Svečana dodjela nagrade „Tin Ujević” 2024.

Društvo hrvatskih književnika Kalendar događaji DHK Svečana dodjela nagrade „Tin Ujević” 2024.

Kalendar događaji DHK

08Srp

Svečana dodjela nagrade „Tin Ujević” 2024.

Mjesto održavanja:
Vrijeme održavanja:

Za nagradu Tin Ujević, koju Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje za najbolju zbirku pjesama u jednogodišnjem razdoblju, u ovogodišnjoj su konkurenciji bile 63 knjige. Riječ je o jednoj od godina u kojoj smo zatekli razmjerno velik broj kvalitetnih zbirki pjesama, kao i nekoliko knjiga koje svojom pjesničkom kakvoćom nedvojbeno zaslužuju dugo pamćenje unutar suvremene hrvatske poezije. Prosudbeno povjerenstvo za Nagradu, u sastavu Ivan Klarić, Željka Lovrenčić i Davor Šalat, pri pomnom čitanju knjiga i svim svojim odabirima držalo se isključivo estetskih kriterija i usmjeravalo je znatno veću pozornost na kvalitetu teksta pojedinih zbirki pjesama, nego li na imena njihovih autora. Sve troje članova Povjerenstva nije, dakako, moglo imati identična mišljenja o svakoj od knjiga u konkurenciji. Stoga smo se odlučili da u uži izbor uđu one zbirke koje su najmanje dvoje ili dvojica članova Povjerenstva smatrali dovoljno kvalitetnima za to. Tako smo iz cijele konkurencije odlučili izdvojiti devet knjiga koje je Povjerenstvo u cjelini procijenilo estetski najuspjelijima. To su (abecednim redom prezimena autora):

Branko Čegec i Miroslav Mićanović: „52 dana. Interkontinental“

Goran Čolakhodžić: „Dvorišna vrata zemlje“

Tomislav Domović: „Slava“

Dražen Katunarić: „Što mi je šaputao Zeus?“

Andrijana Kos Lajtman: „Dani kositra i jeke“

Stanko Krnjić: „Krljušti“

Marko Pogačar: „Ponoćni glagoli“

Marina Šur Puhlovski: „Neponovljiva“

Darija Žilić: „Sol zaborava“

Nakon izbora spomenutih knjiga u uži izbor, pristupili smo odlučivanju o samom laureatu Nagrade. Nakon pomnoga razmatranja svih knjiga unutar užega izbora, kao najkvalitenije izdvojile su nam se dvije zbirke: Krljušti Stanka Krnjića i Slava Tomislava Domovića. Uvidjeli smo iznimnu vrijednost Domovićeve zbirke pjesama koja virtuoznom asocijativnošću, metaforičnošću i simboličnošću, s istinskim humanističkim angažmanom i eksplicitnim prokazivanjem zla, ažurno – iz dana u dan – reagira na sam početak ruske agresije na Ukrajinu. Mogli bismo reći da se, egzistencijalnom snagom i umjetničkom sugestivnošću, radi i o možda najdojmljivijoj zbirci pjesama u dosadašnjem Domovićevom opusu. Samim time bio nam je teži, ali – uvjereni smo ispravan – jednoglasni izbor da nagradu Tin Ujević ipak dodijelimo Stanku Krnjiću za njegovu zbirku pjesama Krljušti. Tu smo knjigu u njezinoj cjelini ipak ocijenili za nijansu kvalitetnijom od Domovićeve. Radi se, naime, o zbirci pjesama iznimnoga kozmogonijskog i kozmološkog intenziteta. U njoj autor svoje predmetnotematsko nadahnuće, ali i diskursno-stilsku dimenziju pjesama crpi u prvome redu iz biblijske Knjige postanka. Uvelike je vidljiva i bliskost s dragojevićevskim traženjem pjesničkoga prostora u kojemu se, tik nakon Stvaranja pa i u nastojanju da se dokuči što je bilo prije njega, događa novo stvaranje u jeziku, ponovna spoznaja i imenovanje svega postojećeg te pokušaj primicanja nespoznatljivom. Posve je prikladno da zbirka takvog kozmogonijskog nadahnuća, koja u ritmu svojih tekstova neprestance rasprostire sve širi luk svojevrsnih „usporednih stvaranja“, ima cikliziranu strukturu i tematsku zaokruženost. Tako i počinje pjesmom naslovljenom Pra, pozivajući se, dakako, na arhe (prapočelo u starogrčkoj filozofiji, ali i biblijski početak stvaranja nebesa i zemlje) koji nam je spoznajno uvelike nedostupan, ali je njegova svevremenska privlačnost ipak svojevrstan dokaz njegove opstojnosti. U napetosti između mogućnosti i nemogućnosti primicanja iskonu nalazi se i nosiva tenzijska opreka cijele Krnjićeve zbirke, i to u smislu da lirski subjekt može ulaziti u taj prostor neodređenosti i iz njega demijurški nanovo stvarati već stvoren svijet, odnosno, prema Krnjiću, „nadopunjivati stvaranje“. U tim usporednim stvaranjima autor se svojom pjesničkom intuicijom i gnoseološkim naporom istodobno pokušava probiti i u „vrijeme prije početka vremena“, kao i u beskonačnost projicirane budućnosti u kojoj se stvaranje vječno nastavlja. Ako je tako nešto uopće moguće, to je svojevrsna „dopuna“ biblijske Geneze pa Krnjić istodobno prati i njezin ritam i ritam vlastite pjesničke vizije. Stoga povremeno doslovno navodi ili parafrazira biblijski stvarateljski dan prvi, peti, osmi, ali svojim danom devetim stvaranja programatski upozorava na čovjekovu bogomdanu ulogu onoga koji je suradnik u nedovršenom Božjem Stvaranju i imenovatelj novih stvarnosti. U takvoj demijurškoj ulozi autorov subjekt u iskazu neprestano mijenja perspektive, poistovjećuje se sa školjkom, stablom, šumom, morskim konjicem. On se – u prostoru u kojem mu je sve dopušteno i koji sam stvara – „vjenča s vodom“, „najbolje vidi svjetlo kad gleda u njezin bezdan“, uživljava se „u ponor korijena. Dubine iz koje nastaje život“, prati kozmogenetski proces u kojem je „prva smrt u slavu života“, a „krug se zatvara u vječnost“. Ovisno o tome u kojoj se mjeri upliće u sam tijek stvaranja ili se nastoji udubiti u njega, autor bira i dominaciju subjekta u prvome licu ili neosobniji izraz koji implicira da se stvari jednostavno događaju i rastu na temelju svojih unutarnjih zakonitosti. Također, spoznajni, kozmogenetski i imenovateljski proces u oblikotvornoj dimenziji svoj ekvivalent nalazi u razmjerno sažetim pjesmama u prozi. One prevladavaju, ali se često, razlamanjem na kitice, pretvaraju i u pjesme slobodnoga stiha s mikrostrofama od po jednog ili dvaju stihova, koje mogu podsjetiti, primjerice, na neke Šimićeve, Kaštelanove, Dizdarove ili Gudeljeve strofičke distribucije. Upravo u tome pjesničkom ritmu u kojoj dominira rečenična razina Krnjić svoje „zamjenične igre“ ne izvodi u prvome redu naglim i izrazito očuđujućim metaforičkim preskocima, već sintagmatski ulančanim razvojem misli koji konceptualizira nove umjetničke stvarnosti („Nebo je praznina u kojoj ne lete ptice. I ptice su praznina,/ nepostojanje je baš to. Njihovo vrijeme iščekuje baš to“). Sve se to pak oblikuje u povezivanju starodrevnih simbola, odnosno općepoznatih poetizama, i njihovih neuobičajeno provedenih kombinacija, kao i u prepletu natruha usmenoknjiževnih izraza s aluzijama na staroslavensku mitologiju te postmodernističke slobode i zaigranosti u baratanju jezikom. U zbirci pjesama Krljušti u prvome se dijelu subjekt prvenstveno oblikuje kao izrazito pronicljiva svijest koja se poetskim jezikom u kombiniranju simbola i refleksija uspijeva probiti do najdaljih granica ljudske spoznaje i odrediti čovjekovo mjesto kao izrazito usklađeno s ritmom Stvaranja („tajna mjesta nepoznata sjevercu; u njih ću skriti redoslijed postanka, kodeks pravilnog zrenja i upute za opstanak“). Drugi dio knjige ima nešto ispovjedniji ton, s univerzalija se skreće pozornost i na konkretnu, a tegobnu egzistenciju, pa je prirodno da su te pjesme uglavnom pisane u stihu koji favorizira subjektovu nutrinu. U njima uvelike dolazi do izražaja ne samo progresivno stvaranje, već i ljudski „pad“ u neveseli ovozemni opstanak pa se uspostavlja znatnija opreka između „neba“ i „zemlje“ („Jednom smo se nebo i ja/ držali za ruke./ Bilo je lijepo.// Ne sjećam se tko je ispustio ruku./ Bio je pad“). Zanimljivo je da nakon dinamizma pa i vedrine stvaranja Krnjić zbirku zaključuje svojevrsnom regresijom u početno mirovanje kojim se, nestankom sa Zemlje, anamnestički vraća u arhe, odnosno prapočelo, te se ulazi u vječnost. Time tematski zaokružuje knjigu, a uvelike je približava i biblijskom viđenju intenzivnog procesa Stvaranja, ljudskog pada te, nakon iskupljenja, ponovnog ulaska u vječnost („I hoće li mu na kraju,/ bit vraćeno uzeto rebro/ na miru da zaspi/ bez dugovanja/ u vječnost da usni“). Jasno je, dakle, da su Krnjićeve Krljušti duboko promišljena, čvrsto koncipirana i zaokružena te diskursno-stilski vješto izvedena knjiga. Ona, za razliku od retrogradnosti nekih petrificiranih pjesničkih parafraza Biblije, nudi uzbudljivo i bogato iskustvo prodora u nove, dosad nikad tako uobličene pjesničke i duhovne svjetove, čime nedvojbeno obogaćuje suvremenu hrvatsku poeziju.

U ime Povjerenstva,

Davor Šalat

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje