DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.21Tra
Dobitnici nagrada za Dan hrvatske knjige
Uoči Dana hrvatske knjige i 124. rođendana Društva hrvatskih književnika proglašeni su dobitnici ovogodišnjih nagrada za Dan hrvatske knjige, „Judita“, „Davidias“ i „Slavić“.
Nagradu „Judita“ za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini dobio je Dino Demicheli za djelo Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića. Nagradu „Davidias“ za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine dobio je Nicolas Raljević za prijevod Krležine trilogije Glembajevih – La Trilogie des Glembay: Messieurs les Glembay, À l'agonie i Léda. Sara Hižman ovogodišnja je dobitnica nagrade „Slavić“ za najbolji prvijenac, za knjigu pjesama Starorječje.
Čestitamo svim ovogodišnjim dobitnicima!
* * *
Nagrada Judita DHK dodjeljuje se najboljoj knjizi ili studiji o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj u 2023. godini:
Dino Demicheli: Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića
(Arheološki muzej u Splitu i Javna ustanova u kulturi Zvonimir, Split 2023.)
Knjiga Dina Demichelija Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića donosi znanstvenu analizu antičkih epigrafskih spomenika koji su nekoć bili u posjedu splitskog humanista Dmine Papalića. O njima govori tekst Marka Marulića (1450. – 1524.) In epigrammata piscorum commentarius (Tumač uz natpise starih), kojim se još jednom potvrđuje da je Marko Marulić najznačajnija književna i intelektualna ličnost hrvatskog humanizma. U Demichelijevoj knjizi donosi se prijevod latinskog teksta Marka Marulića kojim je on komentirao i interpretirao epigrafske spomenike podrijetlom iz Salone, uz autorovu epigrafsku analizu natpisa iz Papalićeve zbirke. Marulićevo djelo dosad nije bilo tiskano te se sada prvi put objavljuje, pri čemu je preveden i komentiran odjeljak u kojem Marulić piše o salonitanskim natpisima.
Marulićev epigrafski tekst i Papalićeva zbirka poznati su u hrvatskoj znanosti već stoljeće i pol. Međutim prijepis Marulićeva djela u Demichelijevoj knjizi napravljen je prema autografu Marulićeva rukopisa što ga je prije četvrt stoljeća u Bodleian Library u Oxfordu pronašao Darko Novaković. Svi kasniji prijepisi teksta In epigrammata piscorum commentarius proizlazili su iz tog originalnog Marulićeva rukopisa i sadržavali su različite greške u prijepisima koje su sada ispravljene.
Autor knjige Dino Demicheli (Split, 1980.) iznimno je dobro upućen u epigrafiju; diplomirao je arheologiju i latinski jezik i rimsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je na istom fakultetu doktorirao s temom iz epigrafije. Od 2005. radi na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje epigrafiju te predmete iz klasične arheologije i latinski jezik. Pretežno se bavi latinskom epigrafijom antičkog i kasnoantičkog razdoblja te antičkim materijalom s lokaliteta Salona gdje inače sudjeluje na arheološkim istraživanjima kojih je od godine 2018. i voditelj.
Demichieli ističe da Marko Marulić spada među prve hrvatske skupljače i proučavatelje antičkih natpisa, napose starih solinskih natpisa, pri čemu je važno naglasiti kako je Marulićev prijatelj i rođak Dmine (Dominik) Papalić sastavio prvu našu arheološku zbirku. Hrvatski plemić i humanist Dmine Papalić je živio na prijelazu XV. u XVI. st., a suvremena ga znanost smatra jednim od istaknutijih starijih hrvatskih epigrafa i sakupljača kulturnog blaga. Većinu antičkih natpisa Papalić je prikupio je u Saloni; dio je dao uzidati u dvorište svoje obiteljske palače u Splitu a ugrađene spomenike popisao je Marulić i toj cjelini dao ime »Papalićeva zbirka«. Upravo je kao rezultat Marulićeva proučavanja i opisa te zbirke antičkih natpisa nastala njegova rasprava In epigrammata priscorum commentarius. Kako je to prvo epigrafičko djelo u Hrvata, njime Marulić biva rodonačelnikom hrvatske epigrafije, znanosti kojoj je zadaća proučavanje pisma uklesanog u kamen ili neki drugi čvrsti materijal. Uz povijest i arheologiju svaka od epigrafija, ovisno o jeziku i pismu na kojima su zapisi, ulazi i u domenu filološko-jezikoslovnih istraživanja. Tako o Marulićevim epigrafskim istraživanjima pišu i istaknuti hrvatski književni povjesničari Ivan Kukuljević Sakcinski, Šime Ljubić i Milivoj Šrepel, a presudan korak u njegovu proučavanju učinio je Darko Novaković otkrivši 1995. originalni Marulićev rukopis u Oxfordu, te drugi suvremeni istraživači, napose Bratislav Lučin.
Knjiga Dina Demichelija Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića sadrži pet nosivih poglavlja; 1. „O rukopisu i povijesti istraživanja djela“; 2. „Epigrafija Marulićeva vremena i Marko Marulić kao epigrafičar“; 3. „Epigrafska zbirka Dmine Papalića – Marulićev opis, prijevod i epigrafski komentar“; 4. „Neautentični spomenici Papalićeve zbirke“; 5. „Papalićeva zbirka natpisa – epigrafski pregled“. Knjizi su na tablama priložene otisnute reprodukcije odnosnih dijelova Marulićeva autografa, a na kraju knjige donosi se popis literature i vrlo korisna kazala.
Marulićeva rasprava In epigrammata priscorum commentarius prvorazredno je svjedočanstvo humanističkog obrazovanja »oca hrvatske književnosti« i njegova intenzivnog zanimanja za antiku. To djelo predstavlja najvažniji spis hrvatskoga humanizma, ali je još uvijek nedovoljno poznato stručnoj pa onda, naravno, i široj javnosti. U prijevodu je dosad bio objavljen samo Marulićev osvrt na antičku Salonu i opis Dioklecijanove palače.
Recenzent knjige Dina Demichelija Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića Bratislav Lučin ističe kako ovo djelo u znatnoj mjeri nadoknađuje prazninu u pozvanju tog manje poznatog rukopisa u Marulićevu bogatom stvaralačkom opusu. Kako bi Marulićevi epigrafski prinosi bili razumljiviji autor za svaki natpis daje detaljan opis spomenika i, gdje je moguće, fotografiju, a nakon Marulićevih komentara slijede autorovi »Novi komentari«, tj. male znanstvene rasprave o pojedinim natpisima. Recenzentica Marina Miličević Bradač zaključuje analizu Demichielijeve knjige, tvrdnjom kako je Marulićeva rasprava In epigrammata priscorum commentarius najvažniji epigrafski spis hrvatskoga humanizma, te kako se Marulićeva slika antike i naša slika antike prilično razlikuju, pri čemu nam je Dino Demicheli pokazao koliko naša slika duguje Marulićevoj.
U ime Povjerenstva za Nagradu Dana hrvatske knjige
prof. dr. sc. Tihomil Maštrović
* * *
Nagrada „Davidias“ Dana hrvatske knjige dodjeljuje se za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili za najbolju knjigu, odnosno studiju inozemnoga filologa o hrvatskoj književnoj baštini.
Dobitnik nagrade „Davidias“ Dana hrvatske knjige 2024. godine je
Nicolas Raljević
za prijevod trilogije Glembajevih – La Trilogie des Glembay: Messieurs les Glembay, À l'agonie i Léda, Prozor éditions, 2023.
Nicolas Raljević poznat je hrvatskoj javnosti po brojnim prijevodima hrvatske književnosti, od Marina Držića preko Milana Begovića, do Mire Gavrana, Ivane Sajko, i dr. Činjenica da je Nicolas Raljević nakon dvije godine ponovno dobitnik nagrade „Davidias“ dokazuje važnost njegova prevoditeljskoga rada za hrvatsku književnost i kulturu, kojim on promiče hrvatsku baštinu na francuskom govornom području te kojim se svrstava u vrh poslanika hrvatske književnosti kao renomiran i nagrađivan prevoditelj.
Nicolas Raljević rođen je 1963. godine u Argenteuilu i radi kao profesor francuskoga jezika u strukovnoj školi u predgrađu Pariza. Krežinu dramu Gospoda Glembajevi preveo je 2011. te objavio 2017., potom i Ledu (2012.) te U Agoniji (2019.). Godine 2023. objavio je izdanje La Trilogie des Glembay: Messieurs les Glembay, À l'agonie i Léda s uvodnim tekstom teatrologa Gorana Pavlića, izdanje trilogije primjerene forme te s naglašenim kompleksnim čitanje cjeline.
U konkurenciji za nagradu „Davidias“ ove je godine bio veći broj vrijednih prijevoda, što je dobar znak za hrvatsku književnost i znanost o književnosti. Povjerenstvo za Nagradu Dana hrvatske knjige potiče prevoditelje i inozemne znanstvenike da nastave marno raditi na promicanju i promidžbi hrvatske književnosti u svijetu te da objavljuju prijevode klasika hrvatske književnosti.
Suprotno predrasudama o zastupljenosti Krleže, uvjetovane i njegovom političkom figurom u hrvatskom i europskom kontekstu, znanost o književnosti desetljećima je upozoravala da njegov opus još uvijek čeka prijevode na mnoge europske i svjetske jezike. Godine 2013. zbornik znanstvenih radova (Ne)pročitani Krleža. Komparativna povijest hrvatske književnosti, knj. XV. razotkrio je velike lakune te ukazao na nužnost prevođenja Krleže, a još i više drugih autora hrvatskoga književnog kanona.
Nicolas Raljević dobar je poznavatelj Krležina opusa, a do sada je preveo Salomu, Galiciju, Golgotu, U logoru. Kakvoća i vrsnoća prijevoda g. Raljevića poduprta je sada nagrađenim zamašnim podvigom, izdanjem kompletne trilogije Glembajevih. Prevoditelj vješto iznalazi rješenja za kompleksne duge Krležine rečenice jednako kao i isprekidane i prepletene replike, osobito za solilokvije, didaskalijske upute i dr. U francuski jezik uspješno su prenijeti nijansirani govori dramskih osoba koji odražuju različite socijalne i individualne osobine u naturalističko-ekspresionističkom diskurzivnom ključu. Hrvatski klasik u prijevodu na francuski jezik sada rezonira s francuskim poimanjem naturalističko-modernističke sintakse. Kvaliteta prevoditeljskih odluka i visok prevoditeljski standard razvidi se također u oblikovanju imena dramskih osoba, gdje je prevoditelj vješto izbjegao zamke galiciziranja, primjerice u obliku imena Leonea Glembaya: umjesto adaptacije u francuski oblik imena Léon prevoditelj je zadržao talijansku formu imena Leone, itd. Visoka razina prevoditeljeva ludizma do izražaja je došala u rješenjima za Krležin prepoznatljiv postupak gomilanja varijacija i sinonima, što zahtijeva stalno premetanje francuskoga leksika. Osobito je vješta i grafička odluka da Krležine izvorno francuske fraze budu naznačene navodnicima i time se razlikuju od Raljevićeva prijevoda Krležinih izvornih hrvatskih rečenica na francuski jezik.
Krležina kanonizirana i najizvođenija trilogija sada je u svojoj cjelovitosti dostupna frankofonom kulturnom krugu za provjeru glasovitih krležijanskih teza u trilogijskom međuodnosu na samom književnom tekstu, u primjerenom prijevodu koji vjerodostojno prenosi smisao i ritam Krležine hrvatske riječi.
U ime Povjerenstva za Nagradu Dana hrvatske knjige
prof. dr. sc. Cvijeta Pavlović
* * *
NAGRADA SLAVIĆ – Sara Hižman za knjigu pjesama Starorječje, Sveučilište u Zadru – Studentski zbor, Zadar, 2023.
Na svečani dan – Dan hrvatske knjige, Nagrada „Slavić“ uručuje se Sari Hižman za njezin pjesnički prvijenac – zbirku Starorječje. Pohvaljuje se zbirka Ivana Gorana Žunara Zrenje, čiji je rukopis ishodio nagradu na književnom natječaju za mlade pjesnike – „Mladi Krleža 2023.“ Rukopis Zrenje kao zbirku pjesama objavio je varaždinski nakladnik Modernist 2023. godine.
Sara Hižman studirala je na Sveučilištu u Zadru prevoditeljski smjer ruski jezik i književnost te znanstveni smjer engleski jezik i književnost. Njezin pjesnički prvijenac komponiran je u četiri pjesnička ciklusa: I. Starorječje; II. Zdignuti z koreja; III. Satkani od proboda; IV. Rebra lišća. Pjesništvo je nadahnuto prirodom i otvoreno prema svijetu koji mlada autorica tako optimistično prima. Pjesnički rondo otvaraju i zatvaraju stihovi Sarinog zavičajnog govora Međimurja. Upravo odabrani govor poezije ovu zbirku čini posebnom. Iako mlada pjesnikinja izmjenjuje hrvatski jezični standard i kajkavštinu, melodioznost zavičajne kajkavštine daje pečat pjesničkom stilu. Buduća filologinja u potpunosti razumije postupak da je otklon od postojeće jezične norme, izbor iz jezika pečat stila. Citiramo li misli lingvista Charlesa Ballyja - „Stil je individualan način ekspresije“, najpotpunije možemo opisati dvoznačnost naslova zbirke Starorječje. (Bally se posebno posvetio „lingvistici govora“ ističući izražajna sredstva jezika odnosno stilistiku koju je smatrao primarnom u odnosu na lingvistiku jezika.) Autorica je bilješkom obrazložila značenje riječi: primarno, iz ruskoga jezika označava staro isušeno riječno korito. Drugotno značenje koje nosi naslovljena zbirka povratak je starom, iskonskom govoru zavičaja koji neće presušiti dok se njime govori i piše. Pjesme se razlijevaju u novom koritu riječi i one ne presušuju!
Priroda je inspiracija koja je izravno oblikovala pjesništvo. Stoga je najčešća imenica sveprisutna u poetskom izričaju – rijeka. Ona je leitmotiv. „Dušu mi plavi višak rijeke, / uz bijelo sunce se rađa kiša.“ (pjesma Put); „Okupaj me u čistini vode iz Korane, / osuši u cvijeću koje raste pokraj.“ (pjesma Kasno vrijeme); „Danas sam čula glasove iz kanjona. / S rijeke žubore sjeta i sreća.“ (pjesma Godinama kasnije). Medaljon zbirke je ciklus Zdignuti z koreja, kojega čine četiri pjesme: Sinek zima, Otec protuletje, Mater leto, Kčerka jesen, koje su memento godišnjim dobima.
Otvorenost prema svijetu, napose prirodi, kao i crtice iz zbiljskoga života, grade pjesnički emotivan, a jezično sofisticiran izričaj. „V gostoj šumi / živiju još naši deni / i još ga suhoga drevja za vužgati.“ (pjesma Stari deni). Stoga je Nagrada Društva hrvatskih književnika „Slavić“, darovitoj mladoj autorici dobrohotna nagrada i poticaj da nas čitatelje iznenadi novom zbirkom.
Podsjetimo se na kraju, ne manje važno, proznoga ulomka o slaviću iz srednjovjekovnoga spisa Fiziolog, kojega povjesničari književnosti izdvajaju kao početak hrvatskoga pjesništva na živom govornom jeziku, a tako izravno govori o pjesništvu mladih i još neafirmiranih autora, koje treba njegovati i graditi. U Vinodolskom zborniku (iz prve polovice XV. st.) čuvaju se fragmenti Fiziologa (priče o životinjama s alegorijskim karakteristikama). Anonimni pisac navodi sljedeće: „Slavić je malahta ptica, da veliko željno pojet i sikov zakon ima: kada slavić oće peti, sede oposrede dreva zelena i veliko željno počne peti žmeći očima svojima i čudeći se glasu svome.“ Ili kako je Marko Marulić pjevao Slaviću: „O slaviću, ki privartaš / tere čudno petje splitaš / glasom slatkim koga imaš / vazda o primaliti…“
Taj slavić je ove godine Sara Hižman!
U ime Povjerenstva za Nagradu Dana hrvatske knjige
Dubravka Brezak Stamać
popis članova