Društvo hrvatskih književnika Događaji DHK Miroslav Mićanović i Goran Gatalica laureati 21. Kvirinovih poetskih susreta
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.14Lip
Miroslav Mićanović i Goran Gatalica laureati 21. Kvirinovih poetskih susreta
Na 21. Kvirinovim poetskim susretima održanima u Sisku od 9. do 11. lipnja 2017. dodijeljene su dvije književne nagrade: Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu kojom je nagrađen književnik Miroslav Mićanović i Nagrada Kvirin za najbolju knjigu poezije objavljenu između dvaju Susreta mladih autora koja je pripala književniku Goranu Gatalici za knjigu pjesama u prozi „Kozmolom“. Program je otvoren 9. lipnja dodjelom nagrade ovogodišnjim laureatima i razgovorom o njihovom pjesništvu. 10. lipnja je predstavljen najnoviji dvobroj časopisa "Riječi" Matice hrvatske Sisak, a isti dan su nastupili govorenjem svojih stihova književnici Miroslav Mićanović, Goran Gatalica, Borben Vladović, Delimir Rešicki, Branko Čegec, Darija Žilić, Sanja Baković, Livija Reškovac, Tin Lemac, Siniša Matasović i drugi. Program je završen 11. lipnja kada su sudionici položili cvijeće na grobovima Tee Benčić Rimay i Josipa Severa.
OBRAZLOŽENJA NAGRADA - 21. Kvirinovi poetski susreti (9. do 11. lipnja 2017.)
Plaketa Sv. Kvirina 2017.
Obrazloženje:
Miroslav Mićanović dosad je objavio pet pjesničkih knjiga: Grad dobrih ljudi (1984), Zid i fotografije kraja (1989), More i prašina (1991), Zib (1998) i Jedini posao (2013). Objavio je i pet knjiga kratkih priča: Trajekt (2004), Zapadni kolodvor (2006), Jednosmjerna ulica (2010), Dani (2011), Vrt s 1001 žaruljom (2012) i Soba Jacka Nicholsona (2016). Supotpisuje knjigu kritičkih čitanja Četiri dimenzije sumnje (1989). Najzad, ruku pod ruku s njegovom bibliografijom, idu i sljedeći podaci: dugogodišnji je urednik časopisa "Quorum", različitih biblioteka Naklade MD, voditelj radionica kreativnog pisanja, predstavljač i javni zagovornik brojnih autora.
U poetskoj praksi Miroslava Mićanovića od početka se zbiva pretvorba iskustva življenja u iskustvo pisanja, odnosno osmišljavanje ‘svijeta kao teksta’. Već u naslovnoj pjesmi prve zbirke, stihom „svi smo u svom rasporedu ljubavi“, Mićanović nagovještava gradnju vlastite pjesničke topografije i retorike. Grad, skučenost iznajmljenog stana, ljubav, sjećanje i literatura čvorišni su motivi njegova ukupnog pisanja, a prevlast prvoga lica, narušavanje kompaktnosti poetskoga izričaja i sklonost naglim promjenama iskaznih perspektiva i stilskih registara osnovna su obilježja njegova lirskog rukopisa. Njegov je subjekt lebdeći: on se mijenja pišući, a piše da bi (barem na trenutak) osvijestio mijene na koje ga prisiljavaju raznolike sile svijeta. U kružnoj igri teksta i svijeta taj se subjekt neprestano zaboravlja (nestaje) i dohvaća.
Lirska pustolovina Miroslava Mićanovića počinje osamdesetih godina 20. stoljeća. To bi se razdoblje poetički moglo okarakterizirati kao postmoderno, tj. kao doba reinterpretacije prethodećih iskustava. Pritom se ta reinterpretacija može ostvariti kao preoznačavanje, preosmišljavanje, manirističko opetovanje, ludičko oponiranje ili ironizacija poznatih motiva, tema ili postupaka. Mićanovićeva je poezija paradigmatski primjer poezije oblikovane osamdesetih. On se naime u poduljoj u pjesmi „Konteksti“ odvažio izravnije odrediti prema prethodećim lirskim iskustvima. Ta je pjesma podijeljena u tri dijela, a njihovi naslovi (1. ruža vjetrova/ slika ruže, 2. duša je nevidljiva jakost/ pojam duše i 3. da li si ti možda našao/ jezik jezika) izrazno i metajezično sugeriraju kritičko ‘obnavljanje’ pjesničkih konteksta pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Osnovna ideja “Konteksta” jest ta da je hrvatsko pjesništvo – prevalivši put od ‘slike’ preko ‘pojma’ do ‘jezika’ – simbolički prispjelo do zida koji se može preskočiti (ili nastaviti graditi tako da se na kraju ipak pojave obrisi lirske kuće) samo ako novo iskustvo bude sinkretično, tj. samo ako modernistička polemička izmjena ekskluzivističkih poetskih koncepata bude zamijenjena postmodernističkom trpeljivošću.
Biografija i poezija u Mićanovićevu se slučaju promatraju sa sigurne udaljenosti – kada se susretnu, evidencija više nije očigledna nego dubinska. Primjerice u zasad zadnjoj pjesničkoj knjizi Jedini posao autor oživljava izgubljeni zavičaj i propituje prirodu sjećanja, arheološki precizno rekonstruira jedno djetinjstvo u kojemu su važne uloge imali ljudi, događaji, prizori, emocije i riječi. Središte lirskog svijeta te zbirke je Gunja – ona je metafora Slavonije koja sve više nestaje. Iako bi se možda mogla očekivati pohvala zavičaju, Mićanovićeva je Gunja predočena kao mjesto iz kojega su neki oduvijek pokušavali bježati te koje karakteriziraju „očaj ravnice, seoska prašina i radnički znoj“. Kada je Miroslav Mićanović tu knjigu naslovio Jedini posao, on je među ostalim čitatelju poručio: pjesnikov jedini posao je govoriti, govoriti s vjerom da je to uzvišeni čin sudjelovanja i djelovanja, sa željom da se nešto stvori, obnovi ili spasi, govoriti da ljudi ne bi zaboravili čemu služe riječi i da se riječi ne bi stvrdnule kao kamen i zašutjele, govoriti da bi se upoznalo sebe i one oko nas, da bi se našao razlog svemu što se događa i ne događa, govoriti da bi trenuci šutnje mogli imati osobitu snagu i učinak.
Iako je Plaketa sv. Kvirina pjesnička nagrada, u ovom obrazloženju neizostavno valja spomenuti i Mićanovićevu prozu. Naš se autor naime u prozi ponaša kao pjesnik, misli kao pjesnik i piše kao pjesnik. Svijet te proze je fragmentaran, zagonetan i slojevit, prizori se iz trenutka u trenutak mijenjaju pred očima promatrača, detalj je uvijek u središtu pozornosti. Sam je autor u jednom novinskom razgovoru podcrtao tu fascinaciju detaljem: „Uvijek vjera u fragment, uvijek gubitak cjeline. Nadam se da moji tekstovi mogu živjeti s tim i sa mnom.“ Mićanović je pisac koji nastoji zaustaviti, shvatiti i opisati malu razliku, ono što većina neće opaziti niti će kod toga zastati. Oko te male razlike vrti se priča, pršte emocije, jezik se grana i uvlači u sebe, nerijetko započinje drama. Iskustvo detalja prati s jedne strane iznimna imaginacija koja učas može narativizirati bilo što, a s druge kružna retorika koja uključuje postupke ponavljanja, nabrajanja, gomilanja, nedoslovnog udvajanja – ta je kružnost gdjekad uočljiva na razini rečenice, a gdjekad je kompozicijsko uporište teksta. K tome Mićanovićev postupak pisanja počesto pretpostavlja opisivanje, prepisivanje kakva prizora ili slike. Dok to čini, njegov subjekt tumači taj prizor, uvlači ga u svoju optiku i sintaksu, provlači kroz svoju misaonu i emocionalnu mrežu, opskrbljuje nizom trenutačnih i često neočekivanih asocijacija te se fokusirani prizor odmiče od sebe, fantastizira, bježi i obećava priču, pjesmu, što se već dogodi.Poetski glas Miroslava Mićanovića do danas je ostao rafiniran i kompleksan, jednako otvoren izazovima zvuka i smisla, vjeran ideji komunikacije s prisutnim i odsutnim, drugim i drukčijim. Komunicirati s njim znači aktivno sudjelovati u čudu poezije, prepuštati se neizvjesnim vrtlozima jezika i svijesti, vazda tragati za vlastitim identitetom.
Krešimir Bagić
Goran Gatalica - "Kozmolom" - nagrada „Kvirin“ za najbolju knjigu objavljenu između dvaju Susreta.
Nagradu Kvirin za mlade autore zaslužio je ove godine mladi autor Goran Gatalica, za knjigu „Kozmolom“ u izdanju zagrebačke Biakove. Gatalica piše poeziju na kajkavskom dijalektu i na hrvatskom standardu. U izdanju Matice Hrvatske u Daruvaru 2014. godine mu je objavljena knjiga „Krucijalni test“. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan. Po struci profesor fizike i kemije, Gatalica svoja znanja iz prirodoslovlja i fizike na zanimljiv način povezuje s poetskim. Ono što ga izdvaja iz generacije jest svakako težnja za univerzalizmom. Traganje nije vezano samo za ljudski svijet, već za sveukupni Svemir, a traganje za smislom i duhovnošću je sad već konstanta poetike ovog pjesnika. Rukopis je, kako ističe autor pogovora profesor Josip Užarević, sastavljen od triju ciklusa koji sugeriraju postupan razvitak lirskog sižea, odnosno svemirsku evoluciju ili devoluciju. Nazivi tih ciklusa su Pohodi kroz tminu, Paljenje zvjezdane vatre, Zvjezdani greben. Riječ je o složenim pjesmama u prozi u kojima se povezuje kozmičko, mitopetičko i antropološko. Procesi u kozmosu donose činjenice iz svijeta fizike, povezane s bogatom metaforikom i ispisane ujednačenim ritmom. Gatalica kao da pomno prati planetarna kretanja, stvara kozmogonije, istražuje potrage za smislom, ali i potvrđuje sve ono što čini prazninu, samoću i ništavilo. Ponekad se pjesme čine kao slike Kaosa iz kojeg tek treba nastati novi Svijet. Kozmos zadobiva oblike ljudskog života i društva, prenose se npr. oblici borbe, pa se tako Sunčevi pratioci „bore za prijestolje u prostorno-vremenskom hramu“. Osim toga, povezuju se mitološke priče s pojavama i oblicima u Svemiru, a to nije slučajno, jer su mnoga zviježđa dobila nazive na temelju grčke i egipatske mitologije. U tim hiperboliziranim pjesmama ipak se osjeća ekstatičan doživljaj Svemira, te ističe potreba za humanitetom, za afirmacijom čovjeka koji nestaje u toj „evoluciji materijalizma“. Upravo ta evolucija „razgnjevila je zvijezde preplavljene suzama“ (pjesma „ Uzdanje zvijezda“). Tu međupovezanost ljudi i Svemira istražuje mladi autor, pa uočava: „Tragika konačnosti ljudske praznine oblikuje relativne krajeve svemira“. Rečenice u pjesmama u prozi su precizne, kao da su, kako uočava profesor Užarević, izrezane laserskim zrakom, nema sentimentalnosti, već nalazimo nizanje neobičnih kauzaliteta, stvaranje kozmopoetike. Pjesme u prozi sastavljene su od niza genitivnih metafora u kojima se spaja naizgled nespojivo: kozmičko s emotivnim, odnosno prenose se ljudska osjećanja i stanja na kretanje planeta, na čitav Kozmos. Pjesnikov izričaj je maniristički: nalazimo mnoštvo slika, epiteta, a sve to zbog intencije da se djelo učini izražajno i značenjski složenim. Na kraju, čini se i kao da su pjesme nastale primjenom leptirovog učinka. Naime, u složenim, nelinearnim i dinamičkim i determinističkim sustavima postoji velika osjetljivost na mala odstupanja od početnih uvjeta. I upravo ta mala odstupanja, pomake, čudnovate uzročno posljedične veze u kozmosu bilježi pjesnik s pozicije nekoga tko promatra i razumije teoriju kaosa. Stoga nije slučajno i da svemir s ljudskim obilježjima nije predstavljen kao prostor izvan povijesti, pa postoji i „krvna ljaga u Svemiru“. Ono što je pjesnikova intencija je da prikaže kako „tragičnost konačnosti ljudske praznine oblikuje relativne krajeve svemira“. Na kraju, bitno je ponoviti misao Josipa Užarevića, kako se Goran Gatalica nadovezuje na svemirsku liriku Šopa, Kranjčevića i Ujevića, a moramo dodati, i Josipa Severa, na kojeg i sam autor referira. No ipak Gataličin rukopis je drugačiji, jer nije humanistička vizija, već vrlo algoritamsko i geometrizirano viđenje svijeta u kojem, kako smo već istaknuli, čovjek nestaje. Stoga s obzirom na inovativnost pjesničkog rukopisa, ovaj mladi autor posve zaslužuje nagradu Kvirin za mlade autore.
popis članova