čovjek prisiljen živjeti daleko od rodnog tla. Četvrti ciklus ove zbirke simbolično je nazvan U beskraju i obuhvaća pjesme čija je tematika vezana uz Boga (moj Bog, budi, blag Gospodine). Radi se o refleksivnoj lirici na koju pjesnika podsjećaju neki događaji, ali i pojedina mjesta koja posjećuje. Pjesnička zbirka Vršak osmijeha knjiga je o ljubavi, vjeri, Bogu, te djelo u kojemu se zrcali ljubav napisana velikim slovom. Druga iz četveroknjižnog ciklusa je zbirka naslovljena Snatrenja. Sastoji od 59 pjesama podijeljenih u šest ciklusa – Dom napušteni, U ritmu zrikavaca, A sunca niotkud, Poput tvoje prisutnosti, Čuperak sretnog trenutka i Kad ostanem sam. Tematski se nastavlja na zbirku Vršak osmijeha jer i ovdje pjesnik prije svega pjeva o ljubavi. Ove su pjesme tople i nježne, ali i vrlo misaone. Pisane su jednostavnim i razumljivim jezikom, bliskim mnogim ljudima. Pjesnika obuzima tuga dok razmišlja o napuštenom domu (pjesme poput paučine, dugo čekanje, u čežnji i bolu) jer je upravo stvorio svoj mali svijet sreće u kojemu nema tuge/smrt njime ne vlada (str. 21). Razvidno je da Polegubić želi prihvatiti svoju sudbinu i želi biti sretan onime što mu je dano. U pjesmi moj mali svijet tvrdi da u svijetu koji si je sam izgradio vlada idila, da je radostan u kućici bez krova koju je sam brižno gradio, da rado razgovara s mravima i zvijezdama, da u tome svom svijetu veselo pjeva. Ovaj ciklus obuhvaća i pjesme posvećene pjesnicima, stvaralaštvu, riječima, rodnom kraju, Šibeniku. Osobito je dirljiva pjesma slutim posvećena pjesnikovom ocu. Stihovi slutim, sići ćeš/niz ulicu oprezno/da se gdje ne spotakneš/i domahnuti iz blizine (str. 45), prepuni su nježnosti i sinovljeve ljubavi prema ocu kojega više nema. Valja izdvojiti i pjesmu veliki Bog koju autorica predgovora Ružica Cindori smatra antologijskom. Dakako da se možemo složiti s njenom tvrdnjom jer je samo u četiri stiha pjesnik iznio veliku životnu istinu: u sjaju/malene kaplje/oslikava se/veliki Bog (str. 47). I u ovoj zbirci Adolfa Polegubića prevladava ljubav (prema sinu, majci, ocu, Bogu, zavičaju, slobodnoj domovini, ženi), ali ove su pjesme nekako „živahnije“ i veselije od onih okupljenih u zbirci Vršak osmijeha. One su, kako kaže sam pjesnik, „čuperci sretnog trenutka“. Razvidno je da je i u pjesnikovom životu bilo puno sretnih trenutaka i puno pozitivne energije, što i naglašava u zanimljivoj pjesmi vrijedilo je u kojoj slavi život i izražava zadovoljstvo svojim postojanjem. No, u posljednjem ciklusu ove zbirke naslovljenom Kad ostanem sam pjesnika ponovo obuzima tuga jer počinje razmišljati o prošlosti, o majci i rodnoj grudi. Njegovu dušu, razvidno je, može ugrijati samo plamen ognjišta. To iščitavamo u još jednoj dirljivoj pjesmi naslovljenoj ugrij dušu moju. Posvećena je pjesnikovoj baki i danima djetinjstva koje nikada ne zaboravljamo. Stoga, kad god nam je teško, posegnemo za dragim uspomenama koje griju našu ranjenu i prohladnu dušu. To čini i naš pjesnik dok vapi: umotaj me u zavežljaj/ugrij dušu moju (str. 83). Pjesnička zbirka Snatrenja omogućava čitatelju spokojan i lagan prolaz pjesnikovim unutarnjim svijetom. U zbirci Poput Giottova kruga Adolf Polegubić ponovno pjeva o ljubavi. Ljubav prema ženi središnja je tema. Ružica Cindori u predgovoru kaže da je naš pjesnik ovdje „ispjevao svoj kanconijer“ i uspoređuje ga s Nerudinom kultnom zbirkom Dvadeset ljubavnih i jedna očajna. Također, ističe i pjesnikovu nadahnutost Pjesmom nad pjesmama. Ova zbirka obuhvaća 58 pjesama i sastoji se od šest ciklusa naslovljenih Hod po žeravici, Mirisna jutra, Neosvojivi gradovi, U svježini jutra, U žitima zrelim i U sjeni hrastovine. Pjesnik je zaokupljen mislima na voljenu ženu; ona je predmet njegova divljenja i čežnje. Voli je kad se smije, u njenoj kosi pronalazi ruže, a u oku joj zraku Sunca. Ona je njegov lahor, ali i vihor, radost i tuga. Jesen je čest motiv u poeziji ovog pjesnika. I u ovoj zbirci nailazimo na žuto lišće, na boje jeseni. Jesen povezuje s voljenom ženom rođenom u to godišnje doba s okusom kestena/i mirisom orahnjače/u domu Tvom (volio sam te u jesen, str. 179). Ona je njegova jesenska kraljica (ispleo sam ti/vijenac od lišća/i okrunio te, str. 38). No, osim ljubljene žene, pjesnik silno voli i svoju zemlju, odnosno zavičaj, i te se dvije ljubavi uspješno isprepliću. Razvidno je da naš pjesnik voljenu ženu vidi u svemu i poručuje joj budi/ poput paškog sutona/poput bjeline kamena/koji me očvrsnuo (ako se pojaviš, str. 47). Ovu pjesničku zbirku možemo definirati kao zbirku koja uglavnom okuplja pjesme srca. Ali, u njoj također pronalazimo one koje govore o tišini, o tuzi i o radosti, o svježini jutra, o moru i ljetu, borovini… Misao o voljenoj prati pjesnika dok pjeva, dok hvata leptire i sav je razdragan, ali i onda dok je sam i opušten u smiraj dana, dok pada kiša nad Zagrebom. Ova zbirka pršti od ljubavi kojom je ispunjen svaki kutak pjesnikova srca. Prije svega posvećena je voljenoj ženi, ali ne možemo zaobići i druge pjesnikove česte teme: ljubav prema Bogu i domovini. Ružica Cindori ističe i dvojbu vezanu uz njegovu čežnju za voljenom: „Je li čežnja koja ispunjava pjesnikovu dušu samo čežnja za voljenom, ili je to i čežnja ljudske duše za apsolutnim?“ To pitanje upućuje na zaključak da se u ovoj zbirci radi o složenoj poeziji koja nadilazi tematiku vezanu samo uz ljubav između muškarca i žene. Posljednja u ovome nizu knjiga Adolfa Polegubića nosi naslov Ogrlica od kamena i obuhvaća 67 pjesama. Pjesnik se i u njima bavi svojim već poznatim temama i motivima koji obilježavaju njegovo stvaralaštvo. U prvom ciklusu naslovljenom Zlatni prah jeseni okupio je ljubavne pjesme posvećene ljubljenoj ženi kojoj piše stihove, ubire smokve, daruje ruže, doziva je u proljeće…Voljenu ženu smješta u krajolik iz kojega je potekao i želi da zauvijek ostane tu: bit ćeš zauvijek/zauvijek bit ćeš/dio ovog krajolika/u kamenu/ljubavi moja (pjesma ljubavi moja, str. 17). U pjesmi pred pučinom poistovjećuje je sa svojim rodnim krajem: u masliniku/su se skrila/eno Te na kamenu/trčkaraš s gušterom/i ribama pjevaš/s hridi (str. 19). U ciklusu naslovljenom U kraju mom nailazimo na pjesme čija je tematika prije svega vezana uz pjesnikov zavičaj – banjevačko kolo podsjeća ga na djetinjstvo o kojemu pjeva i u pjesmi poput djetinjstva prožetoj nostalgijom: stegnu me pri srcu/poput mjesečine/ (str. 35). U ovom ciklusu pjesnik preispituje svoje životne odluke i pita se je li njegov život mogao biti drugačiji da je ostao u rodnom kraju, u svojim Banjevcima, u Dalmaciji i Hrvatskoj. No bez obzira gdje bio i živio, u njegovom srcu plamti vječni plam koji ga vraća domovini. U ciklusu Daleko od domovine pjesnik progovara o teškom životu u tuđini, o nostalgiji koja mori iseljenike, o sjećanjima na rodnu zemlju i njene gradove. Pjesma Daleko od domovine govori o sudbini hrvatskih iseljenika kojih ima na svim stranama svijeta : luta moj narod/od europskih ravnica/do Pertha i Wellingtona/Santiaga i Buenos Airesa/Toronta i Vancouvera/Philadelphie i San Francisca/ima nas na svim /meridijanima i paralelama (str. 64). Poput Borisa Marune u njegovoj kultnoj pjesmi Hrvati mi idu na jetra, i Polegubić upućuje kritiku Hrvatima iz iseljeništva koji često „drže lekcije“ onima koji žive u domovini: a ljeti smo veći/Hrvati od drugih/i pametujemo onim Hrvatima/koji s malo kruha i ruha/a puno duha/čuvaju hrvatski dom (str. 65). No, usprkos toj blagoj kritici, Polegubić zna da su Hrvati iz iseljeništva uvijek spremni pomoći domovini što su i mnogo puta dokazali. Stoga u pjesmi povedi narod moj za koju Ružica Cindori kaže da je pisana u biblijskom stilu i u Kranjčevićevom duhu, vapi za jedinstvom hrvatskog naroda. U ovaj je ciklus uvrštena i pjesma za Vukovar pisana svečanim tonom punim poštovanja kao što i priliči odi nadahnutoj gradom herojem, te pjesma Njemačka i ja u kojoj autor govori o prilagodbi načinu života u zemlji u kojoj živi, ali koju (ipak) ne osjeća domovinom. Jer, samo se jednoj jedinoj domovini mogu posvetiti ovakvi stihovi: o Hrvatska mati plava,/još se sjećam tvojih žala/daljina mi dala tugu/jer ja nemam zemlju drugu (str. 72). Ova pjesnička zbirka završava ciklusom naslovljenim Teška vremena koji obilježava misaona i vjerska poezija. Primjerice, u pjesmi Isus i ja, pjesnik sjedi i razgovara s Isusom, u pjesmi Kardinale moj prisjeća se kardinala Stepinca, a tu su i sjećanja na posjete Lourdesu i Bambergu. Ovaj ciklus obilježavaju mirni i blagi tonovi, smiraj, razmišljanje o životu, o željama. Dok se godišnja doba nemilosrdno izmjenjuju na pjesnikovim životnim stazama, dok teku teški sati u Tužnoj pjesmi, on u pjesmi neka tako ostanem žudi da ga omotaju u „lahor maestrala“ i „osvježe rosom s kadulje i bršljana“ i… neka tako ostanem (str. 87). Zbirka simbolična naslova Ogrlica od kamena iz kojega se jasno vidi koliko je pjesnik vezan uz kamen svoga rodnog kraja, završava također simboličnom pjesmom nisu našli ništa koja govori o stvaralaštvu samog autora i o značenje koje za njega ima poezija. Adolf Polegubić pjesmama objavljenim u ove četiri zbirke potvrđuje da je zreo pjesnik istančanih osjetila i osjećaja, da vješto barata jezikom i njegovim strukturama te da je više nego uspješna poveznica između domovinske i iseljene Hrvatske.
dr. sc. Željka Lovrenčić
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova