DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.17Lis
Kristian Novak dobitnik Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“
Pobjednik ovogodišnjeg natječaja „Ksaver Šandor Gjalski“ književnik je Kristian Novak, koji je nagradu osvojio romanom „Slučaj vlastite pogibelji“.
Na ovogodišnji natječaj za Nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“ pristigla su 72 naslova. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Antun Pavešković (predsjednik), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivana Žužul i Ivica Matičević uz Novakovu je, pobjedničku knjigu u uži izbor izdvojilo i djela: „Rat“ Miljenka Jergovića, „Tvornica Hrvata“ Nebojše Lujanovića, „Žene koje vrište u sebi“ Nives Madunić Barišić i „Strvinari starog svijeta“ Tee Tulić.
„Sretan sam kao i prvi puta kada sam dobio ovu važnu i vrijednu nagradu. Prije više od godinu i pol bio sam dobrim dijelom uvjeren da ću si s ovom knjigom zapečatiti sudbinu kao autor, jer je drukčija od onog što sam prije pisao. No, znao sam da je to priča koja mora izaći u javnost, koja se bavi malim čovjekom, čija priča može ostati zaboravljena, jer živimo u svijetu gdje smo u javnosti svakodnevno bombardirani irelevantnim informacijama, a u svemu tome, priče malih ljudi koji imaju hrabrosti i odvažnosti za sve nas se pobuniti, se zaboravljaju. Nadam se da ova knjiga može osvijetlili jednu takvu priču“, rekao je Kristian Novak.
Kristianu Novaku nagrada će biti uručena na svečanoj dodjeli u subotu 26. listopada.
Obrazloženje
Kristian Novak, otprije poznat kao književno uvjerljiv i snažan kritički glas i u ovom se djelu bavi kroničnim poremećajima hrvatskoga društvenog života. No, obilna eksploatiranost ove teme u hrvatskoj recentnoj prozi i drami, zadatak koji je sebi postavio Novak čini iznimno zahtjevnim. On je afirmirao autentičan etički kriterij u kontekstu javnog svođenja morala na pomodno moraliziranje. Nadalje, i ovaj naslov dokazuje da je on iznadprosječan pisac jedne male književnosti opterećene inflatornom prosječnošću. Uspio je i svoje i dvojbe svih nas situirati žanrovski, pritom nimalo ne kompromitirajući umjetničku zahtjevnost svoga pisma. Integrirao je kriminalistički prosede, propitivanje društvene etike i romanopisanje visoke literarne vrijednosti. Sam po sebi krimić je iznimno zahtjevna forma. Novak je poštovao njegova pravila igre, ali ih je i nadrastao. Zapravo, on se poigrao, može se reći i na stanovit način našalio poetikom žanra, no hamletovskom gestom, s obzirom na to da se i u njegovoj „mišolovci“ likovi šale, ali usput ubijaju u šali. Kompleksnost Novakova postupka ogleda se u uporabi napete fabule kao alimentacije katarzi cinične igre „bogova“ u suvremenom kontekstu zamijenjenih polugama društvenog mehanizma, ništa manje moćnog od osvetoljubivih božanstava, s obzirom na to da i drevna i suvremena tragedija neumoljivo trebaju žrtve.
Kao vrstan profesionalac Novak je svjestan zanatskih sredstava koja su mu na raspolaganju. On zna kako vlastitim likovima ući pod kožu. Također, posjeduje kunderinsku vrlinu svakog uspješnog romanopisca, a to je dopustiti romanu da bude makar mrvu pametniji od svog autora. Ishod je onaj sjajan osjećaj prirodnosti, kao da se tekst ispisuje sam. Pritom, narativna je konstrukcija zasnovana na sjajnoj dosjetki: paralelno pripovijedanje u ich-formi i izlaganje priče u obliku filmskog scenarija. Kada scenarist, jedan od likova, na kraju apodiktički tvrdi kako je sve izmišljotina, jasno je da ništa nije izmišljeno i da ne trebamo vjerovati njemu, nego romanu. Stoga je, daleko iznad žanrovskih zadanosti, a opet čvrsto utemeljena na njima, ovo efektna genealogija jednog nemorala. Brehtijansko pravilo o kazalištu ovdje se poopćuje na svekoliku književnost: ona nas prije svega mora zabaviti da bi nas mogla podučiti. Naravno, nije Novak pedagog, ali je poučniji od bilo kakve propedeutike. Ne koristeći priču da bi poučio, on pričom opominje.
Antun Pavešković
popis članova