O Paji Kanižaju govorit će: predsjednik DHK Božidar Petrač, Mladen Bjažić, Hrvoje Hitrec i Zvonko Varošanec.
In memoriam Pavlu Paji Kanižaju
Poštovana ožalošćena obitelji,
tužni zbore, dragi prijatelji i poštovatelji časne osobe Pavla Paje Kanižaja!
predmnijevam da su nam srca tužna i da zajedno s Izaijom možemo reći: „Ah, kako je zlato, kako je izblijedjela boja plemenite kovine!“ Svaka nas smrt, posebice bliska i draga čovjeka, mila sudruga i prijatelja pretrese do dna našega bića jer nas iznenadi svojom neumitnošću i prazninom koja nakon nje, smrti, ostaje. Što je može nadomjestiti? „Nestalo je radosti u našem srcu, igra se naša pretvorila u žalost.“ Jer Paju smo poznavali kao duhovita, vedra i nasmijana čovjeka, prepoznavali smo u njem čovjeka koji se igra, bio je „homo ludens“, „Dei imago ludentis“. U njem nije bilo zluradosti, nije ga pratila prijetvornost, bio je otvorena duha i otvorena srca. Što je mislio, to je govorio; to ga je i koštalo. Njegova puntarska podravska narav, ona koja je resila mnoge njegove suzavičajnike, nije se nadimala ohološću, nego je oholost nastojala razotkrivati; nastojao je naš Pajo u mnogim svojim stihovima, satiričkim, humorističkim i aforističkim, prokazivati razne naše devijacije, odnoseći se prema suvremenim društvenim, političkim i duhovnim pojavama krajnje kritički, uvijek imenujući njihove konkretne oblike, njihove uzroke i njihove nositelje. Nije se Pajo nikada ustručavao imenom ili prezimenom prozvati one koji su bili dionici vlasti ili vlasti same, nije nikada pokušavao zamutiti svoje stihove da ne bi bili neprohodni i da u njima ne bismo mogli prepoznati one koji su zaslužili porugu, podsmijeh ili njegov oštri žalac. Pavao Pajo Kanižaj pripada samomu vrhu hrvatske humorističke i satiričke riječi i teško će se naći osobnost njemu u tom pogledu ravna.
Koliko je zadužio hrvatsku književnost u žanru koji i nije njezina posebnost, ne treba posebno govoriti. Bio je među hrvatskim humoristima i satiričarima sigurno jedan od najboljih, na tragovima onih najpoznatijih, od Vraza, Kovačića i Matoša, do Krleže, Stanislava Šimića i Krkleca…
Dragi Pajo, mnogo smo trenutaka proveli zajedno osobito devedesetih i početkom dvije tisućitih godina; mogu se podičiti – Tvojim riječima – bio sam urednikom Tvojih brojnih knjiga. Znao si to često spominjati i često smo se šalili na moj račun kada si u „Vjesniku“ uređivao humorističku rubriku. Bilo je nepodopština, bilo je sitnih grickanja i uboda, no sve je to prekrivala Tvoja dobroćudnost i Tvoja zauzetost da se naša Hrvatska smije onda kada se uglavnom plakalo, da se naša Hrvatska raduje onda kada se uglavnom suzilo, da se Tvoja Hrvatska raduje unatoč svim protivštinama svojih nemarnih kćeri i sinova. Bio si otpor svemu ružnomu, bio si predanje svemu lijepomu. Tko će zaboraviti sve što si nam dao u svojoj literaturi, tko će zaboraviti Tvoj šarm i Tvoju bockavost! Ostaje to svim naraštajima koji dolaze, ostaje Tvoj književni opus i limačima, i odraslim limačima, onima koji su zaigrani i onima koji su ozbiljni, ostaje zauvijek neospornim dijelom hrvatske književne baštine. Ostaje Tvoj osobni angažman za zemlju Hrvatsku, za njezine ljude i njezine krajeve. Društvu hrvatskih književnika uvijek si uzvraćao djelom, nisi ga rabio za svoju korist i svoje potvrđivanje. Ti si, dragi Pajo, zapravo svojom književnom zauzetošću potvrđivao Društvo, njegovu svrhu i smisao. Nisi mogao bez Društva, Društvo nije moglo bez Tebe. Dolazio si redovito na sva zbivanja, predstavljanja knjiga svojih kolega, bio si čovjek Društva. Nulla dies sine societate.
Reći ću još osobnije: dragi Pajo, uvijek su mi bili draži Tvoji stihovi puni nostalgije i profinjene nježnosti koju si crpio iz zavičajnoga podravskoga i hrvatskoga pejzaža u pjesmama poput onih ispjevanih u svojim antologijskim pjesmama Hrvacki kraj, Hrvatski jezik, Žufka, slatka Podravina, Moja domovina, Bijeli Tuškanac, Jesen... U jednom si stihu zapisao: „Neka odozgo budu samo zvijezde“. Neka Te zaista svega obgrli i prihvati plava blagost zvijezda i neka Ti blaga svjetlost sipi sa visina.
Dragi Pajo, bila Ti laka hrvatska zemlja koju si tako zdušno ljubio!
Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika