Svečana dodjela nagrade "Anđelko Novaković" za neobjavljenu zbirku pjesama održat će se u četvrtak 23. listopada u 12 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (Hrvatske bratske zajednice 4).
Nagrada „Anđelko Novaković“ nosi ime uglednoga pjesnika, esejista i književnoga kritičara, dopredsjednika Društva hrvatskih književnika u više mandata i dugogodišnjeg voditelja tribine DHK, koji je svojim predanim radom zadužio hrvatsku književnost i kulturu u cjelini. Utemeljena je s namjerom poticanja literarnoga stvaralaštva i nagrađivanja vrijednih književnih ostvarenja mladih. Nagradu dodjeljuje Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Nagrada „Anđelko Novaković“
(obrazloženje)
Među mnogovrsnim i brojnim pjesničkim ostvarenjima te među različitim pjesničkim rukopisima, pristiglim na natječaj za nagradu „Anđelko Novaković“, suočeno s obiljem pjesničkoga materijala vrlo različitih vrijednosnih dometa, tematskih grozdova i jezičnoga izraza, Povjerenstvo za nagradu „Anđelko Novaković“ u sastavu Jakša Fiamengo i Ante Stamać, Veronika Čelić i Božidar Petrač jednoglasno je odlučilo dodijeliti nagradu „Anđelko Novaković“ za najbolju zbirku pjesama Frančeski LiebmannMoja pjesma.
Rukopis Frančeske Liebmann Moja pjesma posjeduje izvornu pjesničku svježinu, svjedoči prepoznatljivo pjesničko iskustvo, nadaje se kao ozbiljno i promišljeno pjesničko tkanje, tematsko-motivski širokih raspona, od intimnih preokupacija i potrage za dohvaćanjem smisla života i umjetničkoga stvaranja, od propitivanja hrvatske pjesničke baštine, do domovinski zauzetih stihova i univerzalnih pitanja suvremenoga čovjeka u srazu s grubom i kaotičnom stvarnošću globalizacije i svoje obogotvorene individualizacije. Vrlo obzirna, suzdržana, bez velikih i teških riječi, sugestivna, suptilna, kadšto narativna, uvijek u opiranjima buci i neredu svijeta, poezija Frančeske Liebmann poziva se na iskonsko značenje Riječi, one Riječi koja bijaše u početku i koja se utjelovila u ljudsku povijest. U općem rasulu vrjednota i metežu ovoga svijeta, u rasulu i destrukciji svakoga značenja pjesničkoga čina i umjetnine uopće, pjesme Frančeske Liebmann nude svrhovitost ljudskoga opstanka i prizivaju srce kao temeljnoga arbitra u svim pitanjima čovjekova izbora. U tom smislu kao da korespondiraju s vrjednotama i osnovnim odlikama osobnosti čijom se nagradom ovjenčavaju.