DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.24Tra
Dan hrvatske knjige
Svečana dodjela Nagrada Dana hrvatske knjige održala se u subotu, 22. travnja. Nakon dodjele nagrada "Judita", "Davidias" i "Slavić" predstavljeni su novi članovi DHK: Ludwig Bauer, Boris Beck, Milan Bešlić, Josipa Gogić, Andy Jelčić, Stanislav Marijanović i Anamarija Mutić Sarić.
Svečanosti su nazočili: ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek, izaslanica predsjednika Sabora i predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu izv. prof. dr. sc. Vesna Bedeković, izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba - zamjenica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju Nikolina Radić Štivić, voditelj Središnjeg ureda za međunarodne odnose i održivi razvoj Sveučilišta u Zagrebu Goran Bandov i predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran.
Cijeli događaj je vodila Tamara Džebić Šaljan, a kao glazbena gošća nastupila je Zrinka Posavec koja je izvela uglazbljene stihove Tina Ujevića (Igračka vjetrova), A. G. Matoša (Suza) i Vesne Parun (Ushit).
* * *
Ovogodišnju Nagradu "Judita" za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini dobila je Ružica Pšihitsal za Studije o Marulićevoj Juditi, "Davidias" za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine dobio je Guy Spielmann za La comédie ragusaine au tournant des XVIIe et XVIIIe siècles: un faux air de Molière (Dubrovačka komedija na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće: prividni Molière) dok je Nagrada "Slavić" za najbolji književni privijenac dodijeljena zbirci priča Mime Juračak Sitan život.
Nagrada “Judita” Dana hrvatske knjige 2023. godine
Obrazloženje
U konkurenciji znanstvenih knjiga kandidiranih za Nagradu hrvatske knjige Judita zasluženo prvenstvo pripalo je knjizi Studije o Marulićevoj Juditi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022., čija je autorica prof. dr. sc. Ružica Pšihistal renomirana znanstvenica i redovita profesorica Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Knjiga sadrži 330 stranica i obuhvaća 5 opsežnih poglavlja: Marulićeva Judita prema biblijskoj Juditi, Marulićeva Judita u alegorijskim čitanjima, Razvijene ili epske usporedbe u Juditi, Tradicijska kultura i naša jezična zajednica u Juditi, Nevolje biblijske i Marulićeve Judite s kanonima, sa sveukupno 23 izvorna znanstvena rada, a svako poglavlje započinje uvodnom i zaključnom raspravom, što tvori još 10 radova s propitivanjem znanstvene problematike i svojevrsnim sintezama svakoga poglavlja. Pored toga knjiga sadrži i opsežnu literaturu s više od 600 jedinica, od toga mnogih do sada inovativno korisnih i neprimjećenih), imensko i predmetno kazalo, zasebno kazalo biblijskih referencija i slikovne priloge. Rezultat ovoga kapitalnog doprinosa detaljnom analiziranju Marulićeva proslavljenog hrvatskog prvijenca nastao je kao višedecenijski rad, a njezinu srž predstavljaju nadopunjena istraživanja realizirana za potrebe nekadašnje autoričine disertacije, ali i pretežni dio potpuno novih rasprava nastalih uz primjenu novih metodologijskih postavki.
U prvom poglavlju autorica je sustavno razradila biblijske verzije teksta o Juditi u Septuaginti i Vulgati sv. Jeronima, kao i ostalim detaljima preinaka napravljenim u procesu tridentske kanonizacije teksta, te je ispravno postavila do sada zanemarivan kapitalan oslon Marulića na Jeronimovu Vulgatu. Potom je u prvom poglavlju po prvi put temeljito izdiferencirala odnos između predloška biblijskog teksta tj. hipoteksta i Marulićeve umjetničke epske realizacije tj. hiperteksta te je argumentirano potvrdila umjetničku autonomnost Marulićevog književnog ostvarenja. U tom poglavlju ključno je naglašeno shvaćanje biblijske Judite kao historije tj. prema poimanju patrističkih i medijevalnih autora istinskog događanja koje je izvedeno prema Božjem strukturiranju događajnosti, a Marulićeva Judita, poštivajući biblijsku događajnost, čini hipertekstualni žanr jer se uporabom epskih konvencija dodatno provodi autorska prestilizacija i ujedno pruža dodatno estetsko kodiranje prvobitnog predloška. Međutim, usprkos Marulićevoj samostalnoj umjetničko-izražajnoj nadogradnji, autentičnost biblijske Judite nije poništena jer ona predstavlja prema Pšihistal “prototekst”, tj. snažan tekst koji može generirati u novim tekstovima bez gubitka temeljnog značenja, pri čemu ima transformirajući učinak u odnosu na novostvorenu žanrovsku realizaciju. Pored primjene metodske koncepcije Gerarda Genetta u pristupu palimpsestnim oblicima teksta, Marulićev ep temeljito je uspoređen s brojnim vodećim europskim ranokršćanskim i potom renesansnim epovima (od Sedulija, Aratora, Klaudija Marija Viktora do Girolama Vide i Jacopa Sannazara). Završetak prvog poglavlja s radom Ecce femina razrađuje moderno koncipiran pogled na Marulićevu sofisticiranu izgradnju jake tipologije ženskog lika koji kulminira u estetskom strukturiranju dotjerivanja i pripremanja za kapitalan čin dominacije nad Holofernom, ali pritom ne gubi tradicijske i kršćanske vrline poimanja lika žene.
Drugo poglavlje donosi bitnu korekturu dosadašnje dominacije protuturske političke alegorije u znanstvenom otčitavanju Judite. Iako autorica ne negira postojanje i analogije između biblijske starožidovske i neprijateljske odnosno hrvatske i turske opasnosti, ona joj oduzima isključivost i u žarište semantičkog alegorijskog otčitavanja reanimira izvornu teološku poruku, identičnu biblijskom i Marulićevom tekstu, o potrebi pouzdanja po kojem Bog spašava sebi odan narod u vremenima političko-egzistencijalne i etičko-vjerske pogibelji. Upravo iz spomenute teze izvire i Marulićev poticaj nasljedovanja lika Judite, što Ružica Pšihistal obrazlaže i na primjeru važnog parateksta tj. Marulićeve uvodne Posvete.
Veliki doprinos poetološkom i stilskom proučavanju Marulićeva djela Ružica Pšihistal je pružila i u 3. poglavlju u kojem se u teoriji i primjerima raščlanjuje svrhovitost i visoki domet Marulićeve uporabe tropa i stilskih figura[1], posebice razvijenih ili epskih usporedbi u kontekstu klasičnog epa te se pritom razlaže i sam Marulićev leksem prilika (izričito označen na 17 mjesta u epu). Posebna retoričko- stilistička analiza razmatra relaciju između primarnoga i sekundarnog objekta zahvaćenog u razvijenoj usporedbi.
Svakako, kao najizvorniji novum u proučavanju Judite moramo istaknuti i poglavlje koje proučava ulogu i prisutnost hrvatske tradicijske narodne kulture u Marulićevom epu, pri čemu autorica na više primjera argumentira kako u opisu i karakterizaciji najčešće negativnih likova, dolazi do prodora izraza koji pripadaju području tradicijske kulture. Time ujedno dokazuje da Judita pripada vernakularnom humanizmu u kojem Marulić povremeno promišljeno otvara granice između visokog i pučkog (uvjetno rečeno niskog) stila i time ujedno čini strukturalni odmak od monolitnog uzvišenog stila tipa “vergilijanskog” epa.
Naposlijetku, u 5. poglavlju autorica otvara neistraženu problematiku položaja Marulićeve Judite u kanonu hrvatske književnosti i kritičke percepcije kroz povijesna razdoblja do danas. Autoričino proučavanje sučeljava se s afirmativnom književnom recepcijom, ali i raznim zabludama, pokušajima redukcionizma, u kojima se smiono dotiču i ideološka zastranjenja, među kojima se ponajviše ističe neshvatljiva cenzura rada Vladimira Filipovića o etičko-filozofskom usmjerenju Marka Marulića koje je zasmetalo komunističkom jednoumlju.
U cjelini možemo zaključiti da je Ružica Pšihistal napisala vrsnu znanstvenu knjigu s cjelovitim uvidom u književnopovijesna i komparativna proučavanja hrvatskog humanizma i uloge Marulićeve Judite, a ujedno ju je nadogradila izvornim zapažanjima i tezama te suvremenim teoretsko-metodološkim pristupom. Moramo napomenuti, da posebnu specifičnost afirmaciji Marulićeva djela pruža i činjenica da je višegodišnju pozornost i znanstveno-analitičku realizaciju postigla upravo znanstvenica iz Osijeka, kojoj čakavski književni izričaj Marulićeva doba ne pripada u zavičajno nasljeđe. Međutim prof. Pšihistal je taj izričaj izvrsno savladala i pokazala u knjizi njegovu povijesnu i nadvremensku vrijednost te time uzorno posvjedočila Marulićevu neupitnu pripadnost književnom kanonu.
Pored nagrađene knjige kolegice Pšihistal, svakako članice Povjerenstva žele posebno pohvaliti i odličnu knjigu priređenih nepoznatih pisama Josipa Kosora Stefanu Zweigu dr. sc. Ivice Matičevića, u izdanju Matice hrvatske, Zagreb, 2022. (Josip Kosor – Moj prijatelj Stefan Zweig. Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu). U knjizi je s njemačkog prevedena ova do sada nepoznata korespondencija (od 1909. do 1938.) koju je priređivač Ivica Matičević uspješno pronašao u kolekciji Stefana Zweiga u Sveučilišnoj biblioteci u Fredoniji, u State University of New York, a koja osvjetljava međusobno poznanstvo, potom prijateljstvo dva autora, kao i prodor Kosorovih djela na austrijske i ostale međunarodne pozornice. Posebnu znanstvenu vrijednost predstavlja temeljita, opsežna, a zanimljivim stilom pisana znanstvena studija Ivice Matičevića koja znalački komentira, analizira ovu građu, prilazi joj sa strašću istraživanja nepoznanica i dovodi je u relaciju s cjelokupnim Kosorovim životom i radom. Sa svim time predstavlja nezaobilaznu literaturu u svakom daljnjem proučavanju Kosorova djela, a ujedno sadrži i izvrstan poticajan afektivni odnos prema istraživanju građe koja samo na prvi pogled može biti monotona, ali se u koncepciji nadarenog istraživača razotkriva kao uzbudljiva, dinamična priča o životima dva književnika.
U ime Povjerenstva Dana hrvatske knjige
dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek
[1] U svom 3. poglavlju Ružica Pšihistal se nadogradila, ali je i znatno nadopunila proučavanja stilskih figura koje su objavili Petar Skok u radu. „O stilu Marulićeve Judite“, Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450.-1950., ur. Josip Badalić i Petar Majnarić, JAZU, Zagreb, 1950., str. 167-247 i potom Mirko Tomasović:“ Pjesničke i poetičke osobitosti Marulićeve Judite“, u ediciji Sabrana djela Marka Marulića, knj.I, (prir. M. Moguš), Književni krug, Split, 1988.; str. 9-46; Mirko Tomasović: Marko Marulić Marul, Monografija, Erasmus naklada, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Književni krug, Marulianum, Zagreb-Split, 1999.
Nagrada „Davidias“ Dana hrvatske knjige 2023. godine
Obrazloženje
Nagrada „Davidias“ Dana hrvatske knjige dodjeljuje se za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili za najbolju knjigu, odnosno studiju inozemnoga filologa o hrvatskoj književnoj baštini.
Ove 2023. godine nagrada se dodjeljuje izvanrednom profesoru dr. sc. Guyu Spielmannu sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu (Georgetown University in Washington D.C.) za najbolju studiju o hrvatskoj književnoj baštini pod naslovom „La comédie ragusaine au tournant des XVIIe et XVIIIe siècles: un faux air de Molière“ („Dubrovačka komedija na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće: prividni Molière“), objavljenoj kao predgovor knjizi Deux „moliérades“ croates. Ilija Kuljaš suivi de Andro Stitikeca (Dvije hrvatske „moliérade“. Ilija Kuljaš; Andro Stitikeca), Prozor éditions, Reuil-Malmaison, 2022.
Obilježavanje Molièreovih obljetnica diljem svijeta 2022. i 2023. godine privuklo je pozornost međunarodne humanistike na vrlo značajan i iznimno bogat korpus hrvatskih prijevoda i adaptacija francuskoga dramatičara. Moliérade kao najmarkantniji segment hrvatskih frančezarija odraz su paneuropske mode u koju su se hrvatski prevoditelji uključili i počeli se Molièreovim tekstovima zabavljati već za života samoga Molièrea, od posljednje trećine XVII. stoljeća, da bi se potom moliérade intenzivno širile tijekom XVIII. stoljeća u svim hrvatskim idiomima te ubrzo postale impozantna pojava u europskom kontekstu. Uz tu poznatu činjenicu hrvatskih moliérada kao jednoga od najistaknutijih fenomena komparativne povijesti hrvatske književnosti i kulture, danas, u XXI. stoljeću, one su napokon zasluženo postale predmet zanimanja ne samo hrvatskih filologa nego i širega kruga inozemnih kroatista, slavista, romanista i komparatista. U tom kontekstu, studija Guya Spielmanna nije samo prigodan popratni tekst izdanju francuskih prijevoda dviju hrvatskih moliérada – Ilije Kuljaša i Andra Stitikece – nego je to studija koja bitno obogaćuje temu moliérada kao važne činjenice hrvatske ali i čitave europske književne baštine.
U njoj Guy Spielmann primjenjuje inovativne teze o omeđenju uvriježenoga pojma „adaptacija“ na taj fenomen i o neophodnoj primjeni pojmova „kruženja, cirkulacije“ književnoga teksta. Spielmann najprije dokazuje da dubrovačka komedija Ilija Kuljaš nije puka „redukcija“ Molièreove komedije Građanin plemić. On promišljanjem strukture hrvatskoga dramskog teksta razlučuje „vezivne scene“ i „scene za izvedbu“ prema obrascu naglašenije tradicije commedije dell'arte koja se međutim pritom ne asimilira s njom. S druge strane, komedija Andro Stitikeca, u kojoj je filologija do sada prepoznavala elemente Molièreova Škrtca, Ženidbe na silu, Umišljenoga bolesnika i dr., prema Spielmannu se može razumjeti s pomoću strukture dramskoga mozaika koji u konačnici nudi zaključak čak suprotan Molièreovu izvornom naglasku.
Slijedom argumenata, profesor Spielmann dokazao je da bi bilo pogrešno u hrvatskim preradbama prepoznavati tek blijede surogate Molièreova djela. Na primjeru dviju odbaranih dubrovačkih komedija dokazano je da su hrvatske moliérade Molièreom svakako nadahnute, ali su nastale u vlastitom tonalitetu, za koji Spielmann ističe da ih ne treba razumjeti kao dug susjednim kulturama nego kao autohtonu književnost u prirodnom procesu književnoga „kruženja“. Takav zaključak otvara prostor novom pristupu i razumijevanju pojave moliérada u hrvatskoj kulturi.
Studija sveučilišnoga profesora Guyja Spielmanna o hrvatskoj književnoj baštini kao dijelu europske kulture izrazito je važna koliko iz romanističke i komparatističke toliko i iz kroatističke perspektive. Zahvaljujući Spielmannovoj analizi, ubuduće neće više biti dovoljno nabrajati i zbrajati razlike između izvornoga i prevedenoga teksta. Spielmann je pokazao da istraživanja svjetske povijesti književnosti i umjetnosti kroz odnose izvornika i prijevoda imaju za cilj razumjeti cirkulaciju i regeneraciju umjetničkoga djela u kontekstu koji je drukčiji od konteksta izvornika. Cilj je dakle razumjeti tekst kao integraciju. Ona u slučaju hrvatskih moliérada dokazuje koliko vrijednost Molièreova izvornika toliko i vrijednost hrvatskoga dramskog teksta kao stvaranja novoga, originalnog sklada. Spielmann pristupa odabranim hrvatskim komedijama nastalima na dubrovačkom području upravo u njihovoj kvaliteti od cirkulacije do integracije, kojom se one mogu mjeriti sa srodnim pojavama diljem Europe, a pritom hrvatske moliérade nad europskima imaju kvantitativnu i kvalitativnu samosvojnost.
Studija Guyja Spielmanna „La comédie ragusaine au tournant des XVIIe et XVIIIe siècles: un faux air de Molière“ otvara širok horizont pronošenja vrijednosti hrvatske književne baštine i doprinosi njezinu svjetskom odjeku te predstavlja bitan poticaj za buduća istraživanja hrvatskih moliérada i hrvatske književnosti uopće u kontekstu europske i svjetske književnosti.
U ime Povjerenstva za Nagradu Dana hrvatske knjige
prof. dr. sc. Cvijeta Pavlović
Nagrada „Slavić“ Dana hrvatske knjige 2023. godine
Obrazloženje
Slavić, jedna od tri Nagrade Dana hrvatske knjige, namijenjena je najboljoj autorskoj knjizi prvijencu objavljenome u prethodnoj godini. Na natječaj je prijavljeno u 2022. godini objavljenih 13 knjiga, osam poezije i sedam proze (romani, zbirke prča, putopis), a jedna knjiga nije došla u obzir za nagradu budući da autoru nije prva objavljena. Uočili smo, zanimljivo je i pohvalno, što su prve knjige pretežito mlađim, ali već prepoznatljivim autorima objavili i ugledni izdavači, nadamo se s vjerom da si stvaraju kvalitetne buduće autore, zatim lokalni izdavači koji podržavaju svoje, ali ne samo lokalne autore, ili su prve knjige vlastita naklada, možda zbog toga što su autori ili izgubili vjeru u izdavače, ali vjeruju u svoj tekst. Pohvalnim smatramo i što je dio prvih objavljenih knjiga nastao iz nagrada s natječaja za rukopis (Gervais, Prozac, POU Velika Gorica i dr.). Nadamo se da će se i ovogodišnji nagrađenik idućim svojim knjigama iskazati na hrvatskoj književnoj sceni kao što se potvrdila i većina prethodnika, dobitnika Slavića od 1997. godine poput Monike Herceg, Tanje Mravak, Nade Gašić, Stijepe Martinovića, Tanje Belobrajdić, Gorana Gatalice, Karmele Špoljarić, Gordana Nuhanovića i drugih.
Ocjenjivački sud procjenjuje najboljom i Slavić dodjeljuje zbirci priča Sitan život Mime Juračak, koju je u biblioteci Beletrina objavila Naklada Jesenki i Turk (urednik Kruno Lokotar). Knjiga je objavljivanje izborila nagradom Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina za 2021.
Zbirka, koju autorica posvećuje Mami, tati i bratu, sastoji se od 17 priča podijeljenih u dvije cjeline, Dlake i Čišćenje. Zrela i sadržajno aktualna (primjer je postpotresna priča iz autoričina zavičaja Uloviti Dabra o Francu iz kontejnera, s crnim vrećama) i stilistički zanimljiva proza (primjer je sitnoživotni citat iz finala priče Presjek: Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da iz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.) donoseći često nestvarne sudbine te, prema potrebi, mijenjajući muškoga i ženskoga pripovjedača, zbirka Sitan život priča jednostavnost, i ljepotu i ružnoću svakidašnjice, sitnih života zanimljivih likova kakvih se može naći posvuda oko nas s njihovim potragama za ljubavlju, srećom, ostvarenošću i važnošću u svijetu. Samo jedan od takvih, u više priča, lik je djeda s kojim pripovjedačica dijeli pouzdan svijet koji nestaje i, primjerice, pivo u priči Prodaje se. Svjedoče o tome i naslovi: Dlake kafkijanskoga ugođaja, Kokpit za katastrofu, Future, Zaključavanje, Očenaš, Hrđa, Sitan život…
Nagrađenica je 1986. rođena u Sisku, diplomirala je filozofiju i knjižničarstvo, radi kao knjižničarka. Bavi se pisanjem i ilustriranjem (Ilustrirala je i naslovnicu svoje prve knjige!). Kratke priče objavljivala je u zbornicima natječaja Lapis Histriae te u različitim časopisima i na portalima, a za njih je višekratno nagrađivana (Vranac, Ulaznica, Metafora, Prozak i Stjepko Težak).
Ocjenjivački sud pohvaljuje i zbirku pjesama Ivana Jakopovića Blues divljega proljeća (Vlastita naklada, Zagreb 2022.), koja na moderan, ali iskren i profinjen način problematizira temu otuđenja u suvremenom društvu, a posebice devijaciju osjećajnosti u ponašanju, odgoju i cjelokupnom svjetonazoru najsuvremenije generacije mladih. Čak i kad se javlja emotivnost i afektivno suosjećanje ili odgovornost u ljubavi, mnogi zaziru od tih karakteristika, upravo zbog toga što je moderno vrijeme pomodno uvjetovano brojnim hiper-slobodama. Jakopovićevo je stvaranje tim zanimljivije i važnije što je nastalo usprkos nedaćama i fizičkim preprekama koje je život donio autoru. Zbirka Blues divljega proljeća daje nadu u svekoliku obnovljivost umjetnost riječi i umjetnost uopće.
U Zagrebu, 3. travnja 2023.
U ime Povjerenstva za Nagradu Dana hrvatske knjige
Božica Brkan,
Foto galerija: Miljenko Brezak
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova