DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.22Ruj
Godišnja skupština DHK
Prigodna riječ uz izvješće o radu Društva hrvatskih književnika 2014. – 2015.
Poštovane kolegice i kolege, dragi prijatelji,
U posljednje tri i pol godine na sve načine pokušavali smo se othrvati šikaniranjima, prešućivanjima i marginalizaciji Ministarstva kulture i medija, u prvom redu HRT-a, te sačuvati vrijednosti na kojima se Društvo hrvatskih književnika temelji. Ne ću na to rabiti suvišne riječi. U ovoj prigodi pokušajmo osvijestiti sebi samima kako se vrjednujemo, kako nas vrjednuju, kako na nas gledaju i kako nam presuđuju oni koji su vlasni poticati kulturni život u našoj zemlji. Od 2011. do 2015. financiranje naših programa i našega Društva u nizu naših aktivnosti snizilo se gotovo za 50%. Umanjivalo se i drugima, no to nipošto ne znači da se, pa i u vremenu duboke krize, za račun kojekakvih subverzivnih i alternativnih kulturnih modela koji su lišeni svakoga nacionalnog osjećaja i koji promiču vrjednote koje nemaju nikakve veze s našom tradicijom, tako valorizira djelovanje našega Društva. Ako je primjerice istina da je antihrvatski filmski pamflet pod naslovom „Petnaest minuta – Masakr u Dvoru“, dokumentarni danski film, financiran iz sredstava državnog proračuna u iznosu od 250.000,00 kn, kako je objavljeno na internetskoj stranici Hrvatskog audiovizualnog centra, i ako je taj iznos dodijeljen produkcijskoj kući „Nukleus Film“, što nitko do danas nije demantirao, mogli bismo se pitati koliko je proračunskih sredstava, točnije sredstava hrvatskih poreznih obveznika dodijeljeno raznim projektima koji su u proteklim godinama promicali slične ili vrijednosno vrlo dvojbene sadržaje u sferi kulture, a u ime tobožnjeg poštivanja slobode javnoga govora ili tobožnje slobode stvaranja, očito protiv općega dobra hrvatskoga naroda i vrijednosnih odrednica njegove kulture.
Zapravo, konstantna destrukcija kulturno-obrazovno-znanstvenih institucija naše zemlje guši svaku perspektivu i nadu, rastače svako ozbiljno duhovno promišljanje i posve niječe svaku tradicionalnu vrjednotu.
To sam već rekao, no usuđujem se ponoviti jer smo odveć skloni zaboravu: nikada se s hrvatskom kulturom nije tako postupalo kako se postupalo u protekle tri i pol godine, preciznije do proljeća ove godine, do promjene čelne osobe Ministarstva kulture. Nikada hrvatsku kulturu nitko nije tako zdušno razgrađivao i uništavao. Nikada ju nitko nije od 1990. toliko značajno idejno i ideološki nastojao obilježiti. Hrvatska kultura mora biti lišena idejnoga i ideološkog predznaka i različitih vrsta nepotizma jer vreća iz koje se uzima i dijeli novac i kriteriji po kojima se dijeli nisu ničija prćija. Taj novac nije ćaćevina povjerenstava/vijeća što ih imenuju pojedina tijela vlasti.
Želimo se nadati da su iza nas diskriminatorski odnosi kakve je prema našemu Društvu u protekle tri i pol godine bezočno iskazivalo Ministarstvo kulture. Ta nitko od njegovih čelnika nije prešao prag naše institucije, nitko od njih nije nazočio nijednom kulturnom događaju u prostorijama Društva hrvatskih književnika. Kad je zbog dotrajalosti pao strop u prostoru u kojem su istoga dana trebala održati umjetnička večer, nisu se pojavili i nisu ni jednom gestom pokušali ublažiti nastalu štetu. Pa ipak, ponavljam, nadam se da su takvi odnosi i takva ponašanja Ministarstva kulture iza nas i da se ne će ponoviti.
Naše je mišljenje čvrsto i jasno: najviše hrvatske kulturne ustanove moraju biti izdignute iznad političkih, ideoloških i stranačkih rasprava. One bi morale u području kulturnih dobara djelovati integracijski. Unutar tih institucija nipošto ne bi smjeli vladati stranački, ideološki i politički kriteriji, nego kulturno stvaralaštvo. Najviše hrvatske kulturne institucije, Matica hrvatska, HAZU, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, naša sveučilišta, pojedine umjetničke udruge, dakako i DHK, održavaju i promiču razvitak hrvatskoga nacionalnog bića, dok bi državno-političke strukture morale biti živo angažirane u njihovu razvoju, morale bi im biti financijska i svaka druga potpora.
U vremenu u kojem ovu zemlju napuštaju moćni mladi i mlađi naraštaji, riječ je o gotovo pedesetak tisuća mladih ljudi u protekle tri godine, u vremenu kad se političke elite žestoko parbe oko prvenstva u okvirima svojih zadrtih, isključivih i uskogrudnih politika i ideologija, u vremenu u kojem se političke elite bore za golu vlast i moć, što može Društvo hrvatskih književnika? U vremenu u kojem nema ni obične najave o književnom ili kulturnom događaju ni u jednom mediju. Primjerice, znanstveno-književni kolokviji o Rajmundu Kupareu ili o Bogdanu Radici, održani potkraj prošle godine ili hommage Silviju Strahimiru Kranjčeviću čiju 150. obljetnicu rođenja obilježavamo koji je održan 11. lipnja u crkvi svetoga Marka, nisu ni najavom ni nakon što su održani spomenuti u našim javnim medijima. A u crkvi sv. Marka dogodila se pritom i praizvedba skladbe za flaute i glasove na riječi Kranjčevićeve pjesme „Anđeo bola“. Gdje je taj takozvani javni televizijski servis? Što taj servis nudi ovomu narodu, što nudi mladoj populaciji? Samo obilje političkih nekorektnih, tobože informativnih emisija, vrlo, vrlo rijetko kakvu formativnu emisiju koja bi bila oslobođena ideološkoga znamenja. Treći program HRT-a donosi emisije u kojima pojedini pisci čitaju svoja književna djela. Zanimljivo, i to govori o odnosu HRT-a prema našem Društvu, još nisam vidio nijednoga člana Društva hrvatskih književnika da bi u tim emisijama sudjelovao. Podsjećam da je DHK, uz HAZU, Maticu hrvatsku, Zagrebačko sveučilište i druge institucije bio među inicijatorima koji su se 2011. zdušno zauzeli za HRT3.
Što može DHK na hrvatski Veliki petak hrvatske kulture? Što mogu druge umjetničke udruge kad izgleda da „sve je dovršeno“? Čini se kao da smo nemoćni, nitko nas donedavno zaista nije ništa pitao. Nisu nas pitali kad su stvarali Prijedlog nacionalne strategije poticanja čitanja (2015. – 2020.), sada već nacionalnu strategiju. Nisu tražili ni druge nacionalne institucije, primjerice Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku ili Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, nisu, istina, tražili ni Hrvatsko društvo pisaca, ali pojedine njegove članove jesu, naše članove nisu. Znali su da naše Društvo održava Malu tribinu kojom primičemo čitanje najmlađih i mladih naraštaja. Društvo održava i specijalne tribine za hendikepirane i treću životnu dob, no čini se kao da ni u tom smislu ne radimo ništa. Morao sam to reći zbog čiste savjesti i nedužne povijesti našega Društva u vremenu hrvatske samostalnosti, a njihove kratkotrajne pameti i dugovječne ideološke zatucanosti i gluposti.
Dakle što ćemo? Mi ćemo i ubuduće svjedočiti istinu, dobrotu i ljepotu, temeljne krjeposti ljudske egzistencije, ma kako ona, ljudska egzistencija, danas bila pritisnuta drugim načelima koja na sva usta svjedoče današnji mediji, načelima sebičnosti, proračunatosti, ksenofobičnosti, isključivosti, anacionalnosti…
Od početka moga mandata, od 2011., Društvo hrvatskih književnika suočeno je s velikim problemom svoga životnog prostora. Žestoko smo bili pritisnuti sa svih strana, čak i sramnom odlukom Grada Zagreba, potkraj 2014., kojom se tadašnja zagrebačka politička struktura suglasila oko procesa naše deložacije. Naš životni prostor bio je glavni problem Upravnog odbora i mene osobno u tijeku cijeloga prvoga mandata. On je to još uvijek i danas. Dio kvadrata prostora u kojem se nalazimo vraćen je suvlasnicima i oni sudskim putem potražuju enormna sredstva kako za eventualnu buduću najamninu, tako i za naknadu unatrag od godine kad je sudski proces povrata njihove imovine započeo, sredstva kojima naše Društvo ne raspolaže te im i ne može udovoljiti. Naše je gledište toga rješenja kroz sve protekle godine bilo sljedeće: suvlasnike koji su dobili povrat imovine i u dijelu prostora koji mi od početaka pedesetih godina prošlog stoljeća kontinuirano koristimo drugi suvlasnik toga prostora, država, može obeštetiti u drugim dijelovima zgrade u kojoj se nalazimo. U tom pogledu nismo, zanimljivo, naišli na razumijevanje nijedne vlade. U nepunih godinu dana održali smo višekratne konzultacije i sastanke s predstavnicima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom koji nisu protuslovili takvu prijedlogu. Rekao sam ranije, odnosi prema Društvu hrvatskih književnika od strane Ministarstva kulture vidno su se s promjenom njegove čelnice poboljšali. U vezi s našim prostornim i financijskim problemima na naš zahtjev 1. srpnja primio je naše izaslanstvo ministar kulture profesor Berislav Šipuš. U razgovoru uz prisutnost svoga pomoćnika za pravna pitanja ministar Šipuš dao je potporu našem prijedlogu: Ministarstvo kulture najavilo je da će u okvirima našeg prijedloga riješiti naš prostorni problem i da ćemo konačno dobiti ovaj prostor na trajno korištenje. Ne ću dakako reći da je to riješena stvar, jer obećanja su jedna, potpisi na ugovor o trajnom korištenju posve druga stvar.
U posljednje vrijeme ministar Šipuš nastoji s nama vrlo otvoreno surađivati, a za 29. rujna utanačio nam je i drugi prijam na kojem ćemo zajedno s predsjednicima drugih umjetničkih udruga konkretno razgovarati o zamisli po kojoj bi naš prostor postao živo kulturno središte u kojem bi osim naših programskih aktivnosti svoje programe održavale i druge nama komplementarne umjetničke udruge. Riječ je o sljedećim udrugama: Hrvatskoj udruzi orkestralnih i komornih umjetnika, Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika, Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Društvom hrvatskim književnih prevodilaca i Hrvatskom društvu skladatelja. Društvo hrvatskih književnika bilo bi glavni koordinator rečenih aktivnosti. Uz druge umjetničke udruge upustit ćemo se u avanturu zajedničkoga stvaranja od ovoga prostora, uvjetno kazano, hrvatskoga kulturnog doma, u kojem bi, dakako, u prvom redu mi književnici, ali i svi drugi umjetnici, imali svoje prepoznatljivo mjesto, mjesto raznih susreta. Dakle uza sve one programske aktivnosti koje smo u protekle tri-četiri godine njegovali, pokušat ćemo sinergijom svih umjetničkih udruga u našim prostorijama ostvariti središnji umjetnički zagrebački prostor. Bit će to i odgovor svima onima koji otkriveno ili prikriveno žele hrvatsku kulturu svesti na obični performans ili kakvu drugu čistu potrošačku uslugu, estradiziranu i upakiranu u sadržaj koji je istodobno i vrijedan i nevrijedan, sadržaj koji danas jest, a sutra više ne predsavlja ništa. Mi ne možemo prihvatiti takvu relativizaciju vrjednota, jer, ili je što vrijedno i dostojno čovjeka, ili je nevrijedno i nedostojno čovjeka. Ili je istina ili je laž, ili je dobro ili je zlo, ili je lijepo ili je ružno.
Prostori našega Društva postali bi tako središnje mjesto na kojem bi se našle simbolično sjedinjene sve najvažnije sastavnice stvaralačkoga nacionalnoga bića. Vjerujem da će takvu inicijativu pozdraviti i njezinu vrijednost prepoznati svi građani Zagreba, naša mladež, ali i gosti koji posjećuju našu zemlju.
Da bi se takvo što moglo već u 2016. ostvarivati i da bi DHK mogao biti koordinator takvih projekata nužno ga je kadrovski ojačati. U tom je smislu Upravni odbor donio na svojoj sjednici 18. rujna odluku po kojoj bismo na stručno usavršavanje primili mladu, obrazovanu i perspektivnu osobu koja bi se takvim promotivnim aktivnostima intenzivno bavila.
Sve nas to zapravo postavlja pred nove izazove i nadam se da ćemo im znati primjereno odgovoriti. Mi još uvijek, unatoč izborenoj hrvatskoj državi, nismo samo zato tu da se bavimo književnošću. Naša nam odgovornost nalaže da se drukčije postavljamo: više zajedno, manje partikularno, više okrenuti općem dobru, nego samima sebi, više usmjereni na opće dobro, nego na pojedinačne uspjehe. Tu smo da proričemo i preričemo vrijeme u kojem živimo. Nije ni dobro i ni lijepo reagirati samo onda ako su i kad su posrijedi ugroze naših pojedinačnih bilo povlastica, bilo interesa. Vjerujemo u puni razmah svih hrvatskih kulturnih institucija, svih onih institucija koje su nas do našega državnog osamostaljenja održale i koje bez obzira na sve integracijske procese i procese globalizacije imaju zadaću čuvati i razvijati hrvatski identitet i promicati vrijednosti koje iz njega proistječu.
Društvo hrvatskih književnika dio je one svete tradicije iz koje smo prije 115 godina nastali i zbog koje smo odgovorni za poticanje suvremenoga književnog stvaralaštva i vrjednovanja hrvatske književnosti; po kojoj smo odgovorni za poticanje čitanja i recepciju hrvatske književnosti; po kojoj smo odgovorni jedni za druge, u smislu zaštite autorskih prava i materijalnog položaja naših članova koji su u nevolji, a koje nam sadašnji nerazumni zakon gotovo zabranjuje novčano pomagati; po kojoj smo odgovorni za očuvanje i suvremeno čitanje i tumačenje hrvatske književne baštine; po kojoj smo odgovorni za potvrđivanje i promicanje hrvatske književnosti u svijetu.
Dopustite mi ukratko izložiti osnovne projekte u kojima ćemo u sljedećoj godini sudjelovati ili koje ćemo sami realizirati. Godina 2016. bit će u znaku 450. obljetnice Sigetske bitke. Bili smo, uz Maticu hrvatsku i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti inicijatori obilježavanja ove velike obljetnice čiju je proslavu zdušno prihvatilo Ministarstvo kulture i čiji će pokrovitelji biti predsjednici triju država Mađarske, Turske i Hrvatske. Kao Društvo sudjelujemo u nakladničkom projektu „Nikola Šubić Zrinski u hrvatskom stihu“ i raspisat ćemo natječaj za roman za mladež na temu Sigetske bitke. Drugi veliki događaj svakako predstavlja 200. obljetnica rođenja Ivana Kukuljevića koja će također biti obilježena diljem naše zemlje. Posebn zanimljiv program, koji bi bio realiziran u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba pod naslovom „Hrvatska poezija i europska glazba“, objedinjuje deset hrvatskih pjesnika (Marulić, Gundulić, Preradović, Kranjčević, Matoš, Nazor, Ujević, Krleža, Šimić, Dizdar) u prijevodima na strane jezike i europsku glazbu njihova doba. Uza sva obilježavanja obljetnica umjetničkom večeri ili znanstvenim skupom (Starčević, Laušić, Cvrtila, Begović,Bogović, Jakševac, Čudina, Menčetić, Pavić, Ujević) te razne tribine, susrete i čitanja DHK će ugošćivati i strane pisce, posebice u suradnji s Koordinacijom za nacionalne manjine grada Zagreba.
Da zaključim: vjerujem da dijelite sa mnom zabrinutost koju su moje riječi svjedočile, ali sam isto tako uvjeren da dijelite sa mnom i odgovornost koju nam naše današnje prilike pred nas stavljaju. Vjerujem da dijelite i moja nadanja da ćemo riješiti naš najbitniji problem: problem prostora i problem financiranja. Ne ćemo se dati pokolebati, ta nismo se pokolebali u protekle četiri godine, uz mnoga odricanja i pregaranja uspjeli smo utrostručiti naše aktivnosti. Svim silama ćemo se odupirati valovima duha vremena te međusobnom tolerancijom, poštivanjem i zajedništvom nadvladati sadašnje neprilike i dosadašnju smišljenu uskratu materijalnih sredstava kojoj smo bili izvrgnuti. Samo marljivim radom i diobom vlastitih talenata možemo se nadati boljoj budućnosti i nas pojedinačno i našega Društva, boljitku našega naroda i općem dobru cijele naše zemlje. Podrobne izvještaje podastrijet će vam naše kolegice i kolege. Hvala vam na pozornosti.
Božidar Petrač, predsjednik DHK-a
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova