DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.16Lis
Nagrada „Gjalski“ Dubravku Jelačiću Bužimskom
Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2015.
Na sjednici održanoj 1. listopada 2015., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Julijana Matanović, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević, većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2015. dodijeli knjizi Nezaboravne priče iz kavane Corso Dubravka Jelačića Bužimskog (Matica hrvatska, Zagreb 2015).
U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Neven Orhel, Iskra (Fraktura, Zaprešić 2014), Josip Mlakić, Svježe obojeno (Fraktura, Zaprešić 2014), Ivica Prtenjača, Brdo (V.B.Z., Zagreb 2014), Karmela Špoljarić, Major Tom (Hena com, Zagreb 2014), Zoran Malkoč, Roki Raketa (Profil, Zagreb 2014), Ivana Šojat-Kuči, Jom Kipur (Fraktura, Zaprešić 2014), Dragan Pavelić, Knjiga o krilatom fratru (V.B.Z., Zagreb 2015), Nebojša Lujanović, Oblak boje kože (Fraktura, Zaprešić 2015) i Dubravko Jelačić Bužimski, Nezaboravne priče iz kavane Corso (Matica hrvatska, Zagreb 2015).
O B R A Z L O Ž E NJ E
Dvanaest nezaboravnih priča iz predmetne zbirke dvanaest je istrižaka iz tvarne povjesnice slavne zagrebačke kavane Corso – tematska jezgra preklopljiva je sa stvarnim događajima, dok je ljuska autorova fikcionalna nadgradnja, narativno-retorički premaz koji pomaže da se intimno doživljena i proživljena povijest jednog urbanog fenomena dostojno predoči i dodatno galvanizira u kratkoj proznoj formi. Obilježeni anegdotama i pošalicama, skečevima i humornom ozbiljnošću spram olovnih vremena u kojima se živjelo oko 1970. i dalje, prolazna je tvarnost događaja (=usudbena prolaznost) za stolom kultnog filmskog kritičara Vladimira Vukovića Vladeka u kavani Corso pojačana, modulirana i produljena narativnim algoritmom do te mjere da potenciometar nerijetko prelazi u crveno područje vrlo glasnog odašiljanja i primanja signala. To znači da je autor narativnom parafrazom rastegnuo početni događaj i početnu situaciju u kreativnu fabularnu liniju, a potom se vratio na «mjesto zločina», na obligatornu kavicu i razgovor s dobrim duhovima kavanskog prostora slobode. Ukratko i uglavnom, posrijedi su uokvirene priče kojima je središte zajednički kavanski stol, a potom se narativni meandri šire radijalno u svim mogućim smjerovima, od nježnih memoarističkih pasaža do humorne groteske, ironije i fantastike, do mogućnosti poredbe s atmosferom filmskih žanrova thrillera, horora, melodrame ili komedije, jer je u knjizi prisutna stalna analogija pojedinih epizoda sa sekvencijama iz filmske umjetnosti (situacijama, likovima, redateljima, glumcima...). Knjiga je tako i posveta filmskoj umjetnosti što je, dakako, posve u skladu sa simbolikom koju u svome tvarnom i fiktivnom smislu utjelovljuje duhovni pokretač ovih priča - Vladek Vuković.
Autorove se priče generiraju načelom priljepaka: na temeljni okvir naslanjaju se pripovjedni nastavci i produžeci, pa je pričanje neka vrsta dodavanja i prišivanja novih materijala, boja i dezena odabranom jezgrenom štofu. Nešto poput poredbe s aglutinativnim jezicima u lingvistici: na leksičku osnovicu dodaju se različiti afiksi koji modificiraju značenje leksičkog središta, ali se temeljna značenjska iskra leksema nikada ne gubi. Sidro je i dalje jako, jer su priljepci tek modifikatori, a nikako ne terminatori nadređenog okvira za iskazivanje i spoznaju bogatstva svijeta motrenog kroz kavansko okno, šalicu kave i samo naizgled neobavezni razgovor. Štrikanje autorove priče ponekad leti kao „singerica“, kad je zamah pripovijedanja predočen pravocrtno i kad je narativna strelica otpuštena bez zastajkivanja i usporavanja, a ponekad se izvedbeni plan spušta u ritam mirnog i do kraja odmjerenog, strpljivog goblenskog ručnog rada, kada je potrebno podsjetiti na početni položaj, navrnuti pogled na Vladekov stol i okupljene vitezove oko kavanskog okruglog stola (gdje su njihove misli kao mačevi, ironijski modus kao štit, a mašta poput dugog koplja), ne bi li naznačeni novi smjer pripovijedanja bio shvaćen tek kao privremena asocijacija, staložena linija markacije koja se elegantno i pitomo odilja od osnovne leksičke jedinice, ali svejedno dostatno mijenja, produljuje ili zaokružuje njezin zadani okvir. Ono o čemu se pripovijeda uglavnom se tako i dogodilo, ne u svim detaljima, ne baš s tim protagonistima, ali s funkcionalnim aktantskim rasporedom i krajnjim smislom, barem onako kako je to dohvatio kazivač priča, a on doista bijaše jedan od Vladekovih vitezova, dokumentiran i samom autorovom uvodnom napomenom kao priznanjem/ovjerom izvan svijeta djela da je posrijedi fikcionalna obrada i prerađevina događaja iz kavane Corso, a zabilježeni su u autorovoj memoriji ili su pak nekada zapisani kao bilješke da se ne zaborave.
Vješta formalna razgradnja početne situacije, funkcionalna uporaba i doziranje estetičkih kategorija grotesknog, ironijskog i fantastičnog, čime Jelačić Bužimski ponešto duguje i tradiciji kojoj je upravo Gjalski začetnikom, te fino ugođena završna artikulacija poante temeljne su oznake autorovog narativnog habitusa, njegova odmjerena pripovjedna otkrivačka procedura kojom rastvara i oživljuje nestali svijet kavanske pozornice. Dakako, o sjenama je riječ, kako je to nerijetko u Jelačića Bužimskog, o toplim i dragim sjenama životnog hoda, zajedničkog i zasebnog odrastanja i stjecanja iskustava. Ni više, ali ni manje od toga u knjizi vrijednoj čitateljske i kritičarske pažnje koje će, vjerujemo, osvojiti mnoga autorova sjetna i iskrena ljudska rečenica upućena vremenima i ljudima kojih više nema. Od rasipanja i zaborava čuva ih naša vjera u njihovo vječno postojanje, a sjećanje, zabilježeno i u knjigama poput ove, je ono što ostane kada sve drugo zaboravimo.
U ime Prosudbenog povjerenstva
Ivica Matičević
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova