Dodijeljene Nagrada i Povelja Fonda Miroslav Krleža

Društvo hrvatskih književnika Novosti DHK Dodijeljene Nagrada i Povelja Fonda Miroslav Krleža

Novosti DHK

07Srp

Dodijeljene Nagrada i Povelja Fonda Miroslav Krleža

Ivan Rogić Nehajev dobitnik je Nagrade Fonda Miroslav Krleža za zbirku pjesama "Rapave kajde" u izdanju Matice hrvatske, a Saši Anočiću posthumno je dodijeljena Povelja Fonda Miroslav Krleža.

* * *

Obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade i Povelje je predložilo, a Odbor Fonda jednoglasno je prihvatio na svojoj svibanjskoj sjednici, da se Nagrada Fonda Miroslav Krleža za razdoblje 2019-2020. dodijeli pjesniku IVANU ROGIĆU NEHAJEVU za njegovu zbirku Rapave kajde iz 2019. u nakladi Matice hrvatske Zagreb, kao djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost.
Na samome početku obrazloženja nešto sasvim obično, podaci iz leksikona kako bi ih izrekao neki knjiški šturak, otud se onda posve krivom etimologijom takvi podaci valjda zovu šturi podaci: pjesnik i esejist Ivan Rogić Nehajev rođen je 1943. u Lukovu nedaleko Senja. Pod imenom Ivan Rogić objavljuje znanstvene radove i knjige iz područja urbane sociologije, sociologije okoliša i sociologije razvoja. Više godina je u Zagrebu radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1989. profesor je na Arhitektonskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2007. do umirovljenja stalni je zaposlenik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu. Autor je više knjiga pjesničkih tekstova i knjiga eseja u kojima su sabrani različiti kulturološki eseji i rasprave. Pjesnička zbirka Rapave kajde iz 2019. jedanaesta je knjiga poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.
Kad to kažem, a to sasvim pouzdano nije izvađeno iz leksikonskog sloga, onda mislim da je pred nama čovjek i umjetnik koji se ne želi nametati ispraznom frazom i docirajućom retorikom, koji kao da je sam sebi postao neka tajna čija vrata ne želi otvarati, napose ne kad bi se to kao moralo i trebalo. Kada je to dragi kolega Rogić Nehajev došao u DHK i počeo vehemetno razmetanje frazama, vrtnjom prstiju i deklamatornim negodovanjem spram toga i onoga… Tihi posjetitelj naših prostora, vješt govornik, izvrstan analitičar, lucidni i argumentirani kritičar društvenih i kulturnih pojava i prilika, duhovit, jednostavan, drag čovjek... Osoba s kojom razgovor obogaćuje, osoba koja kad vas pita: kako ste, kolega, kako ste, prijatelju…onda to doista i misli, na skrivajući figu u džepu, ne hineći srdačnost i iskrenost. Kako je, u tom smislu, rijetka osoba u kolegijalnom i prijateljskom kontaktu, tako je i rijetka osobnost u hrvatskom pjesništvu. Obično se kaže da je postmodernist, elitistički pjesnik, vrlo složen i težak za čitanje. Baš kako su to znali reći za Tončija Petrasova Marovića ili za Thomasa Eliota ili za toliko drugih… To bi valjda značilo da su Tadijanović i Cesarić laki pjesnici, da su možebitno Matoš i Mihalić neka sredina na tezulji dohvaćanja značenja i smisla. A posrijedi je uvijek i jedino imaginativnost, taj mehanizam uklapanja vlastitog bića u mjeru mraka i svjetla što ga čovjek u neorganiziranom prostoru i vremenu osjeća kao oblik pokajanja, iskupljenja i spasenja. Nije li u osnovici i Rapavih kajdi pokušaj da se vlastitom imaginacijom, preko aspekta potrošene, izraubane, opore, dakle rapave pjesničke riječi, rastvori pjesnička kajdanka, pokoja nota humanizma, ljekoviti zapis i mnoštvo otpora divnome i prokletome svijetu između strepnje i nade. Jedanaest ciklusa opsežne zbirke kronika je nastajanja i nestajanje u autorovu pjesničkom kozmosu od 2012. naovamo… Rogićeva imaginativnost nije ništa drugo nego potentna razlomljena analiza čovjekova materijalnog i duhovnog prisustva u prostoru drugih ljudi i samoga sebe. Kao da u tome nema psihologije trenutka i sociologije razvoja ljudskog tijela kao rastera i nacrtnog plana sudbine. Neke arhitektonike koja se samoizgrađuje na raskasapljenoj ledini kao potonulo autorovo blago. Kritičari su govorili o tijelu koji je uporište i cilj pjesničke imaginacije. Tijelo je sigurno nosač, ali je razigrani duh vođa, upravitelj misli i osjećaja, katalizator izmjene tvari i pojava između onih koje mi, obični trudbenici duha, vidimo, i onih koje oni, pjesnici, ta čuđenje u svijetu i budne igračke vjetrova, preslaguju, slažu i množe. Zato su Rapave kajde knjiga pomno i dobro organiziranih rasutih doza rastavljene stvarnosti, tematski ugođenih cjelina i mjestimice pravilno raspjevanih ritmičnih dionica. U njima ništa nije kako se čini, jer do njihova značenja i smisla vodi pakao i raj osobnih iskustava i životnih drama. Rogićeva začudna imaginativnost poticajna je mjera za spasenje čovjekova tijela i duha. Kako sada, tako i prije… jer ovu nagradu Odbor Fonda ne daje samo za aktualnu autorovu kajdanku i razdoblje 2019-2020., nego i za cijeli autorov opus, za sve pjesničke zapise o razlomljenim uvidima u cjelinu stvarnosti, za Rogićevu bogatu i rijetku jezičnu rapavost i suvereno osvajanje kajdi kao prostora umjetničke slobode. Upravo za ono o čemu je toliko pisao i čemu se nadao i Miroslav Krleža. Iskrene čestitke i zahvala cijenjenom i dragom pjesniku Ivanu Rogiću Nehajevu!

U ime Odbora Fonda Miroslav Krleža

Dr. sc. Ivica Matičević, predsjednik Odbora

U Zagrebu, 7. srpnja 2021.

* * *

Obrazloženje Povelje Fonda Miroslav Krleža Saši Anočiću

Odbor Fonda Miroslav Krleža, razmatrajući na svojim sjednicama održanima u svibnju 2021. godine izvješće Povjerenstva izabrana da predloži autore i djela za nagradu i povelju Fonda u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se Posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli SAŠI ANOČIĆU za autorski rad na predstavi Kiklop Gradskoga dramskog kazališta Gavella, ostvarenoj prema istonaslovnom romanu Ranka Marinkovića. Premijera Kiklopa održana je 22. veljače 2019., točno na Marinkovićev rođendan, a Saša Anočić bio je adaptator njegova romana te redatelji i scenograf izvrsnog uprizorenja koje je na svakoj izvedbi, sve do privremenog prekida izazvanog pandemijom i potresom, punilo gledalište pripadnicima svih naraštaja te gotovo tri i pol sata jednakim intenzitetom privlačilo i održavalo njihovu pozornost, a najboljom su je predstavom u cjelini u godini 2019. proglasili i žiri za dramu Nagrade hrvatskog glumišta i ocjenjivački sud 30. Marulićevih dana u Splitu, a grand prix također za najbolju predstavu u cjelini dobilo je i na 36. Susretima kazališta Bosne i Hercegovine.
Prihvatiti se u jesen 2018. godine rada na Kiklopu u Gavelli bio je i hrabar i častan čin. Častan stoga što je Saša Anočić, bez imalo umjetničke i ljudske taštine, pristao raditi na predstavi koja je prvotno bila ponuđena drugom redatelju i što je u taj umjetnički posao, za koji su mu u takvim okolnostima ponuđena samo dva mjeseca, ušao predano, strasno, s punim angažmanom i povjerenjem u već formirani ansambl. Hrabar zato što se u hrvatskom glumištu i dalje održava sjećanje na Kiklopa u adaptaciji i režiji Koste Spaića, koja je i 45 godina nakon premijerne izvedbe na glasu kao jedna od najboljih predstava od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo, o kojoj se održavaju čak i prigodni skupovi, a u kulturnom je životu prisutna i svima dostupna, također cijenjena ekranizacija u režiji Antuna Vrdoljaka. Neopterećen kratkoćom roka i neizbježnim usporedbama s redateljskim ostvarenjima svojih prethodnika te dosljedan svojemu glumačko-redateljskom poimanju kazališta, koje se može pratiti od ranih autorskih i koautorskih projekata kao što su Alaska Jack u koprodukciji Barutane i Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, To samo Bog zna, nenadmašni Kauboji, koji ni nakon dvanaest godina izvođenja nisu izgubili na svježini i privlačnosti, i Nemirne noge u Teatru Exit, Smisao života gospodina Lojtrice i Niko i ništ u KNAP-u te, napokon, Osmi povjerenik prema humorističnom romanu Romana Baretića u Gavelli, Anočić se i u svojoj interpretaciji Marinkovićeva romana o obrazovanu, inteligentnu, duhovitu i osjećajnu a prestrašenu, bespomoćnu i osamljenu čovjeku i njegovoj sudbini u tjeskobnim vremenima straha, nesigurnosti i slutnje skore ratne katastrofe, dolaska Zoopolisa, oslanjao prije svega na glumce. Reduciravši scenografiju i scenske efekte na minimalističko sugeriranje mjesta i vremena radnje, potpomognuto nenametljivom, prikladnom glazbenom pratnjom, u prvi je plan doveo članove i članice Gavellina ansambla koji su pod njegovim umjetničkim vodstvom uvjerljivo utjelovili Marinkovićeve osebujne likove novinara, pjesnika, šarlatana, vojnika, gradskih marginalaca: Franju Dijaka, Dražena Kühna, Živka Anočića, Amara Bukvića, Filipa Šovagovića, Dijanu Vidušin, Svena Medvešeka, Nenada Cvetka i druge. Surađujući s njima, potičući ih na to da u sebi pronađu dotad još neprovjerene i neostvarene izražajne mogućnosti, ostvario je predstavu koja je na pozornicu iznijela ključne momente Marinkovićeva remek-djela, prenijela na nju ne samo duh Zagreba u osvit Drugoga svjetskog rata nego i duh svakoga doba neizvjesnosti, nesigurnosti i straha pred budućnosti, uključujući i naše. Hvala Saši Anočiću na njegovom velikom doprinosu hrvatskom kazalištu i kulturi!