Održana 25. “Croatia rediviva”

Društvo hrvatskih književnika Događaji DHK Održana 25. “Croatia rediviva”

Događaji DHK

24Kol

Održana 25. “Croatia rediviva”

Nastupilo je oko trideset pjesnika iz svih triju hrvatskih jezičnih idioma, a za oltarom crkve Krista Kralja, u koju je smotra s glavnoga trga premještena zbog kišice, pred Meštrovićevim kipom Srca Isusova izlivenim od topovskih čahura, utemeljitelj smotre dr. Drago Štambuk ovjenčao je maslinovim vijencem hrvatskog pjesnika iz Radišića (BiH) Veselka Koromana koji je time postao 25. poeta oliveatus. U žiriju su odlučivali, prema pravilima smotre, uz utemeljitelja, i dvoje najstarijih ranijih oliveata, sudionika jubilarne smotre, akademici Luko Paljetak i Tonko Maroević. Odluka da se ovjenča književnika koji je nastupio s pjesmom „Doći će vrijeme blagog naroda“ bila je jednoglasna.
Neposredno prije početka smotre pred školom u Selcima otkriveno je brončano poprsje F. M. Dostojevskog, rad Vanje Radauša, poklon dr. Vladimira Tućana Selcima, posredstvom dr. Štambuka, čime je ovo kulturološki samosvjesno bračko mjesto nakon prvog spomenika na svijetu Tolstoju, podignutom neposredno nakon njegove smrti, zadobilo i zaokružilo veliki kršćanski književni dvojac u svojoj sredini. O tomu kako je došlo do postavljanja kipa izvjestio je dr. Štambuk u nazočnosti darovatelja dr. Vladimira Tućana. O kiparu Radaušu zborio je Tonko Maroević, a usporedni prikaz života i djela Tolstoja i Dostojevskog iznijela je akademkinja Dubravka Oraić Tolić kazavši, također, kako je kip Dostojevskog, s obzirom na uprisućenost kipa njegovog dvojnika Tolstoja, jedini koji je Selcima nedostajao. Svi spomenuti, zajedno s načelnikom Općine Selca Ivanom Marijančevićem, otkrili su spomenik.
Smotra je otvorena uvodnim govorom¹utemeljitelja koji se obratio brojnoj publici u dupkom punoj crkvi pozdravivši pjesnike i ljubitelje hrvatske poetske riječi, naglasivši kako je u uljudbi poznatoj po lakom odustajanju veliko postignuće izdržati četvrt stoljeća. Prisjetio se prve smotre održane na Krvavi Uskrs 1991. i ovjenčanja čakavskoga barda Zlatana Jakšića s čijom je pjesmom, u izgovoru mladog Duje Jakšića, započeo izvedbeni dio smotre. Prvak HNK-a Dragan Despot pročitao je amblematsku Nazorovu „Maslinu“, a svi pjesnici bili su na visini zadatka, pa je izmjenično maratonsko glagoljenje na čakavici, kajkavici i štokavici publika pratila s dubokom pažnjom i učestalim pljeskom. U intervalu vijećanja žirija pjevala je mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković u pratnji Nine Cossetto.
Nastupili su pjesnici Acija Alfirević, Robert Bacalja, Božica Brkan, Diana Burazer, Silvija Buvinić, Lana Derkač, Jasminka Domaš, Marko Gregur, Vera Grgac, Katarina Jakšić, Vjekoslava Jurdana, Veselko Koroman, Zoran Kršul, Luka Krajančić, Marija Lamot, Tonko Maroević, Fabijan Lovrić, Sanja Mošić, Dubravka Oraić Tolić, Luko Paljetak, Tatjana Radovanović, Josh Stenberg (Kanada), Zvonimir Sutlović, Davor Šalat, Drago Štambuk, Vlasta Vrandečić Lebarić, Darija Žilić, a na samom početku otkrivena je nova ploča sa Zida od poezije sa stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika Ernesta Fišera (Kajkavščina kakti cviet / ostala je naš cieli sviet). O djelu oliveata iz 2014. govorio je Davor Šalat, a sam ovjenčanik Fišer pročitao je pregršt svojih stihova.

¹25. Croatia rediviva, govor utemeljitelja Drage Štambuka

Dragi pjesnici, poštovani gosti i domaćini, ugledni hrvatski kulturni i javni pregaoci...
Izdržati četvrt stoljeća i obilježiti srebrni jubilej, nije mala stvar za uljudbu poznatu po lakom odustajanju. Usprkos brojnim teškoćama, potonje bje moguće samo uz duboku predanost i vjeru u važnost (preko 30 godina od moje malenkosti promicane) zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što, njen lijekovit prilog ucjelovljenju i duhovnom zdravlju naše domovine. Jer jezik jest temelj narodne posebnosti, a njegova sveukupna sabranost - žilje i krvotok, uzgon živodajni.
Prva smotra održala se palindromske 1991, zajedno s radosnim, ali i teškim, novovjekim rađanjem Hrvatske, 30. ožujka na Veliku subotu, pred Krvavi Uskrs, uoči pogibije prvog hrvatskog redarstvenika na snijegu Plitvica. Prisjetit se i prvog ovjenčanika, našeg nezboravnog čakavskog barda, Zlatana Jakšića. Kada sam mu u Zadružnom domu, današnjoj kino-dvorani na glavu stavljao Maslinov vijenac, iznenađen, uskliknuo je, tipično Zlatanovski: Nu, ča je vo sad!
A našu nam domaju, kako se iz brojnih povijesnih vihora ukazuje, valja stalno oživljavati, reanimirati, redivivizirati... zato tu i jest – predmnijevam - naša Rediviva da podsjeti nas i na tu njenu potrebu, nit prvi nit posljednji put, pa se sjetimo - uoči spomendana kataklizme koja pogodi Selca 9. kolovoza 1943.- bezdušne svireposti kojoj teško je naći ravne i svih naših mještana koji su zbog nje propatili, hrvali se s njome i do dana današnjega osjećaju njene posljedice, a osobito ratnoga načelnika Ivana Štambuka čiji primjer sebedarja , i tako rijetke – plemenite ljudskosti, svijetli u vremenu, sve to više; u navedenoj povijesnoj zlehudosti i jest naša nevolja trajanja na prostorima nepojmljive ljepote, iznimne geopolitičke pozicioniranosti i stoga poželjnosti - što dvostruki je blagoslov koji stovremeno privlači zavist mračnih sila, te nam se upitati – kako ovu spasiteljsku ljepotu, o kojoj tako lucidno zbori Dostojevski, od danas i naš imaginarni brončani sugrađanin, moći izdržati? Moći ćemo jer moramo, budući ljepota kao etički vršak reda vrlina, prema Dostojevskom, jedina je u stanju spasiti svijet.
Naša lijepa domovina!
Kako ju je samo izgnanik i vječni ljepoduh, skitač Matoš, glasoviti Gustl – volio. Kako se Stepinac silno zalagao za nju govoreći da bi bio hulja da ne pozdravi njenu neovisnost. Koliko, samo, velikih sinova i kćeri (i među piscima, navest ću samo Mariju Jurić Zagorku) žrtvovaše svoje žiće za njenu živost i trajanje. Ne trebamo ići dalje od Domovinskoga rata i među njima - Rene Matoušeka i Siniše Glavaševića, ili dublje u prošlost do Ivana Gorana Kovačića i našega Bračanina Vladimira Nazora, Viktora Vide i Brune Bušića, čak i kada bjehu, a to s tugom kažem, na nazovi - suprotstavljenim stranama; no sveđer s najboljom namjerom ostvarenja istoga čovječnoga i domoljubnoga cilja. Nažalost, prošlost našega naroda bremenita je diobama i ideološkim raskolom koji se stalno, i dan-danas, podgrijava, troši nam energiju i snagu, skreće sa ceste napretka, mira i obilja; jer imamo sve preduvjete za procvat i duhovno jedinstvo. Kako ojačati hrvatsku svijest, a da se na nju ne gleda kao na nešto natražno? Ljubav prema domovini milost je, među najvećima, jer uključuje opće dobro uže i šire zajednice: naroda, iz kojeg samo još veća i snažnija ljubav prema svijetu može rasti i raste. Ljubav prema domu ne isključuje ljubav prema svijetu i mnogi su naši velikani to dokazali svojim životom od Klovića i Boškovića do Tesle i Križanića. Domovina je dio svijeta, a i svijet je naša šira domovina. Na vlastitom primjeru osjećam i uviđam kako je moguće voljeti jedinstvenu domaju i jedan jedini, neponovljivi Božji svijet, bilo to u Japanu ili u Brazilu.
Domoljublje predmnijeva ljubav prema svim sastavnicama domovine, a osobito prema jeziku po kojemu jesmo misaona i društvena bića, i bez kojeg uljudbe naše, takve kakvu znamo, bilo ne bi.
Ovdje na ovom trgu, događa se alkemijski integracijski postupak vezivanja svih triju nam jezičnih idioma koji trojstvenošću svojom naš hrvatski jezik, jedini među slavenskim jezicima, čini iznimnim i osobitim. Nazivam potonje trojstvo već 30 godna „zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što“.
Oudi - stoji idejna retorta koja stvara koine, slitinu i kad je ne stvara, jer sama činjenica da u Selcima uviđamo i razumijevamo što nam i kakav nam jezik jest, velika je i prevažna. Ovdje se kuje apsolutna hrvatska riječ, promišlja cjelovit hrvatski jezik, tu se ukorijenjuje (i na opni susretanja sumartinskoga -što i selačkoga -ča) – sudbinski isijava, ravnotežna točka hrvatskoga jezika, njegov punctum, izboj i val - određuje njegova specifična težna. Jezična integracija predmnijeva i političku integraciju koja nam tako iskonski nedostaje, pa je jezično jedinjenje preduvijet i trans-supstancijalnog, pa i političkog jedinstva: Sjevera i Juga, Istoka i Zapada, Zagorja i Dalmacije, Slavonije i Istre, Herceg-Bosne i Hrvatskog primorja, obale s kontinentom, pupe s korom, Dinare s ravnicom, mora i otočja sa šumama, rijekama i jezerima...
Glede naše opće ljudskosti, jer bez nje i univerzalnih principa ne bi ni Hrvatske bilo, valja čovjeka vratiti njemu samom, dok ga svakodnevni kvarni život uporno odvodi od sebe. Sve obrane i olakšice za kojima čeznemo uništavaju našu uljudbu bez ostatka. Vratiti se sebi, ovdje: jeziku, izgovoru – glasu koji stvori Hrvatsku i svijet.
Jer kada riječ, zadana, ovjerena, izgovorena, obećana, ne pokrije djelo, to najdublji je znak raspirivanja životne korupcije i pomutnje.
Bez vjerodostojnosti onoga koji izgovara riječ nema ni njenog sadržaja. Neophodno je zbog naše budućnosti, vratiti se jedinstvu riječi i djela. Vjerujem da se rečeno jedinstvo zbiva na ovom trgu među kovačima i svećenicima riječi.
Postojalo je nekada davno jedinstvo Boga i čovjeka. Učit nam se i danas tom jedinstvu, makar kroz vremensku koprenu, i vježbati se u njemu. Postojanje bez istine i njene istinite riječi bezvrijedno je. Učimo se riječi koja prirodno izlazi iz srca i svijetli ljudskošću, jer pjesnička riječ jest odraz istine o čovjeku i njegovom stanju baštinjene raspetosti između neba i zemlje. Vrijeme je da svi postanemo kršćani u ljubavi kao egzistencijalnoj zrelosti i najvećem stupnju čistoće postojanja i oslobođenja.
Ovdje smo i da se približimo zvjezdanom nebu, ne zaboravljajući kamen u koji su ukopana naša stopala. Najjači smo kad smo svoji, ali istovremeno i ukotvljeni u svijetu , pa je tako Dostojevski, vrsni poznavatelj ljudske naravi, čije poprsje otkrismo večeras, dio našeg obzorja i stoga naša snaga i brana od zala korumpiranoga svijeta. Premda Dostojevski, kao i prije više od sto godine ovdje ukotvljeni Tolstoj, svoje su kršćanstvo poistovjećivali s patnjom, na koju su i navođeni, jer s ljudima - patnicima, lakše je vladati. Prosvijećeni čovjek ipak zna da mu se boriti za vječnu istinu, a ne za prolaznu vlast, i da bi na vlast trebalo dovoditi samo one koji su cijepljeni protivu vlasti i njenih zloraba.
Uživajmo u svom hrvatskom nepojmljivom bogatstvu: jezičnom, prirodnom, baštinskom, ljudskom... zavolimo konačno svoju zemlju i sebe u njoj, jer bez ljubavi, kao preteče istini i svega što nam življenjem dolazi, nema trajanja na ovom bogomdanom prostoru ljepote zvanom Hrvatska.
Zahvaljujem svima vama koji ste sa mnom izdržali i godinama sanjali snove na jeziku koji „ Svevišnji Bog nam je do“, mom selačkom puku, općinarima i načelnicima, Bračanima, pjesnicima nadasve, gostima i pomnim pratiteljima, predšasnicima i dragim pokojnicima na čijem smo djelu rasli i s čijih smo se izvora napajali, darovateljima poput dr Tućana koji je ovdje s nama, sa svojom Mirjanom...svima koji ste se ugradili u san kojeg ne prestajem sanjati i kojega ne smijemo prestati sanjati jer bez njega kao osviještene narodne zajednice neće nas biti – svima spomenutima i nespomenutima moj veliki zagrljaj i ljubav.
Budimo dostojni svoje neponovljive i jedinstvene hrvatske sudbine!
Sursum corda! Gore srca!