DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.2020 / Mala knjižnica “online”
Nastavljamo s Malom knjižnicom u "online izdanju". Donosimo Vam izbor iz pjesničkog opusa Dubravka Horvatića u povodu desete godišnjice smrti, priredio Božidar Petrač.
Iako je Horvatićev opus višežanrovski, Horvatića se najčešće ističe po njegovim pjesmama. U njima je trajno odan mitsko-povijesnoj projekciji i pomno izabranoj leksičko-sintaktičkoj artikulaciji opsesivnih slika rata i kolektivne ljudske tragedije. Njegov je stilem izgrađen na razradi starinskih listina i bajkovitih fraza, poslovične lapidarnosti i psalmičke ritmičnosti. Zapažene su njegove pjesničke slike koje tematiziraju Domovinski rat kojemu posvećuje značajan broj pjesničkih zbirki. Iako je naraštajno povezan s pjesnicima oko časopisa „Razlog“, njegovo je pjesništvo ipak bliže „mekoći“ i „pitkosti“ krugovaša, bez pojmovnog zadiranja u predmetni svijet te agresije i premoći apstraktnih nizova. Treba reći da su Horvatićevi stihovi redovito dobro primani, pa je njegovo često prisustvo u različitim antologijama i reprezentativnim izborima suvremene poezije prije pravilo nego izuzetak. Ugodno Vam čitanje!
Dubravko Horvatić: "Bašćina". Izabrane pjesme
Izabrao i priredio: Božidar Petrač
Urednik knjige: Antun Pavešković
GROZNICA
(1960.)
Tako od iskona raspolovljen na ljubav i na užas
sanjam i ubijam a neprestano rastem prema ponoru
i nisam dosta jak da se prepustim
(otkuda ovom nebu toliko snage – ptice i grane ga raznose)
i tako ispunjam svijet, pomalo nestajem.
A nema mjesta koje bi bilo zaklonom:
postoji li uopće to razvikano srce?
***
Silovit let ovih ptica tako da se osjetim malen.
Biju krilima razdiru oblake – to je tek prava oluja!
Tko da se skloni pred tom poplavom neba?
Jedino krila, teška krila ovdje pomažu: da se suprotstavi.
Ali s prazninom koja izjeda s krilima koja rđaju
ne mogu nego da se divim da strahujem za svoju sudbinu:
ovako nemoćan mogao bih jednostavno nestati.
***
U ogledalu vidim svoj torzo bez glave.
Moji su sati odbrojani.
Nakon toliko pobjeda (toliko obmana)
opet sasvim neznatan – sada i za sebe –
nimalo skupocjen ne mogu se više osoviti.
A luči bestidno plamte. Nebesa stenju.
Nad gradom visi gnjilo sunce.
Kako da se vratim prezrenim gradovima
s konopom oko vrata?
***
Ovo je najtvrđi od sviju gradova. Takvih bedema, da ih nijedna sulica ne može probiti. I ma koliko napadači bili srčani, sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja, koje se visoko na kulama lama. I ma koliko bili ustrajni, obeshrabrit će ih smijeh sa zidina. I ma koliko se nadali, skupit će jednog dana preostale čete, da zauvijek odu.
Kako se samo gordo, kako samosvijesno diže! Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši od sviju gradova. I ne preostaje mi nego da psujem i mahnito grčim pesti.
***
Jednoga dana – a bilo je to vrlo davno i nitko se od vas toga ne sjeća – sišao sam na obalu sa svojim zavežljajem (malo duhana i smokvi, boca rakije), sišao sam na obalu i rekao okupljenim ljudima: Vi niste moja braća i ja odlazim odavle. I već se uputih prema svojoj lađi, kad progovori netko među njima: Doista, možda mi nismo tvoja braća, ali si ti naš brat. I ne možeš otići, premda ti puštamo slobodne ruke.
A bilo je to vrlo davno i nitko se od vas toga ne sjeća. Moja je lađa već istrunula, privezana dolje uz obalu.
***
Mutna rijeka, ožujak mi gnjili u kostima, a ubojice sa svih strana. Nije to vratolomija, što mirna hoda prolazim šumom, gdje oni stražare pod truplima. Ni to, što ribarim kraj vrbika, u kojem su oružje pohranili. Ta oni mi ništa ne će: tako sam dobar, tako im ništa ne mogu.
Ali me uznemiruju ti dječaci i te lude iskričavih očiju. lzranjaju iz guštara, iza stabala, neke mi čudne riječi govore. Bi protiv ubojica.
A ja mazim svoju bocu ispod pazuha, tražim stablo pod koje bih legao.
***
Već tisuću godina jurišaju na našu gradinu. Ali mi smo toliko uzvišeni, da se ni ne kušamo braniti. Ne obaziremo se na njihove kletve, njihovo oružje ne tjera nam straha u kosti. Imali smo najvještije, imali smo najbolje neimare. A još bismo deset, još petnaest ovakvih opsada izdržali, kolike su nam zalihe živeža i vode. No oni, prem to znaju, ne misle na uzmak. I kane još tisuću godina jurišati na ove bedeme.
Ti jadni ratnici koje uza svu samilost puštamo da traju.
***
Jedan se kralj odrekao prijestolja. Napustio je svoje dvorove, izgrlio se s velmožama i odjašio sam put dubokih šuma. I nije ga više bilo za svečanosti i za lovove, nije ga više bilo da sudi žive i mrtve. Živio je u kolibi kraj potoka, jeo med i voće, promatrao let ptica. Taj kralj.
Ali su njegovi podanici bili izgubljeni. Probdjeli su noći i noći misleći jedino o razlogu kraljeva odstupanja. Ta čime su ga mogli uvrijediti? I stadoše mu slati poklisare, zaklinjući se na vjernost, moleći milost.
No je kralju bilo do toga, da sadi voćke, da prije gorsku vodu. Bo je on i suviše kralj, a da bi kraljevao.
***
Napuštamo sad naš grad, našu utvrdu što smo je toliko branili. Nikom nismo predali ključeve, nije ovo strah od opsada – ta tolike su se vojske slomile pod našim zidinama. Ali ova mjesta što su bila svetištima, nek preraste korov oštri, korov ljuti. I te prnje olinjale što smo zvali zastavama i te olupane kante pred kojima smo klečali. Napuštamo sad naš grad, no lišeni opasnosti da vidimo još čemu vrijednost. Odlazimo, a vjetar nosi miris paljevine. O trpka, o sladogorka slobodo!
***
Ovo je zemlja na kraju svijeta. Kraljevstvo pepela i gnjilih kostiju, kraljevstvo prnja. Evo me sad iznurena nakon sviju drumova nakon sviju voda, evo me u groznici nakon susreta sa svim ratnicima, evo me sad oprhutale kože, sa smradnim ranama, no sam na kraju mojeg putovanja. Ovo je zemlja na kraju svijeta, ovo je obećana zemlja. To kraljevstvo pepela i gnjilih kostiju, to kraljevstvo prnja. A kako sam predano svjetlao svoj mač, s koliko samoprijegora se borio! O da je prokleta bajka koja me oduvijek vodila.
***
Oglodaj mi kosti rijeko, ostavi me u mulju pod vrbama, tamo iza okuke gdje se gradi bolnica, tamo gdje su strgani vagoni. Isperi mi grlo suho i spaljeno, isperi trulu utrobu, odvuci me u neku močvaru u gubavo bilje i daj da budem dostojan svojeg pravog bića, sličan ničem od onog, čemu se treba diviti. Objedini me s izgriženim gvožđem, s oprljenim trupcima, oglodaj mi kosti, rijeko slobodo! Bubri ožeglina u prijesnu mesu, buja gnoj.
***
Tu pokraj kanala, razlupane boce i štakori, kora naranče, tu gdje trune stara burad, gdje trunu izdrte daske, tu leži gvozdeni anđeo nakon svog posljednjeg leta. Obagnjilih, smežuranih krila, a kruto bilje klija mu kroz rastočeni vrat, kroz rasjeklinu na razrivenim grudima. Ni muhe ni larve ni lavež pasa, samo vlaga i razorno raslinstvo. Tu leži gvozdeni anđeo nakon što spozna uzaludnost svakog leta, ništavnost svog smijeha. Tu leži nakon sebe sama.
***
Priviknuli smo se na razdrte zastave, rasušene lubanje, priviknuli smo se na smrad smrskane kičme u blatu. I sad s mirom gledamo kako crvi, travi, kako zemljavi strvina na strništu. Uništite nas sad slobodno, uništite nas sa svim što su slagali preci, pretvorite nam tjelesa u gnjile krpe, koje će vjetar vijati po razrušenim gradovima. Uništite nas sad slobodno, naša je snaga u našoj nemoći: ne strahujemo više ni od čega.
***
Ti koji si zborio o plovidbi a gazio kalnu vodu do koljena, ti koji si govorio nježnost dok ti je guja puzila kroz rastrojenu utrobu, ti koji si gnojnu ranu, izraslinu na svom prstu zvao topazom, ti nisi posljednji od svojeg roda. Ti si prvi. Ti koji sad živuješ po jarugama i hraniš se crknutim psima, ti si naš predak: jer svaka zora približava nas tvojoj postojbini. Doći ćemo jednom u tvoje kraljevstvo, s vjerom u ništa i samo u ništa, doći ćemo kao sparušene horde da živimo tvojim životom. I sve ono nad čim se danas gadimo, smatrat ćemo darom s neba. Ta postojat će samo zemlja, pusta i razrovana, samo nekoliko žutih mlaka iz kojih ćemo pohlepno srkati, i to nebo koje će se raskvasiti i dugo, dugo gnjiti.
Biografija autora: www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=26222
Više o knjizi: dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/dubrravko-horvatic-bascina
popis članova