DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.18Lis
PAVAO PAVLIČIĆ DOBITNIK JE NAGRADE “GJALSKI”
Pavao Pavličić ovogodišnji je dobitnik nagrade "Ksaver Šandor Gjalski" za roman MUZEJ REVOLUCIJE (Zagreb, Mozaik knjiga, 2012.). Svečana dodjela bit će u Zaboku, 26. listopada 2013. u 17 sati.
Odluka
Prosudbenog povjerenstva o dodjeli
Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2013.
Na sjednici održanoj 3. listopada 2013., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Nikola Đuretić, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević, većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2013. dodijeli Pavlu Pavličiću za roman Muzej revolucije (Mozaik knjiga, Zagreb 2012).
U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Julijana Matanović, Samo majka i kći (Mozaik knjiga, Zagreb 2012); Ivana Šojat-Kuči, Ničiji sinovi (Fraktura, Zaprešić 2012); Pavao Pavličić, Muzej revolucije (Mozaik knjiga, Zagreb 2012); Sanja Lovrenčić, Ardura (Fraktura, Zaprešić 2012); Jurica Pavičić, Brod u dvorištu (VBZ, Zagreb 2013); Mihaela Gašpar, Slatkiš, duhan, britva (Disput, Zagreb 2013); Bekim Sejranović, Sandale (VBZ, Zagreb 2013).
Obrazloženje
Roman Muzej revolucije Pavla Pavličića kronika je sazrijevanja, neka vrsta preglednika i kataloga javnih i intimnih epizoda u životu trojice prijatelja - pripovjedača, Luje i Goge - koji su na sudbinski način povezani s izdvojenim prostorom, zgradom Muzeja revolucije u jednom panonskom gradiću od početka 1950-tih do vojno-redarstvene akcije Oluja u kolovozu 1995. Usporedno s njihovim životnim pričama pred nama se rastvara i priča o sudbini, javnim funkcijama i simboličkoj vrijednosti jedne, naizgled obične javne ustanove u kontekstu širih političkih i društvenih zbivanja za trajanja, odumiranja i konačne propasti jugoslavenske državne zajednice. Pri tome je od presudne važnosti pripovjedačeva dvostruka, međusobno isprepletena analiza: analiza stanja i promjena vanjskih okolnosti u tzv. revolucionarnim gibanjima jugoslavenskog društva te analiza i oblikovanje unutarnjih, emotivnih i misaonih sastavnica u odrastanju i postupnom sazrijevanju trojice dječaka, mladića i odraslih muškaraca koji su i sami postali akteri pojedinih poznatih povijesnih događaja, od studentskih nemira 1968. do Domovinskog rata i akcije Oluja.
Pripovjedač je jedini neimenovani od trojice prijatelja koji je u tim događajima imao najmanje udjela i utjecaja, koji je uglavnom bio promatrač zbivanja, eventualno u funkciji nečijih tuđih nakana, osoba „na kojoj se vršila povijest“ i čija je obitelj, za razliku od negdašnje bogataške obitelji Lujine (koja je posjedovala i zgradu budućeg muzeja) i revolucionarno-herojske Gogine, bila potpuna nevažna i povijesno nepoznata u tom kraju, pa je u samome romanu upravo on dobio središnju ulogu informatora, izvjestitelja i analitičara: postao je fiksni unutarnji fokalizator, instancija koja vidi i koja govori.
Pripovjedna, poglavito formula kompozicijske izgradnje temelji se na pravilnoj i dosljednoj izmjeni aktualnih (kolovoz 1995., početak i kraj Oluje) i prošlih događaja povezanih manje ili više s muzejskim prostorom, i to tako da je izvještavanje o prošlosti disciplinirano provedeno prema dekadama (1950-te, 1960-te, 1970-te i dalje) ili memorijsko-asocijativnim nizovima (npr., vanjski događaj ili predmet kao poticaj), sve dok se sjećanja pri kraju romana ne stope s aktualnim, kolovoškim događajima iz početne pripovjedne situacije. Stilsko-izražajni kompleks je očišćen od nepotrebnog retoričkog tereta, s odmjerenim i funkcionalnim jezičnim i mikrostrukturnim materijalom kojemu je cilj opisati, objasniti i definirati pojave o kojima se govori. Iako je posrijedi model analitičko-društvenog romana, s gustim semantičkim slojem u predočavanju i identifikaciji političkih, socijalnih, intelektualnih i kulturnih promjena kroz koje je prolazila negdašnja država, u romanu su zamjetni i motivski refleksi iz drugih poznatih autorovih narativnih modela, iz krimića i fantastike (tajanstveni podrum, neočekivani i nepoznati noćni napadači, potenciranje opasne, gotovo irealne atmosfere, zagonetne simboličke poruke mjesnih čudaka, i sl.).
Svoja sjećanja i komentare na prošle događaje pripovjedač marljivo bilježi u muzejsku Knjigu dojmova dok boravi u zgradi koju, kao opunomoćenik novog/starog vlasnika prijatelja Luje Kraljevca, čuva od mogućih osvetničkih diverzija lokalnih patriota. Pisanje o povijesnim događajima iz strogo osobne vizure postaje za njega mehanizam spoznaje i mjera prihvaćanja konačne istine o sebi i drugima: „Prišao sam stoliću, sjeo i počeo pisati. I sad kad sam već ispisao sve ovo, pomalo mi sviće zašto zapravo pišem. Ne zato što bih vjerovao da još uvijek mogu učiniti nešto u književnosti, a još manje zato da bih ostavio dokument. Pišem zato što se nadam da ću organizirajući tekst, slažući rečenice, nastojeći oko logike i smisla, nekako shvatiti što se zapravo s nama dogodilo, kakav je bio naš život“. A taj „naš život“ u jugoslavenskoj revoluciji, kako poručuje Pavličić, bio je život (is)trpljene povijesti u kojoj su se pripadajuće činjenice redovito krivotvorile prema potrebama trenutka, a revolucija je danonoćno stražarila i prijetila narodu u ime kojeg je navodno bila provedena. Muzej revolucije je sa svojim dotrajalim, prašnjavim i zaboravljenim eksponatima tvarna slika i prilika propale države, njezine revolucije i promašene ideologije, fragment izoštrenih kontura pomoću kojeg je lakše obuhvatiti i sagledati cjelinu zajedničke povijesti. Pisanje je, na drugoj strani, mogući, makar i simbolički način da se kaotični vanjski svijet pokuša kritički razumjeti i savladati. Iskrenim i hrabrim pisanjem rastjerujemo muzejske spodobe, čistimo život od nepotrebnih stvari, ljudi i prilika, dohvaćamo vjerodostojniju povijest našeg i tuđih života. Drukčije rečeno, Pavličić poručuje kako budućnost pripada tzv. običnim, ali slobodnim, odlučnim i samosvjesnim ljudima kojima su nadređene povijesne akceleracije i zamrznute misli bilo koje ideologije nepoznate, odbojne i strane.
Pripovjednim umijećem, ostvarenom estetskom razinom i tematskom izvornošću roman Muzej revolucije preklapa se s najboljim autorovim djelima, a ta su djela, podsjetimo, postala uporišne točke u razvoju suvremene hrvatske proze.
Ivica Matičević, u ime Prosudbenog povjerenstva
popis članova