DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.2020 / Mala knjižnica online
Prema izboru uredništva donosimo eseje Marka Grčića "Muzej na Medvjeđoj planini". Marko Grčić trenutno je najbolji hrvatski esejist, a potvrđeno je to i Nagradom za najbolji hrvatski esej "Zvane Črnja" u Puli 2013. g. Grčić se u ovoj knjizi predstavlja sa šest novih eseja o fenomenima iz hrvatske kulture, povijesti i književnosti, a kao i do sada u svojim esejima, zadržao je britkost duha, oštrinu pogleda i intrigantan stil. Ono što uvijek iznova oduševljava kod ovog autora jest njegova sposobnost da prodre u bit fenomena o kojima razmišlja i piše, konstruirajući pritom nadasve originalne opise i zaključke. Do značajnoga izražaja dolazi u ovim esejima autorova erudicija, sposobnost apstraktnog mišljenja i odlično poznavanje materinskog i mnogih stranih jezika. Grčićevo pisanje odlikuje visoki stupanj stilskoga umijeća i arheologije znanja, tako da su i ovi eseji zrcalo njegove mudrosti i poruka (bez nadređenih pouka) svakome onome koji želi proniknuti u um i duh opisivanih i analiziranih fenomena. Ugodno Vam čitanje!
Marko Grčić
Muzej na Medvjeđoj planini
Eseji
I.
Čim smo izišli u šetnju iz hotela, pomalo drhtureći od hladnoće, ugledali smo staroga džukelu kojega je ledena zračna struja tako bacala niz travnatu padinu da je, prestravljen, bolno kevtao i zavijao kao da ga goni čopor gladnih vukova: vjerojatno ga je još više plašilo to što, kad bi se začas osvrnuo, iza sebe nije vidio ništa. Napokon mu je lavež zamro u gustišu u dolini. A onda se dogodilo još nešto. Iznenadni udar jugozapadnog vjetra, dok smo lagano koračali glibovitim puteljkom što je vijugao između visokih crnih bukovih stabala, kao skalpelom mu je oderao sivkastožutu vlasulju s tjemena i uzvitlao je među grane koje su se već stapale s večernjim sumrakom i, kao u samrtnom hropcu, stenjale i jaukale. Po dalekoj se tutnjavi grmljavine naslućivalo da se proljeće prikralo u šumu. Muškarac, vrlo iskrivljenih okastih nogu, koji se gegao u hodu, izvijajući vrat, bespomoćno je očima pokušavao proniknuti sve gušći mrak među granama ne bi li ugledao svoju periku, dok ga je žena, za glavu viša od njega, nasmijanih očiju što su se sjale između čuperaka guste plave kose, napola podsmješljivo, napola pokroviteljski, dugim prstima desne ruke lupkala po ćeli.
Zatekao sam ih na Hunjki, kao hotelske goste, na Sljemenu, kamo me supruga, gotovo nasilu, odvezla da barem malo spustim veoma visok tlak, koji je već počeo izazivati sve neugodnije nesvjestice ili neizdržljivu rotaciju prostora, s jakim nagonom za povraćanjem. Ideja je bila da se, koliko je moguće, izdvojim iz svih privatnih i profesionalnih veza, s mobitelom koji bi se uključivao samo u nuždi. Iskustvo me poučilo, s nekadašnjih godišnjih odmora u ljetno doba ili za sve češćih i dugotrajnijih jesenskih vojnih vježbi na artiljerijskom poligonu JNA u Slunju, kako je potreban dug oporavak od emocionalne tuposti i intelektualne zatucanosti što bi ih proizvelo periodičko svođenje složenih i bogatih aspekata života na zadovoljavanje elementarnih potreba. I usredotočena kontemplacija i bilo kakva nenametnuta djelatnost, kao načini održavanja unutarnje budnosti, iz raznih su razloga bivali onemogućeni. Premda mi je supruga, razborito, savjetovala potpunu privremenu pasivnost dok smo se vozili na Medvednicu – koju smo, uostalom, često posjećivali – ipak sam sa sobom ponio, na grčkom, latinskom i engleskom, Mističku teologiju Pseudo-Dionizija Areopagita, zagonetni neoplatonski spis koji je, svojim prijevodom, u teologiju uveo Johannes Scotus Erigena, osiguravši mu, preko sv. Tome Akvinskoga i drugih, dugoročan utjecaj, čak i na poeziju. Ovim čudesnim djelcem Dionizije uobličuje apofatičku teologiju, teologiju kontemplacije i šutnje, kao daleki preteča Wittgensteinov: “O kad bi nam samo nedostajali vid i znanje da bismo vidjeli i da bismo znali, ne videći i ne znajući, ono što je s onu stranu svakoga viđenja i znanja. Jer bi ovo zbilja značilo vidjeti i znati: štovati Transcendentnoga Jednoga na transcendentan način, naime nijekanjem svih bića. Bili bismo poput kiparā koji uzmu klesati statuu. Oni uklanjaju svaku prepreku do čistoga izgleda skrivenoga lika i, jednostavno, tim činom oduzimanja pokazuju ljepotu koja je skrita.” Po apofatičkoj teologiji, pod kiparovim rukama, da uvid razvijemo do krajnjih zaključaka, mramor mora potpuno biti uklonjen: skrivena je ljepota izvan, ili iznad, njega. O Transcendentnom Jednom, o Bogu, ne može se ništa reći. Pseudo-Dionizijeva Mistička teologija ne samo da ne propovijeda, nego, štoviše, i isključuje, unio mystica, intimno sjedinjenje s božanskim: ona potresa, prije svega, istančanu inteligenciju, dovodeći je do samoga praga šutnje i tako je emocionalizirajući: opsesivno govori o Bogu i onda kad sama kaže da se o njemu ne može govoriti. Ne smatram se kompetentnim za raspravu o ovoj velikoj temi, o kojoj su napisane biblioteke knjiga: naprosto sam želio, u vlastitom iskustvu – koje, koliko znam, ne obuhvaća doživljaj mističnoga, ali, možda, sadrži njegov naslut – otkriti barem rudimentarne tragove skrivenoga puta koji bi me približio razumijevanju apofatičke poezije velikoga njemačkog pjesnika Angelusa Silesiusa, protestanta koji je postao katolički svećenik i koji je napisao sasvim nekatolički kanconijer Cherubinischer Wandersmann, potekao iz najdublje religioznosti. Mukotrpno sam se, prevodeći ih, probijao kroz njegove kuplete i katrene, a i dulje pjesme, koje sam, kao iznenadne bljeskove, izravno razumio, ili mi se to samo činilo, dok se uvid ne bi ugasio, sileći me, često uzalud, da ga u sebi obnovim. Najposlije sam shvatio da se svaki njegov dvostih ili četverostih mora primati kao apsolutna cjelina, a ne tek kao djelić nekoga beskrajnog mističkog epa, poput ’Attarova Sabora pticā ili Bhagavad-gīte. Koncentracija što ju je iziskivalo čak i ovlašno praćenje tih stihova, prijeko potrebno da bi se oni uopće mogli prevesti, a kamoli prepjevati, oko čega sam se trudio, tako mi je izoštrila pažnju da sam razgovijetno razabirao potpuno različito hujanje vjetra među granama bukava, hrastova, niske makije ili čak visoke trave na šumskom proplanku. Povrh toga, sve što sam gledao bilo je obavijeno titravom aurom, dok su predmeti izvan vidnoga polja iščezli u polumraku. Osjetio sam, u jednom času, da je nestalo utvarne međe – koju nikada nitko nije kartografirao – između onoga što primamo preko pet osjetila i nas samih: Moebiusov paradoks o istovjetnosti unutarnjega i vanjskog prestao je biti matematička intuicija i potresao me iznutra: učinilo mi se da sam shvatio, ne obuhvaćajući ga, Silesiusovo veliko Ništa. Vjetar je donio i odnio krik tetrijeba. Grane su, u visini, doslovce jaukale pod naletima elementa. Prožeo me ushit što sam istodobno izvor i uvir okolnoga prizora: oni su jedno te isto. Izvor uvire u vanjsko; uvir izvire u unutarnje. Doživljaj je trajao koliko bljesak munje.
Gacali smo po lokvicama šumskoga puteljka: moj stari znanac, njegova žena i ja. Bili su nešto stariji od mene, premda su se doimali mladoliko, svakako mlađe nego ja. Ona je bila glumica, koja odavna nije glumila, a on trgovac stokom krupnoga zuba, premda je počeo kao veterinar. U Hrvatsku su se, odnekud izdaleka, vratili tek nakon svršetka Domovinskoga rata, i odmah postali žrtve, ne baš na koban način, financijskog inženjeringa: brzo su se otrijeznili shvativši da se lopovi najbolje skrivaju ako ponesu najveću trobojnicu. Sjećam ih se iz stare Kazališne kavane za stolom ispod istočnoga zida prekrivenog elegantnim likovima devet muza, uništenog djela Zlatka Price, autora, uz Edu Murtića, glasovitih ilustracija za Goranovu Jamu (1944.). Kazališnu kavanu, kao i gotovo sve zagrebačke kavane – ta tradicionalna poprišta političke opozicije, stvarne i fiktivne – po narudžbi vlasti uništio je, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, Vjenceslav Richter, suosnivač EXAT-a 51 i član Novih tendencija, sjajan arhitekt i likovni eksperimentator i, istodobno, autor jedne, po mojem mišljenju, od najmorbidnijih urbanističkih fantazija, knjige Sinturbanizam, u kojoj se razvija ideja svojevrsnoga termitnjaka kao idealnoga habitata socijalističkoga kolektiva. Razložno je pretpostaviti da je gradske kavane praktički uništavao, iz temelja mijenjajući njihovu funkciju, upravo zato onako strastveno što su one bile, makar i rudimentaran, preostatak staroga građanskog individualizma, pa čak, jer su, često, imale različitu publiku, i ekskluzivizma. Bili su tada još mlad bračni par, i uvijek su uživali u jedinstvenoj igri, za koju nikad nisam bio siguran da li je tek igra. Uz staro društvo gotovo bi se uvijek za stolom zatekao i neki mlad student kojeg bi čašćavali aerkonjakom, ubitačnim likerom od jaja, alkohola i šećera, koji je niz grlo klizio kao narančada, sve dok ne bi stao pokazivati prve znake gubitka samokontrole. Tada bi ona, kao da će ustati, stavila mladiću ruku iznad koljena i brzo, kao slučajno, usnama dodirnula njegovo uho i prošaptala uvijek nekoliko istih riječi. Mi, stari znanci, znali smo te riječi. Mladić bi pocrvenio od uzbuđenja i stidljivosti, na što bi se ona, navukavši zapovjednički izraz, demonstrativno odmakla od njega. Muž ničim nije pokazivao da je uključen u tu malu igru, premda smo svi znali ne samo da uživa u njoj nego i da je režira. No, ona je bila, iako ne izravno, povezana s tragedijom. Za stolom se, jednoga predvečerja, zatekao mladić, gotovo patuljastoga rasta, makedonski slikar, inače šutljiv i uvijek usredotočen na sugovornika, uplećući se u razgovor tek pokojom razboritom primjedbom. Nitko nije ni slutio da pati od neobične mane: alkohol mu je iz temelja mijenjao ćud. Nakon dvije-tri čašice aerkonjaka i sam je bio uvučen u malu erotsku predstavu, ali, umjesto da se zbuni pod naletom uzbuđenosti, on je eksplodirao i unio joj se u lice: zatražio je da mu vrati poklonjene akvarele, i postalo je jasno da ga ona već jest bila odvukla u krevet, a šaputalo se, premda je bio blijede puti, da ima crnu muškost, u potpunom neskladu s njegovom malenoćom. Izjurio je prema HNK, društvo se razišlo, i više se nikada nije sastalo. Poslije nekoliko mjeseci čuli smo da ga je neka banda s desetoga kata u Parizu bacila kroz prozor. Ni njih dvoje više nisam viđao: uskoro su se odselili njegovu rođaku u Argentinu, na haciendu.
Lice joj je pokrivala fina, jedva vidljiva, mrežica borā, ali su joj oči i dalje znale zasjati iznenadnom starom erotičnošću, koju bi brzo prekrila sjetna ozbiljnost. Premda nikada, ni ona ni njen muž, unatoč povremenom kavanskom druženju, nismo bili osobito prisni, odjednom se, pošto su duge godine izmiješale i udaljenost i blizinu, stala, čak i pretjerano detaljno, raspitivati o mom životu, o mojim književnim interesima, o mojim političkim uvjerenjima uhvativši me pod ruku i gotovo se priljubljujući uza me i ovijajući me oblakom diskretnog parfema. Pokušavao sam, napreskokce i kratko, izići u susret njenoj radoznalosti, ali sam, pomalo mucajući, shvatio nešto što o sebi dotad nisam znao: kako sam godinama, u velikim redakcijama, radio posao koji me neprekidno orijentirao na sutrašnji dan, dok bi jučerašnji gubio svaku važnost, moj je smisao za retrospektivu, za temeljito obaziranje unatrag, bio tako zakržljao da, i kad bi me tko zamolio ili prisilio, ne bih bio kadar suvislo, barem s najvažnijim potankostima i s kakvim-takvim redoslijedom, ispričati svoj život. Sjetio sam se, uporištā svoje mladosti, Ispovijesti sv. Augustina i Ispovijesti Rousseauovih. Prve su mi se, mnogo kasnije, u usporedbi s autentičnom religioznošću majke sv. Monike, činile kao pretjerana egzaltacija starog manihejca velike intelektualne prodornosti, koji nikad nije uspio iščupati svoje korijene: on je, možda, prvi doista moderni čovjek koji je, otkrivši vlastiti subjekt, samim tim kobno od njega unepovrat, kao objekt, udaljio i Boga i svijet. Rousseauova sjećanja, jer su hotimično smišljena kao književna roba za tržište, i, prema tome, usmjerena na očekivanja čitalaca, a ne na pokušaje da se doista razumije vlastiti život, bila su mi donekle zanimljiva samo kao dokument o mentalitetu epohe. Ukratko, mogao sam joj ponuditi tek mrvice svojih sjećanja, ali mi se, po njenim primjedbama, učinilo da ih ona suvislije povezuje nego ja. Dok smo mi razgovarali, njen bi nas muž tek pokatkada letimično pogledao šuteći. Naslutio sam da se iza ovoga nevezanog ćeretanja krije neka druga, možda ozbiljnija, tema, ali sam nastojao prikriti svoju zainteresiranost. Vjetar je visoke bukove krošnje i dalje silio na cvilež. Postajalo je hladnije. Krenuli smo prema hotelu.
II.
Medvednica bi, da smo skloniji meditaciji, mogla biti zagrebački Atos, ali ona nije čak ni masovnije pribježište od velegradske buke. Čitajući Pseudo-Dionizija, privukla me tema inače vrlo daleko od moga uobičajenog zanimanja.
Nevjerojatan je, naime, podatak da se gotovo 90% Hrvata izjašnjava da su katolički vjernici: meni to, poznavajući nas, ne zvuči kao čudo nego nešto krajnje čudnovato. Dante u 31. pjevanju Raja lapidarno evocira prizor hodočasnika iz Hrvatske koji grnu u Rim da se poklone Isusovu liku na Veronikinu rupcu, dok u knjizi prijestupa, u 19. pjevanju istoga spjeva, naprotiv, navodi srednjovjekovnoga srpskog vladara, vjerojatno kralja Milutina Uroša II., zato što na zao način primjenjuje mletački kalup, tj. krivotvori zlatne groše. To teško prevedivo mjesto svojedobno sam i sâm pokušao ovako prevesti: Ko onaj, možda, iz zemlje Hrvatā / što vidjet našu Veroniku stiže / pa, dok ga za njom stara žudnja hvata, / u sebi šapne prilazeć joj bliže: / “Isuse Bože, istiniti, sveti, / zar lik tvoj pravi preda mnom se diže?”, / bijah kad ljubav počeo sam zreti... Autokefalna Srpska pravoslavna crkva veoma se trudila, protivno rajskoj slici, da narodne vladare, nakon njihove smrti, ako nisu pretjerano bili okrvavili ruke, izdigne do statusa svetitelja i da ih tako iz sfere visoke politike preseli u zonu najprisnije pučke pobožnosti u crkvama: sljubljenost vjere i države s vremenom je postala jedno od najupadljivijih obilježja nacionalnog identiteta.
Katolička crkva u hrvatskim krajevima, naprotiv, unatoč kobnoj razmrvljenosti u tri velike državne aglomeracije – turskoj, austrougarskoj i mletačkoj – nikad nije marila za to da odabrane pobožnjake iz okrilja prostoga puka izdigne na razinu kanonizacije, a ni oni se sami, najvjerojatnije, nisu baš držali previše dostojnima te uzvišene časti: šačica katoličkih svetaca iz naših krajeva doimlje se stoga, već i zato što su tu povlasticu stekli tek u najnovije doba – i unatoč već legendarnoj, gotovo ropskoj, podložnosti Rimu – u usporedbi s golemom dvanaestosveščanom enciklopedijom Bibliotheca sanctorum, koja je od 1960. do 1970. izdavana u Rimu, kao neka vrsta vatikanske neslane šale. Hrvatski su se sinovi, još od osnutka Zagrebačke biskupije pa sve do najnovijega doba, smatrali nevrijednima ne samo oltara nego i same biskupske časti: dosta je, recimo, pregledati kronotaksu prelata što su joj stajali na čelu pa da odmah upadne u oči neugodna spoznaja da su gotovo redovito posrijedi sve sami stranci, koju ne može opravdati čak ni međunarodna univerzalnost Katoličke crkve.
Ne znam je li svojevrsni povijesni prezir što su ga vrhovi Crkve stoljećima pokazivali prema onome što se zvalo partes infidelium, nevjernički krajevi, stvorio u puku karakteristični lukavi otpor svakoj vlasti, i crkvenoj i državnoj, razvijajući sklonost prema raznim oblicima dvolične prepredenosti i bezakonja: bilo kako bilo, to je, čini mi se, postao važan sastojak ovdašnjega mentaliteta, do današnjega dana. Kako drukčije da se protumači glasovita izjava jednoga od nekadašnjih kandidata za šefa države na predsjedničkim izborima koji je, navodno, kazao, osvrćući se na lopovluke u tzv. tajkunskoj pretvorbi, šta je ko jamio, jamio? Kako drukčije da se protumači činjenica da u katoličkoj Hrvatskoj svojedobno državna revizija iznese na vidjelo razoran podatak da je od 100 posto privatiziranih poduzeća u njih 90 posto otkriven kriminal?
Kad se trijezno pogleda povijest katoličanstva u našim krajevima, sama se od sebe nameće dvojba: ili Hrvati već po naravi, čak ni onda kad su formalno najpobožniji, nemaju nikakve sklonosti prema svetom životu, pa zato nisu ni dali imalo značajan broj vlastitih svetaca, ili je, kako Ejnar Dyggve, znameniti danski autor Salonitanske povijesti kršćanstva, misli, posrijedi bila krajnje nepovoljna politička strategija Rima, kako bi se suzbile tendencije, snažno ukorijenjene, prema samostalnoj liturgiji na narodnom jeziku: “Sanktifikacija se u Dalmaciji od ranoga Srednjeg vijeka i u budućim epohama upotrebljavala kao nagrada onomu sluzi Crkve koji se uspješno suprotstavljao separatističkim strujanjima iz slavenskih krajeva. Stoga i nisu svecima bile proglašavane osobe što su pripadale hrvatskoj populaciji; bile su, ipak, dvije iznimke, koje potvrđuju pravilo i koje, što je vrijedno istaknuti, potječu iz modernih vremena, kad je domaće hrvatsko stanovništvo kao cjelinu Katolička crkva već odavno prihvatila. Jedan je slučaj (Nikola Tavelić) iz Šibenika, a drugi (djevica Ozana) iz Kotora, tj. s dvaju područja gdje je Srpska pravoslavna crkva bila doprla do jadranske obale i gdje se, u skladu s time, činilo prijeko potrebnim poduzeti nešto mimo uobičajenoga reda da bi se ojačala katolička kongregacija. To pitanje, koje bi bilo zanimljivo razmotriti u općem europskom kontekstu, u statističkom obliku omogućuje da se jasno shvate goleme taktičko-političke mogućnosti što ih je papinska Stolica imala na tome polju, ali kojima se služila tek nakon brižljiva razmatranja.”
Ako je ova Dyggveova ocjena točna, biva očito da posvećenje neke naše osobe nije nužno bilo povezano s vrijednošću njezina vjerskog i moralnog života nego, možda, s čudnom povijesnom činjenicom da su Hrvati i u Srednjem vijeku u okrilju Crkve i, kasnije, u velikim državnim zajednicama prečesto težili separatizmu, pokazujući nelagodu u svakome sustavu državnoga ili vjerskog života, čak i onda kad su i sami pridonijeli njegovoj uspostavi: to je tip puerilnog individualizma koji nikako da se izdigne do viših razina društvenosti. Hrvati, osim ovih nekoliko iznimaka što ih je papa Ivan Pavao II. proglasio tek u naše doba, kao da se nisu uopće bili kadri održati predugo u bilo kojoj zajednici, pa čak ni u zajednici svetaca.
Katolička crkva, koja je uspostavila mjerilo da izvan nje, kao mističnoga tijela Isusova, nema spasenja, uvijek je bila sumnjičava prema svakom obliku krajnjeg individualizma, pa je, zbog upadljivog odstupanja od teološkoga kolektivizma, isprva izvrgavala progonima čak i svoje najveće mistike, kao što su Sveti Ivan od Križa ili Sveta Tereza Avilska, a druge neke, kao što su Majstor Eckhart, Jan van Ruysbroek, Heinrich Suso, Juliana od Norwicha, Teilhard de Chardin, nije, u tom pogledu, uzimala ni u razmatranje.
Kenneth L. Woodward, ugledni američki novinar, koji je, nakon višegodišnjega boravka u Kuriji, 1990. objavio izvrsnu knjigu Making Saints (Stvaranje svetaca), o tome kaže: “Premda je Rimokatoličkoj crkvi misticizam mnogo prihvatljiviji nego crkvama Reformacije, katolički su teolozi uvijek prema njemu imali podvojen stav. S jedne strane, katolička teologija poistovjećuje mističko sjedinjenje s Kristom kao krunu savršenosti kršćanskoga života. S druge, Crkva uočava da se oni koji teže mističkom sjedinjenju upuštaju u veliku duhovnu kocku – i ne uvijek uspješno. Iskustvo mistikā pokazuje da se duša nikad toliko ne izlaže ‘demonskim’ utjecajima kao kad traga za Apsolutnim, nikad nije tako blizu očaju kao kad ulazi u ono što Sveti Ivan od Križa zove ‘tamna noć’ duhovne suhoće, nikad nije tako u iskušenju oholosti kao kad očituje izvanredne duhovne darove i snažnu pobudnu karizmu. (...) Puka izjava da netko ima izravno iskustvo o Bogu može, što se prilično često i događalo, izložiti mistika sumnji heterodoksije; neki su, štoviše, bili optuženi da su mušterije samoga –avla.”
Ako ni Božje atlete, koje su sav život posvećivale dosezanju posljednje stvarnosti, nisu, vrlo često, imale šanse da se pridruže zajednici svetaca, lako je shvatiti grešna iskušenja i najpobožnijih naših ljudi, čak i među svećenstvom, koji su se, umjesto da se odaju mističnoj kontemplaciji, često morali, ponajprije, brinuti za organiziranje naroda u zbjegove, na granicama koje su se ovdje tako dramatično mijenjale. Ne, Hrvatima povijest nije pružila ni najmanju prigodu da se, čak i onda kad su bili najpobožniji, uspnu do časti oltara, a kako, još od 16. stoljeća, više nije bilo moguće da mjesne zajednice vlastitim štovanjem znamenitoga pokojnika same odaberu sebi sveca, kao u davnoj mučeničkoj prošlosti – prvi put zasvjedočenoj u spisu Martyrium Policarpi iz 2. stoljeća – nego su to mogle potvrditi papinske institucije, slaba je bila mogućnost da u središtu katolicizma, već uzdrmanoga humanističkim kontroverzijama, ikad itko čuje takav glas s kaotičnih rubova kršćanstva. Obazrimo se malo unatrag. Dok je, početkom kobne veljače 2005., cijeli katolički svijet, i većina kršćanstva, sa zebnjom pratio pogoršanje zdravlja već podugo bolesnoga pape Ivana Pavla II. – s uznapredovalom degradacijom što je, pri njegovim javnim nastupima, umjesto odbojnosti, redovito pobuđivala i vjerničku i građansku sućut – razumno je bilo pretpostaviti da je mnogima, povremeno, padalo na um i to da on, s mučeničkom prošlošću svoje domovine Poljske, pod nacističkom i boljševičkom okupacijom, i s mučeničkim heroizmom s kojim se osobno javno nosi sa svojom tjelesnom slabošću, teži blaženoj smrti na vrhuncu ispunjenoga života, onom idealu što ga je upravo on učinio jednim od ključnih obilježja svojega pontifikata: kultu svetaca. On kao da je sanjao da umre na rukama katoličkoga puka.
Od pape Klementa VIII. (1592.–1605.), koji je proglasio samo dva sveca, pa dao Pavla VI. (1963.–68.), koji ih je proglasio 84, sve su pape zajedno provele 302 kanonizacije, dok je sâm Ivan Pavao II., za svojega pontifikata od 1978. do smrti, proglasio 482 sveca, među kojima je i Hrvat Leopold Mandić (1983.).
Što je to kanonizacija? Najgrublje rečeno, to je službeni upis u kanon svetih, za štovanje opće Crkve, onih osoba za koje se, dugim i zamršenim postupkom, utvrdi da su, među ostalim, živjele herojskim kreposnim životom i da su, ili za njihova života ili nakon njihove smrti, zasvjedočena čudesa povezana s njima. Postupak kanonizacije pred Svetom Stolicom pokreće postulator pošto se temeljito ispita svaki pojedini slučaj (causa), a sveca proglašuje sâm papa. Kandidat za sveca mora prethodno steći status blaženika, u strogom postupku beatifikacije, kakav od Hrvata ima danas kardinal Alojzije Stepinac.
Najjednostavnija je ova nekadašnja opisna definicija sveca ili svetice: za tu se osobu smatra da je u vječnoj slavi jer se za života upravljala, na herojski način, po nadnaravnim krepostima; da njezin život za vjernike Crkve tvori tako pouzdanu normu da vladanje po njoj vodi vječnom spasenju; da svaki vjernik obvezno dade svoj pristanak papinskom proglašenju, kao i to da sudjeluje u svečevu ili svetičinu javnom štovanju u općoj Crkvi. Ta je tradicionalna koncepcija svetosti pretpostavljala da se može gotovo zakonski utvrditi koje se nadnaravne herojske kreposti moraju slijediti da bi se živjelo po primjeru nekoga sveca ili svetice, dok ju je Drugi vatikanski koncil pak definirao dinamički kao znak, koji se onda umnožava, vodeći k zaključku: što je više kanonizacija, to se bolje iskazuje dostojanstvo samoga čovjeka.
Upada u oči da se, u najnovije doba, svetost sve više povezuje s krepostima koje unapređuju ekumenizam, a istraživanja otkrivaju da su mnogi sveci proglašeni upravo zato da bi se postigao taj vanjski cilj, dok je beatifikacija i kanonizacija manje podobnih obustavljena, što govori o potpuno novoj svjetskoj strategiji Katoličke crkve. Tako je, recimo, Kongregacija za svetačke kauze, još 1992., obustavila slučaj španjolske kraljice Isabele Katoličke, unatoč tome što su cijeli postupak požurivali biskupi Valencije, Seville i Ávile kako bi bila te godine, barem, beatificirana na petstotu obljetnicu otkrića Amerike, ali su prevelik pritisak, u obratnom smjeru, izvršili pobornici katoličko-židovskoga dijaloga.
Teško je iz sekularne perspektive analizirati kriterije po kojima netko danas postaje svecem. Otkako je Crkva uvela praksu da samo papa smije proglašavati kanonizaciju, u skladu s istražnim postupkom podređenih tijela, na mala je vrata u sintetski pojam svetosti, kao specifičnog odnosa duše prema Bogu i svijetu, zapravo uvedena analiza; u svijet vjere uključena je gotovo znanstvena provjera; cijeli je proces, pogotovu u najnovije doba, orijentiran prema čisto političkim ciljevima katolicizma. Ta radikalna promjena kriterija, po kojem ekumenizam postaje bitan element života Crkve na Zemlji, unosi promjene i u shvaćanje svetosti, pa bi mnogi sveci što su nekoć, u njezino ime, diljem svijeta, gušeći sve druge vjerske i kulturne orijentacije, čak i zločinima, stekli čast oltara danas bili isključeni zbog političke nepodobnosti. Je li Ivan Pavao II., enormno povećavajući broj blaženika i svetaca u Katoličkoj crkvi, i težeći da u novim povijesnim uvjetima religijskoga života na svijetu, upravo tipovima novih svetaca utre put donedavna nezamislivoj komunikaciji, olabavio tradicionalna kršćanska mjerila i previše se oslonio na dogmu o vlastitoj nezabludivosti, teško je reći, ali takvih optužaba ima i među teolozima.
Činjenica da je nešto tako neprovjerljivo kao što je svetost izvrgnuto provjeri možda pokazuje kako je nekadašnje kršćanstvo imalo mnogo prirodniji odnos prema njoj: svetost je bila consensus omnium (vox populi vox Dei), a njezin je status naprosto potvrđivao, na temelju ukorijenjenosti cultusa u pastvi, mjesni biskup.
I po jednom i po drugom kriteriju Hrvati ulaze, u većem broju, samo u općinstvo svetih: po devetom članku apostolskoga Vjerovanja (Credo), naime, u tumačenju sv. Pavla, svi su kršćani sveti, te oni na zemlji tvore ratničku Crkvu, duše u čistilištu patničku, a nebeski blaženici pobjedonosnu. Sudeći,pak, po svojedobnim raspravama u Saboru, nisu nikad u većem broju zaslužili da uđu u najužu zajednicu svetaca. No, svetost postignuta i po tom kriteriju pobuđuje sumnju: deklarativno vjerništvo – koje poništava životna praksa nekih najviših nacionalnih predstavnika – više je u skladu s Isusovom optužbom o obijeljenim grobovima. Kad bismo mogli imati povjerenje u same duhovne obnovitelje, koji sve više nalikuju (čast iznimkama) na zadrigle poduzetnike, možda bi imalo smisla povjerovati u tzv. duhovnu obnovu. S druge strane, ja poznajem neke ljude kroz koje, možda, progovara Bog, a da ga oni u sebi ne čuju: prepoznat ćete ih po njihovim djelima. Velika je iznimka blaženi kardinal Alojzije Stepinac, ali ni on, ako se sudi po reakcijama nekih vanjskih krugova, nije, nažalost, sasvim nekontroverzan. Dakle, mi ne možemo osnovati panteon, ili muzej, hrvatskih svetaca: možemo samo glumiti da smo nebeski narod.
III.
Naš mozak, kažu mi, izravno ne zna ništa ni o tijelu u kojem se nalazi ni o samome sebi: on sve to mora naučiti neizravno, izvana. I to je, štoviše, jedini način da sebe upozna. Ne vidim jasno: čeznem za okom koje misli. Popeo sam se bio u ovu šumu iznad grada da bih, baveći se Mističkom teologijom (po presnimku iz Mignea), unio neki red u svoj unutrašnji život, razlabljivanjem dugotrajnih inhibicija opuštanjem i koncentracijom, istančavanjem svih osjetila i onoga što sam, u davnome sretnom trenutku, nazvao ticalom za vječnost. No, susret sa starim znancima razbudio me iz toga uzbudljivog sna. Preplavio me iznova moj stari skepticizam. Sjetio sam se onespokojavajućeg ogleda Michela de Certeaua Mistički govor, iz beogradskoga Dela, i njegova početka: “Misticizam šesnaestog i sedamnaestog veka je cvetao tik uz rasulo. On je istorijski trop tog rasula. Daje izraz praznini iz koje izviru jasne želje. U svitanje modernog doba kraj i početak – pravac – njim su obeleženi. Književnost misticizma otvara put za one koji ‘traže kako da se izgube. Niko ništa ne zna’. (...) To je priča o hrišćanskom zalasku.” Topografija mistikā i mističkih pokreta u Španjolskoj i Njemačkoj toga razdoblja pokazuje da su ti fenomeni nastajali na područjima najizloženijim potresima i društvenim raslojavanjima. Mističnō, bez obzira na to što je, u krajnjoj konsekvenciji, unutarnje i nepriopćivo, kad god teži da se izrazi, poetski ili doktrinarno, poseže za vanjskim i priopćivim, ponajprije za jezikom i njegovim asocijativnim silama, ili za stajaćim religijskim simbolima i slikama. No, ogled Michela de Certeaua ne pokušava razdriješiti taj dihotomni uzao: on razmatra mističnō kao neku vrstu eskapizma koji se može, koliko god pojava bila fluidna, definirati u okvirima političkog i društvenog kauzalizma u epohama u kojima se javlja. No, povlačenje u sebe, potraga za sobom s onu stranu sebe – koja se često ocrnjuje kao bijeg, a o kojoj, na najuzvišeniji način, svjedoče velike introspektivne kulture Indije, Kine, Japana itd., pa, čak, djelomično, i kultura Zapada – može, upravo, biti čisti heroizam. Eskapizam, naprotiv, može biti uzaludno sklanjanje u vanjski svijet, u tzv. objektivnu stvarnost, koja se raspada čim joj se približimo, jer, često, i jest priviđenje što ga, poput fatamorgane, rađa pustinjska žeđ. Dublja introspekcija nije bolest: ako, možda, i nije izraz zdravlja, onda je barem znak potrage za njim. Plač novorođenčeta čisto je dozivanje: ono samo ne zna ni tko zove ni koga zove. Zar mi, dozivajući nedozovljivo, bilo vanjsko bilo unutrašnje, doista uvijek znamo tko u nama zove, koga ili što zove? Naprotiv, svaki smo dan zaglušeni onim što nam se, suviše bučno, odaziva a da nije dozivano, niti se može otjerati. Tzv. stvarnost postala je napasna.
U pjesmi Potret S. S. Kranjčevića – hrvatskoga pjesnika čiju je svu rukopisnu i drugu ostavštinu Benjamin Kállay, u sklopu ideje bošnjaštva kao nacionalne pripadnosti, 6. studenoga 1909., otkupio za Zemaljski muzej u Sarajevu, tog apatrida danas i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – majka pita sina što je suza, domovina i plamen... On joj odgovara znanstveno: u suzi je voda, natrijev klorid i fosfati; domovina je šaka zemlje gdje guslar mudro laže, moljàkā i bunca o nekoj vili; plamen će biti bolest ili nedaleka smrt. Majka je pametna i slaže se: Suza, zanos, domovina / Analizu svoju ima! Ali: Tek me nešto oko peče / I u meni nešto plače. Pjesma, možda, nije velika, ali obuhvaća jasnu emocionaliziranu misao: diskurzivni odgovori sinovlji ostaju ispod razine majčinih pitanja koja su ukorijenjena u elementarnu osjećajnost; on ne razumije odakle ona uopće dopiru; ona dobro razumije njegove odgovore, ali oni nisu odgovori na njezina pitanja. Na njih se, vjerojatno, uopće ne može odgovoriti: ona, naprosto, zahtijevaju suosjećanje ili uživljavanje. Ili, još jednostavnije, ona traže sintetičan životni stav, što pak iziskuje žarku vjeru, ili barem uvjerenje, koji su, u međuvremenu, dokraja rastočeni sumnjom, mračnom majkom svakog rezonerstva, pa, možda, i diskurzivnoga mišljenja uopće. Sâm Kranjčević, ako sudimo po proznim zapisima, nije bio bogato obdaren analitičkim umom. On je dosezao neretorične, duboke, uvide u prirodu društva i pojedinca tek kad bi ga zahvatio žar poetske retorike, gotovih stihovnih obrazaca koje je miješao s izvornim iznašašćima: čini se da je umio samo misaono pjevati. No, sama pjesma Portret dugo mi je bila svojevrsna šifra za oznaku nevidljive međe između vanjskoga i unutarnjeg. (Znao sam da Berkeley i Schopenhauer poriču tu među: svijet je, naprosto, moja predodžba.) Iznenadno druženje s ovo dvoje bračnih drugova izbacilo me iz introspektivne kolotečine, o kojoj im nisam kazao ni jednu riječ. Danju ih nisam viđao jer bi nekamo satima nestali, a za sunčanijih popodneva posjećivala me supruga, s kojom sam ili šetao ili se kolima vozio šumskom cestom do Zagorja. Za nju sam s francuskoga preveo Bretonovu pjesmu L’union libre, koju ona može, jer taj jezik znade bolje od mene, čitati u izvorniku, ali ju je privlačio, na hrvatskome, ton kao da je posrijedi diskretna izjava ljubavi njoj osobno: dok ju je poluglasno sricala, kroza nju kao da se nije čuo glas francuskoga pjesnika koji se obraća svojoj ženi nego moj kojim se obraćam svojoj: izvornik i prijevod za trenutak su promijenili mjesta. Kao mladi, na počecima života, išli smo, jednoga proljeća, istim šumskim stazama, prvi put izvan grada, potpuno sljubljeni u zagrljaju, a da se nismo ni dodirnuli. Privlačne sile razmaka bile su još neizdržljivije jer smo jedno drugome govorili Vi. Ja, po Émileu Benvenisteu, kao zamjenica bez identiteta, podudara se s Rimbaudovim iskazom: Je est un autre (Ja je netko drugi): samo Bog zna tko sam sve bio u tome trenutku. Ti se tada nije očitovalo. Benveniste kaže: “Ja i ti jesu inversibilni: onaj koga ja definiram kao ti o sebi misli kao o ja i može se preokrenuti u ja, a ja postati ti.” U jednoj od najkriptičnijih pjesama zapadnoga svijeta, pod naslovom The Phoenix and the Turtle (kojoj se naslov teško može tečno prevesti na hrvatski jer je, za razliku od originala, u njemu feniks muškoga roda, a grlica ženskog), Shakespeare njeno i njegovo ja postavlja tako da su oni, istodobno, jedno drugome vlastito ja i zrcalo u kojem se odražava ja drugoga: dakle su naizmjence ja i ti. Vi, kao izraz pristojnosti, uvećano je ja i ti i neka vrsta društvene maske, krhka brana protiv agresivne intimnosti, iza koje se svatko može sakriti. Poznajem bračne parove, što me nekoć odbijalo, a danas mi se čini prihvatljivim, koji su ostarjeli a nikada nisu jedno drugom prestali govoriti Vi. Ova mala gramatička reminiscencija samo je blijed pokušaj da danas razumijem paradoks davnoga strasnog trenutka u šumskom gustišu.
Vjetar se u krošnjama potpuno smirio. Večerali smo zajedno u hotelu. Njih su se dvoje doimali pomalo iscrpljeno, kao da su dugo pješačili, što su, zapravo, i učinili. Pokazalo se da su u podsljemenskom pojasu tražili mjesto na kojem bi podigli građevinu iz svojih najstarijih snova: neku vrstu muzeja – ili čak mauzoleja gdje bi bili sahranjeni – u kojem bi, u nizovima mozaikā prikazali svoj život preoblikovan u prizore iz života božanstava i heroja raznih naroda među kojima su boravili. Na tu bizarnu ideju, kako su mi rekli, potakle su ih zidne slike iz Pompejā, veliki murali Orozca, Siqueirosa i Rivere u Meksiku te, povrh svega, goleme slikarije u palači u Pjongjangu na kojima je, kao Biblia pauperum, prikazan život Kim Il Sunga, od rođenja do položaja revolucionara i državnika. Ta su djela dodatno zanimljiva po tome što ih, unatoč monumentalnosti i tehničkom majstorstvu, nije izradio umjetnik pojedinac, poput Michelangela i njegove Sikstinske kapele: jedni su majstori slikali portrete, drugi uniforme, treći čizme, četvrti vojnička puceta i epolete, peti pejzaže i riječna korita itd. Unatoč tome, sve je odisalo jedinstvenošću nadahnuća: za naš ukus bio je to najčistiji kič, ali kič tako grandiozan da je, ako se smije reći, nadmašivao sâm sebe i postajao nešto drugo. Raffaellove Stanze i Michelangelova Sikstina zakrinkani su erotski kič koji se ulaguje najnižim apetitima, ali to Crkvi, opravdano, nije ni najmanje smetalo jer je znala da vjera bez spolnosti – koja sama sebe jača jačajući svoje uzde – ne može održati dodir sa životom. Najsvetiji su prizori njome do srži prožeti. Životopis Kim Il Sunga, apoteoza revolucionarne teologije – kojoj nisu ni do koljena hagiografski prizori sa Staljinova ili Titova puta, premda su tome, možda, težili – u njegovoj je zemlji, vjerojatno, povezan s naličjem erosa, tj. s Thanatosom, fascinacijom što je izaziva potmuli strah od smrti, uza spremnost na samožrtvovanje za svijetlu budućnost. Zato mi, koje obmanjuju drukčije vrste opsjena, u tome vidimo puki kič: nedostaje nam kontekstualno suosjećanje. Dorflesova smrtna presuda kiču zato nije ni pravedna niti će ikada biti izvršna: on je demokratska inačica jelovnika izvedena iz najelitnijih kuharica. Vrijeme mnogim djelima, pošto se pokidaju gotovo sve niti s kontekstom njihova nastanka, pruži dostojanstvo koje ona izvorno nisu imala: njihovo osamljivanje od povijesti, od tla iz kojeg su nikla – koje, tradicionalno, brkamo s vječnošću – postaje neodvojiv dio njihove muzejske aure. Ne treba se panično bojati da ćemo postati nevine žrtve mijenā: nitko nikada tome nije umakao. Uzmimo dva eklatantna primjera iz književnosti, koja vam je, pretpostavljam, bliža. (Kimnuo sam glavom jedva susprežući zijevanje.) Danteova Divina commedia, u koju se mnogi, čak u samoj Italiji, ne usuđuju ni zaviriti plašeći se njezine gotovo neizmjerne povijesne i filozofske kompleksnosti, koja može izazvati intelektualnu vrtoglavicu, bila je smišljena kao, malčice zakučastije, zabavno štivo. Prije svega, ona je napisana na pučkom jeziku, dakle na jeziku dostupnu i neukima, koji tada još nije imao ni imena: on je postao talijanski tek kasnije. Ukratko, to je bila, kako se god okrene, barem isprva, pučka knjiga. No, što se često događa velikim pjesnicima, na kraju je Dantea, u Raju, sama tema zavela u sfere koje su jedva upućeni mogli pratiti. U Paklu, a uvelike i u Čistilištu, on je još toliko na čvrstom narodnom tlu da mu je sasvim normalno da u jednom prizoru Beatrice, koja je duh, ostavlja tragove svojih stopa u ambijentu koji je, također, duhovan: no opipljivo i neopipljivo tu su tako prožeti da se uopće ne razlikuju. U svojem stihovanom putopisu on, po vlastitoj presudi (koju pripisuje Bogu), izlaže paklenim mukama stotine ličnosti s kojima je, u ratu gvelfa i gibelina (carevaca i papista), u sukobu: za mnoge njegove suvremenike on nije fikcija nego najnovije izvješće iz onostranosti. Tu se narodna zabava preobrazila, možda nažalost, u pretjerano visoku umjetnost: mi smo nekoliko puta, barem u odlomcima, nastojali pročitati Komediju kao pučku pjesmaricu, čak (možda zvuči glupo) kao Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Shakespeare, opet, za života nije objavio ni jednu svoju dramu: on je sebe vidio kao pučkog zabavljača čiji tekstovi nisu namijenjeni čitanju (kao danas) nego životu (utvarnom kao i sâm život) na pozornici. Kao književnost vrijednu čitanja on je cijenio samo svoju poeziju. Ben Jonson, pak, njegov učeni suvremenik, nije se skanjivao da objavi svoje drame. Ovo spominjem samo zato da pokažem da su i Dante i Shakespeare bili i pučki zabavljači, i jedan i drugi često na rubu kiča, koji mi danas, jer je i jednog i drugog povijest izdigla iznad ljudskoga horizonta, više jasno ne osjećamo: popularnost se ne može steći izvan, ili iznad, dominantnih klišeja.
Prije mnogo godina zabavljao sam se izrađujući popis riječi i frazema kojima se označuje verbalna komunikacija i napustio sam posao kad sam dopro do petstotinjak jedinica: od govoriti do baljezgati, blebetati, čepljuskati, laprdati, mlatiti praznu slamu itd. Na temelju toga nevjerojatnog rječničkog obilja osobito posprdnih ili prezirnih izraza s tugom sam zaključio da prava razgovorljivost (koja se odbacuje kao blagoglagoljivost) u našoj sredini nije na cijeni. I mudrost, čim posegne za svojim rječnikom, s gnušanjem se odbacuje kao mudrovanje, mudrijašenje itd. Pomislilo bi se da se velika vrijednost pripisuje razboritoj šutljivosti, kao opreci nepodnošljivoj glosolaliji, ali ni to nije baš tako: na javnim mjestima češće smo svjesni neartikuliranih krikova nego suvislih riječi. Ukratko, hrvatski jezik, a, koliko znam, isto je i u srpskome, upravo obiluje slikovitim izrazima da ponizi vlastitu izražajnost: to je jezik najdubljega samoprezira. Taj smo jezik mi sami.
Šutke sam slušao monološku provalu svojih sugovornika (govorili su naizmjence), jedva se odupirući napasti da šaljivim dosjetkama ne ugasim njihov žar. Pravo govoreći, to i nije bio žar nego više pokušaj da se, možda posljednji put, trijezno razmotri ideja koja je, za njih, imala gotovo usudnu snagu, ali ju je stjecaj prilika zauvijek onemogućio. Ja sam bio tek namjernik koga su, nekoć davno, površno poznavali: sad je bilo nešto gotovo molećivo u njihovu pogledu, kao da se od mene traži da izreknem konačnu ocjenu njihove poluapsurdne maštarije. Odviše toga ne znam, i u previše stvari nisam siguran, da bih donosio takve sudove: sve više cijenim strpljivu uviđavnost. Naslutio sam da im je do toga tek da ih saslušam.
IV.
Pošto je naslijedila, kao jedina preživjela baštinica, velik imetak od rođaka latifundista u Argentini, za kojeg su radile stotine peónā, završila je, na Sveučilištu u Buenos Airesu, studij agronomije, ali je otkrila i zanimanje za književnost, pa se potrudila da dobro nauči španjolski. Iz velike torbe izvadila je i darovala mi Hernándezov ep Martín Fierro na španjolskom, engleskom i hrvatskom. Hrvatska je verzija mala bibliotečna rijetkost: tiskana je u Buenos Airesu 1978., pod pokroviteljstvom ustanove La academia de la lengua Croata (Akademija hrvatskoga jezika). Prevodilac je Pero Tutavac. I prijevod i popratni tekst napisan je štokavskom ikavštinom. Stih je deseterac: Sad ću pivat uz gitare čare, / dok krvare moje rane stare / i mori me bezsanica duga, / za utihu ko ptica bez druga. Tutavac je za vrijeme NDH bio novinski izvjestitelj, što je, očito, obilježilo i njegov život, kao i živote mnogih drugih, u emigraciji, pa i njegova ikavština, u leksici i u frazeologiji, odiše domaćom ruralnom bojom, koja je već i na selu u nas izblijedjela.
Imanje je ostavila u sposobnim rukama da se brinu o njemu, a sama je s mužem, u međuvremenu, obišla gotovo sve kontinente. Napokon se, privremeno, zaustavila u Hrvatskoj. Život im se, inače bogat događajima i uzbudljiv, odjednom učinio besadržajan i jalov. Nisu imali djece, isprva zato da bi se posvetili jedno drugome, a onda stoga što je njoj već bilo prekasno. Bojali su se i opasnosti da posvoje neko dijete bez identiteta, što se mnogim adoptivnim roditeljima obilo o glavu. Odlučili su da na Sljemenu sagrade muzej s prizorima iz vlastitoga života, ali tako šifriranima da se ne može dokučiti njegova intimna podloga. Sljeme ih je privlačilo jer je ono, bogatstvom svojih šuma i izdignutošću nad gradom, podsjećalo na raj zemaljski, s fosilnim ostacima što su svjedočili da ga je nekoć optakalo more, a s druge je strane, u zbijenom povijesnom vremenu od 1941. i 1950., u donjem pojasu, bilo masovno ustaško i komunističko stratište, područje nezamislivih grozota. Beznačajnost svoje sudbine (kako su mislili) željeli su izdići tako da je, slikarski, muzealiziraju. Smatrali su da je muzej, ili ono što mu je srodno, poput galerije, mjesto gdje neposredno stječu besmrtnost najsmrtnije stvari: on je potomak religija i ideologija. Koliko sam shvatio, nisu marili za osobnu besmrtnost, za ovjekovječenje vlastite taštine: prije se naslućivalo da ih na to tjera osjećaj da moraju vratiti neki dug, pretvoriti se u nevidljivu relikviju u oltaru neke sekularne crkve, da bi se Zagrepčani, i ne znajući za njihovo postojanje, mogli prepustiti meditaciji o sebi samima. No, stvarnost ih je gotovo zgromila. Prije svega, grad nije imao ni jedno središte vlastitoga urbanog identiteta; zapanjilo ih je što to nije čak ni Katedrala, a o Dinamu da i ne govorimo. Prije nekoliko dana njihovoj je maštariji zadan posljednji udarac: prvo, ustanovili su, i da dobiju gradilište, ni jedna osiguravajuća kuća ne bi im pružila potporu, jer bi se našli usred najopasnijih klizišta; drugo, u susjedstvu, u podsljemenskom pojasu, već je počelo masovno rušenje ilegalnih dvoraca nove tajkunske buržoazije. Njihova ideja muzeja duboko me se dojmila. Prije svega, i sâm sam se osjećao kao muzejski predmet, kao relikt svijeta koji je zauvijek nestao. Sva velika književnost, likovna umjetnost, sva značajna muzika, sve je to postala muzejska činjenica: Balzac, Tolstoj, Melville itd. više nisu među živima, kao ni Kandinsky ili Picasso; Debussy i Šostakovič živi su samo u zagrobnosti... Mallarmé, Valéry, Eliot, Blok, Ujević nemaju nam što reći izvan muzeja. Ukratko, muzej je raj, ili, u najmanju ruku, limb zaslužnih duša: samo se u Noći muzejā u tu onostranost ulazi besplatno. On osigurava barem dugovječnost i onima koje bi vanjski svijet pretvorio u prašinu. Ostao sam u hotelu još samo jednu noć: sanjao sam prizore iz njihova života koje su mislili ovjekovječiti, i nalikovali su mi na uništene zidne karikature Ota Reisingera u nekadašnjoj kavani Medulić, pomiješane s Plesom mrtvih Vincenta iz Kastva. Zapravo mi nisu otkrili sadržaj svojega intimnog stripa, ali mi se čini da sam dokučio njegovu svrhu: muzej pomaže simbolizaciji u kaosu života.
Edward F. Edinger, u knjizi Ego and Archetype (1974.), navodi ključnu misao C. G. Junga, izrečenu na predavanju u Londonu 1954.: “Čovjeku je potreban simbolični život. (...) Ali mi nemamo simboličnoga života. (...) Imate li neki kutak negdje u kući gdje izvodite obrede kakve možete vidjeti u Indiji? Ondje čak i najpriprostija kuća ima, u najmanju ruku, zastrti ugao gdje ukućani mogu provoditi simbolični život, gdje iznova mogu polagati zavjete ili se odavati meditaciji. Mi toga nemamo. (...) Nemamo za to ni prostora ni vremena. (...) Zapamtite, samo simbolični život može zadovoljiti potrebu, nasušnu potrebu, duše. A kako ljudi toga nemaju, nikad ne mogu umaći ispod ovoga žrvnja, ovoga jezivog, tlačiteljskog, života, u kojem su ‘malo pa ništa’.”
V.
Zaželio sam se kuće, svoje biblioteke. Napokon je supruga došla po mene. Jutarnje se sunce ljeskalo u granama: nije bilo ni ćuha vjetra. Nisu protekla ni tri mjeseca kad sam doznao da su moji znanci u Acapulcu: vjerojatno su i dalje u potrazi za svrhom svojega života, za mjestom na kojem bi se najposlije smirili. Mene su potakli da, sa svojom ženom, razmišljam o toj ideji. Perika moga znanca vjerojatno još dršće na nekoj bukovoj grani. Sanja li njegovu glavu?
Sjećanja zabilježena u svibnju 2015.
popis članova