DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.18Svi
Nagrađeni Borben Vladović i Delimir Rešicki
OBRAZLOŽENJE PRIJEDLOGA ZA DODJELU NAGRADE
„VISOKA ŽUTA ŽITA“ BORBENU VLADOVIĆU
Sve od svoje prve stihozbirke naslovljene „Balkonski prostor“ (1970.), u kojoj je pjesnik Borben Vladović naznačio polazišne parametre svojega pjesničkog diskursa, kada je pjesmu definirao kao „nešto konkretno“ zapisavši da je ona „predmet među predmetima, opipljiva i njome se može rukovati“, pa preko zbirke „Lirika“ (2000.) u kojoj je prvotno konkretističko, predmetnosno nadahnuće prilagodio mediju lirskoga, do najnovije zbirke „Luna na stuju“ (2015.), Vladović ispisuje širok dijapazon pjesničkog diskursa što se proteže od reizma, preko liriskog izričaja, pa do najnovijeg amalgama toga dvoga. Naime, usuprot naslovu najnovije stihozbirke, za Vladovića „luna“ nije neka naprava koju se uključuje u struju, njegova nakana nije, kako je to zapisao i jedan kritičar, „elektrificirati“ svemir. Vladović, premda su mu kao pjesniku bliske pjesničke tvorbe o stvarima i kakvoćama i premda često odbacuje subjektivnost te se opredjeljuje za otkrivanje i fiksiranje, uvjetno rečeno, sporednih, rubnih stvari, slika i činjenica, on nikada ne odbacuje u potpunosti pjesničko Ja te ga od stvari o kojima pjeva ne potiče samo ono što je tvarno, opipljivo, dohvatljivo, nego i ono što je „na obzoru, ali je uglavnom nedohvatljivo“. Zamijećeno je to već i u prethodnoj Vladovićevoj zbirci „Kuća na broj 9“ koja je dobila superlativne recenzije nekih od najrenomiraniji književnih kritičara poput Milanje, Maroevića, Šalata, Božičevića i drugih. Baš kao i u slučaju gore spomenute stihozbirke i „Luna na struju“ nije samo zbir nasumce ukoričenih pjesama, već knjiga koja je pisana u kontinuitetu s jasnim poetičkim i tematskim planom. Ona je, kao i cjelokupni Vladovićev pjesnički opus, iznimno zrelo pjesničko pismo toga plodnog hrvatskog književnika, koji svim svojim dosadašnjim pjesničkim radom nedvojbeno zaslužuje tako vrijednu književnu nagradu.
Nikola Đuretić
OBRAZLOŽENJE ZA DODJELU NAGRADE DUHOVNO HRAŠĆE DELIMIRU REŠICKOM
ZA NAJBOLJU ZBIRKU PJESAMA SLAVONSKOG AUTORA
Hrvatska se književna kritika gotovo unisono slaže da je poezija Delimira Rešickog jedno od najvažnijih iskustava našeg suvremenog pjesništva, da je to pjesništvo koja iznimno sugestivno djeluje na čitatelja i stvara jedan od najintenzivnijih i najoriginalnijih poetskih svjetova.Oni su, već i svojim neposrednim estetičkim pristankom mnoštva čitatelja, vjerojatno postali i presudni za konsenzualno prihvaćeno visoko mjesto Delimira Rešickog u suvremenome hrvatskom pjesništvu. To je potvrđeno osobito Goranovim vijencem, kao i drugim nagradama za pjesništvo. Dakle, kritika je u razvoju spomenute poezije uglavnom prepoznala dva razdoblja, rekao bih, prije i nakon Domovinskog rata. U prvo bi razdoblje pripadale rane Rešickijeve zbirke pjesama iz osamdesetih i početka devedesetih godina Gnomi(1985), Sretne ulice(1987) i Diediemydarling(1990).
Uglavnom, u tome prvom razdoblju Rešicki je s jedne strane obilježen generacijskim karakteristikama koje dijeli s ostalim kvorumašima. S druge strane, ubrzo je postalo jasno kako se radi o iznimnom pjesniku čija poetika ni izbliza nema dvojnika pa je je nekakva generacijska poetička uravnilovka uistinu neadekvatna za razne njegove posebnosti. Tako je Rešicki, s jedne strane, bio dionik kvorumaške sklonosti tekstualizmu, semantičkom konkretizmu, posve fragmentiranoj slici svijeta, urbanom nomadizmu, intermedijalnosti, intertekstualnosti, rokerskom i pankerskom senzibilitetu, miješanju visokih i niskih stilskih registara i idioma. S druge strane, već je tada bio poseban po iznimno dojmljivoj i originalnoj asocijativnosti, po očuvanoj sintaksi koja dekonstrukciju stvarnosti nije izvodila fragmentiziranjem rečenice, nego posve slobodnim tijekom misli, vrlo začudnom figurativnošću i montažom disparatnih, sadržajnih cjelina koje su ipak obuhvaćale po nekoliko stihova, po gustoj urbanoj atmosferičnosti i po egzistencijalnim i ontološkim, (sup)kulturnim i mitemskim rezonancama svojeg rasutog, ali iznimno sugestivnog poetskog svijeta.
Drugo razdoblje Rešickijeve pjesništva nastupa nakon Domovinskog rata i njegovih najgraničnijih situacija koje će se, na posve osebujan način, postati unutarnji suigrač teksta. Riječ je, kao i u prvome razdoblju, o trima zbirkama pjesama Knjiga o anđelima (1997), Ezekijelova kola (1999) i Aritmija (2005). U njima Rešicki donekle mijenja svoju poetiku, pojačava neka kasnomodernistička obilježja kao što su (prema terminologiji Huga Friedricha) „diktatorska mašta“, „osjetilna irealnost“, „prazna transcendencija“ i snažno se oslanja na na značenjski ulančanije sintagmatske nizove i znatniji udjel stvarnosnih referenci u tekstu. Pod dojmom ratne i poratne zbilje uspostavlja drugačiji pjesnički svijet u kojem se, namjesto postmodernističkih artificijelnih simulakruma, ostvaruje tipično modernističko, pa čak i neoromantističko, „vjenčanje jave i sna“. Dolazi, naime, do posvemašnjeg srastanja realnoga i irealnog svijeta do te mjere da stvarnost nalikuje nekomu, najčešće mračnom i apokaliptičnom snu, a da san ostavlja jezivo stvaran dojam. Rešicki tragičnoj zbilji i osjećaju dubinske tuge daje svojevrstan objektivni korelativ u tamnoj, bujnoj i virtuoznoj slikovitosti koja se služi konkretnim fenomenima slavonsko-baranjskoga krajobraza i osječkog urbaniteta, kao i posve izmaštanim motivima i njihovim semantički udaljenim kombinacijama.
U to drugo razdoblje Rešickijeva pjesništva uklapa se i njegova nova zbirka pjesama pod naslovom Lovci u snijegu, za koju mu je dodijeljena nagrada Duhovno hrašće Pjesničkih susreta u Drenovcima. U njoj Rešicki, možda radikalnije nego ikad dosad, piše iz perspektive egzistencijalnih, društvenih pa čak i ontoloških negativiteta, manjkova. Svijet je, zapravo, samo slika hlađenja, starenja, rasapa, ruševina, ostataka nakon monstruoznih povijesnih orgija. Rešicki tako povijest doživljava kao svojevrsni pandemonij koji sve beznadnije trne neka primordijalna svjetla s početka osobnog i kozmičkog postojanja. Zato je i njegova poezija u zbirci Lovci u snijeguuhođenje tragova koji zapravo upućuju na ono odsutno u vremenu, prostoru, u drugim duhovnim dimenzijama. To je čak i svojevrsna platonovska anamneza, ispunjena melankolijom pa i tragičnošću, u kojoj upravo najveći špiljski mrak upućuje na potrebu nalaženja prostora kroz koje može doći bilo kakvo svjetlo.
Stoga se Rešicki ne libi povijesnih i osobnih ruševina, dapače, u njima vidi možda jedine preostale tragove do ikakve punije egzistencije, do ikakvog svjetlosnijeg prostora koji je nekad postojao ili koji još uvijek negdje izvan svjetske pustopoljine može postojati. A takav prostor, kao „neugašen božji opušak kojinekim besmislenim čudom i dalje tinja“ iz već davne pjesme Mizar, Rešicki u prvome redu naslućuje u svojem baranjskom djetinjstvu, u sjevernoj gravitaciji svoje srednjoeuropske i sjevernoeuropske obiteljske prošlosti, u raznim umjetnostima i umjetnicima kao slutiteljima dubljeg i intenzivnijeg, u prirodi kao još nezatrtoj slici Božjeg stvaranja, u metonimijama utopističke čistoće, ljepote i transcendencije kao što su bjelina, svjetlost, zima, snijeg, vjetar, anđeo. No, ta anamneza, to prisjećanje zbiva se u neveselom, često i bolnom solilokviju u kojemu se iskazni subjekt ili, vrlo često, subjekt u iskazu kreće napuštenim i oronulim baranjskim kućama, napose po svojoj obiteljskoj kući, gradovima punih duševno opustjelih ljudi, povijesno dogođenim, a osobno i društveno nikad preboljenim tragedijama poput holokausta, europskih totalitarizama i njihovih strašnih posljedica, ratnoga progonstva vlastite obitelji, psiholoških posljedica uslijed rata, divljeg poraća i mora melankolije u koje je subjekt neprestance uronjen.
U tome je solilokviju Rešicki možda dosad i najizravniji, s najmanje umjetničke kalkulacije i bilo kakve estetizantske pozlate, s namjerom da pjesma ne bude u prvome redu samostojeće umjetničko djelo ili tekst s odgođenim i beskrajno deriviranim značenjima, već da bude performativni prostor događanja zbilje, čak i neke njezine autentičnosti, „istine“, bila ona nutarnja i vanjska, prezentna i perfektna, osobna ili nadosobna, izvorna ili odslikana, tekstualna ili izvantekstualna. Zbog te slobode koja je hotimice dopuštena pjesmovnoj svijesti ili lirskome subjektu da razvije, makar često i asocijativno i digresivno, „svoju priču“, Rešicki je dalek bilo kakvoj stvrdnutoj pjesničkoj formi, odnosno tek izvanjskoj pravilnosti. Njegove se pjesme oblikujuu tekstove raznovrsnih dužina (od nekoliko stihova do malih poema), građenih asocijativnim ili narativnim ritmom, s izrazno-sadržajnim naglascima koji uvjetuju također raznoliku distribuciju stihova i strofa (od jednostihovnih strofa do oduljih stihičkih pasaža). S obzirom na vrste poetskih diskursa Rešickijevih pjesama, valja se u potpunosti složiti s urednikom knjige Nevenom Ušumovićem koji ističe da te pjesme „odlikuje svojevrsna polidiskurzivnost“, odnosno, „hibridni spoj lirskih dionica, sentenciozne esejistike i autobiografske naracije“, a svemu tome treba, dakako, dodati za Rešickog toliko karakterične multimedijalnost i intertekstualnost. Tipologiji diskursa u velikoj mjeri odgovara i tip figuracije pa, primjerice, u autobiografskoj naraciji prevladava neutralniji konstativni izričaj, metonimije, pridjevi u službi deskripcije, a ne ekspresije; u lirskim dionicama – začudne metafore, metaforički grozdovi, simboli, kontrasti, oksimoroni, u sentencioznoj esejistici – proverbijalni i gnomski izrazi, definicijske metafore, katalog, poredbe.
U svojoj zbirci pjesama Lovci u snijegu Delimir Rešicki dodatno poosobljuje svoj poetski izričaj, još ga dosljednije čisti od svake dekorativnosti te gahotimice i u velikoj mjeri približuje izravnoj iskazanosti bliskoj socijalnoj margini, psihološkoj introspekciji i ontološkom pesimizmu.Ponešto se, dakle, stanjuje simbolički sloj u odnosu na prethodnu zbirku pjesama Aritmija, a – kao što je i prirodno prispijevanjem u kasniju životnu dob – Rešickijeva poezija znatnije se usmjerava na direktnije tematiziranje i interpretiranje nataloženih osobnih iskustava pa i rekapitulaciju najšireg i najužeg egzistencijalnog obzora, ocrtanog posve tamnim koloritom. To poetsko iskustvo nipošto, dakako, nije autističko, već će ga suvremeno hrvatsko pjesništvo, kao i dosadašnje Rešickijeve zbirke pjesama, zasigurno doživjeti kao jedan od svojih najvažnijih jezičnih otisaka.
U ime Prosudbenog povjerenstva
Davor Šalat
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova