DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.27Lis
Jurici Pavičiću Nagrada “Gjalski”
Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2018.
Na sjednici održanoj 26. rujna 2018., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Julijana Matanović, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević, većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2018. dodijeli knjizi Crvena voda Jurice Pavičića (Profil, Zagreb 2017). U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Igrač Marine Šur Puhlovski (VBZ, Zagreb 2017), Špilberk Hrvoja Hitreca (Školska knjiga, Zagreb 2017), Veće od kuće Dorte Jagić (Hena com, Zagreb 2018), Dom blaženog djeteta Mirka Marjanovića (Fraktura, Zaprešić 2017), Divlje guske Julijane Adamović (Hena com, Zagreb 2018), Vrijeme seksa u doba nevinosti Drage Hedla (Naklada Ljevak, Zagreb 2018) i Crvena voda Jurice Pavičića (Profil, Zagreb 2017).
O B R A Z L O Ž E NJ E
Iz kvantitativno obilate, a kvalitativno solidne prošlogodišnje produkcije, povjerenstvo je odlučilo izdvojiti i nagraditi roman Jurice Pavičića Crvena voda. To je priča o nestanku jedne djevojke i o tome kako je taj nestanak promijenio živote onih kojima je djevojka bila važna. Tekst posjeduje dvije vrline, na koje bismo željeli upozoriti i čitateljsku publiku i stručnu javnost. Prva je od tih vrlina stilski i kompozicijski postupak uz pomoć kojega je priča konstruirana. Svaki od njezinih dijelova ispričan je iz perspektive nekoga od likova koji u radnji sudjeluju. Ti likovi, međutim, ne pripovijedaju sami, nego se o njima govori u trećem licu, ali se donosi samo ono što oni mogu vidjeti i znati. Tako je stvorena i zanimljiva pozicija pripovjedača: u jednu ruku, njegove su intervencije svedene na najmanju mjeru jer se likovi nalaze u središtu pažnje; u drugu ruku, međutim, pripovjedač je sveprisutan, jer ipak on govori umjesto likova. To je pak važno zbog toga što je riječ o kriminalističkoj priči: imamo posla sa zagonetkom koja se na kraju i razrješava, a čitatelj ni u jednom času nema dojam da mu je kazivač nešto zatajio ili da ga je nastojao dovesti u zabludu. Tako se fragmentarnost i nespoznatljivost ukazuje kao glavna osobina zbilje, a još više našega doživljaja te zbilje. O tome se, naime, u romanu najviše i radi. Postoji inicijalna činjenica – nestanak sedamnaestogodišnje djevojke – i ta je činjenica za mnoge ljude važna, oni nastoje shvatiti što se dogodilo, ali svatko od njih uspijeva dohvatiti samo dio istine, složiti tek dio mozaika, dok im cjelina ostaje nedohvatljiva. A sve je to važno osobito zbog toga što se radnja zbiva u širokom luku od 1989. do 2016. godine, kad su se u našim stranama zbivale dramatične promjene – političke, društvene, ekonomske, ali i psihološke – pa pisac uključuje sva ta zbivanja u svoju priču i zapošljava ih kao materijal za gradnju likova ili kao pogonsko gorivo za pokretanje radnje. Zbog toga su likovi vrlo životni i uvjerljivi, razlozi koji ih pokreću čitatelju su razumljivi, dok je društvena zbilja – sa svim svojim kriminalnim, ali i herojskim aspektima – dočarana živo i plastično, tako da izgleda poznato, ali nipošto ne djeluje stereotipno. Pisac je, naime, uspio izbjeći svaku deklarativnost, suzdržao se od slanja političkih poruka, pa je čak i one likove koji su mu odbojni kao društveni tipovi uspio prikazati kao ljude od krvi i mesa. Sve te kvalitete, međutim – i kompozicijske i sadržajne – ne bi morale značiti mnogo, da roman nema još jednu vrlinu, onu, naime, koju je i inače u književnosti najteže definirati, pa onda i postići: on se čita glatko, bez napora, s uživanjem, a pri tome ostavlja u čitatelju traga. Čitatelj, naime, čini nam se, i jest najvažniji, pa mu ovu knjigu preporučujemo s punim uvjerenjem da neće požaliti ako je uzme u ruku.
U ime Prosudbenog povjerenstva
Julijana Matanović
Foto: DFA - digital foto art
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova