DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.10Tra
“Križni put u Strossmayerovoj katedrali”
Prigodom Velikog petka donosimo ulomak iz monografije Mirka Ćurića "Križni put u Strossmayerovoj katedrali", Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek 2018.
Iz monografije Mirka Ćurića
Križni put u Strossmayerovoj katedrali
Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek 2018.
Križni put u Strossmayerovoj katedrali, autora akademskog kipara Luje Lozice, dovršen je 1968., a djelomičan razlog njegova nastanka je – potres iz 1964., vrlo nalik onom nedavnom zagrebačkom: poginula je jedna djevojčica, a grad i njegova katedrala doživjeli su značajna oštećenja. Kipar u Đakovo dolazi kao voditelj restauratorskog tima kamenih dijelova crkve, na poziv Odbora za obnovu katedrale bazilike, koji je formiran nakon potresa. Odbor za obnovu katedrale bazilike odlučio se u sklopu obnove i na iskorak: postavljanje Križnoga puta u samu crkvu, u središnji dio južne i sjeverne bočne lađe, u svaku lađu po sedam postaja povezanih donjim vijencem, ukupne dužine oko 5,5 metara. Kao autora odabrali su akademskog kipara Luju Lozicu. Lozica, Lujo, hrvatski kipar (Lumbarda, 22. XI. 1934. – Zagreb, 24. travnja 2019.). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1959 (V. Radauš), suradnik Majstorske radionice A. Augustinčića (1960–65). Najčešće u kamenu oblikuje kipove, ženske aktove, čista i napeta volumena. Autor je reljefa u katedrali u Đakovu, portala crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu (1971), te većega broja spomenika u Zagrebu (Ranjenik, 1961; fontana Igre s vodom, 1987). Bavio se restauriranjem kamene plastike (1965–70). Od 1986. djeluje u San Marinu, gdje je 1989. otvorio Školu za usavršavanje u kiparstvu. Prije nekoliko godina vratio se u Hrvatsku. Godine 2011. dobio je nagradu Općine Lumbarda za životno djelo.
U korizmi 2018. Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski objavilo je monografiju Mirka Ćurića: Kripta i Križni put Strossmayerove katedrale –nedovoljno poznati biseri Strossmayerove katedrale, iz koje smo odabrali ulomak koji zorno pokazuje kako je Lozica izveo svoj Križni put, koji je prvih godina bio neprihvaćen jer se radilo o hrabrom iskoraku u načinu umjetničkog prikazivanja Isusove muke.
MINIMALISTIČKI PRIKAZ KRIŽNOG PUTA
Križni put (lat. via crucis, via dolorosa) je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob. Obavlja se tako što se uz molitve i meditaciju obilaze pojedine postaje koje ustaljenim redoslijedom prikazuju pojedine prizore Isusove muke. Križni put ima korijene u pobožnostima IV. i V. st., kada su se u Jeruzalemu častila posebna mjesta Isusove muke. U današnjem obliku razvio se u XII. st., tj. u doba križarskih ratova, a u Europi su ga osobito promicali franjevci; konačni oblik ustalio je u XVIII. st. sv. Leonardo iz Porto Maurizija. Od kasnoga srednjeg vijeka pojedine se postaje izvode u obliku slike, reljefa, kamenih skulptura ili kapelica na prostoru oko crkve ili uz prilazne putove. U religijskoj literaturi broj postaja varirao od sedam do trideset i dva. Godine 1730. potvrđen je ciklus od četrnaest obveznih postaja, koje postoje do danas. Uz te su se obvezne epizode Kristove muke - koje su prikazivale slijed zbivanja od trenutka kada je Otkupitelj osuđen na smrt do njegove smrti i pokopa - često javljale i dodatne scene. U bogatijim je ciklusima, najčešće vezanima uza samostane, uz četrnaest obveznih postaja detaljno prikazana i povijest Kristova uhićenja, temeljena na evanđeljima. Teme potonjih nisu strogo propisane, pa je tako broj postaja i izbor tema bio određen sposobnošću i zahtjevima sastavljača ikonografskoga programa.
Osim Križnog puta Luje Lozice u đakovačkoj katedrali u Đakovu i okolici postoji cijeli niz Križnih putova različitih autora i različite umjetničke vrijednosti. Križni put u katedrali, majci svih crkava u Nadbiskupiji, od samog se postavljanja promatrao s posebnom pozornošću, iako je o njemu iznimno malo pisano. Razloga je više, ali koji god bili zapravo je riječ o nepravednom zanemarivanju budući da je Lozičin Križni put umjetnički i zanatski vrlo korektno koncipiran i napravljen i možda mu je najveći nedostatak kontekst Strossmayerove katedrale u koju je smješten. Odabir Luje Lozice za autora Križnog puta je zanimljiv iz mnogih aspekata, posebice jer nemamo podataka da se do rada u Đakovu isticao religioznim kompozicijama, niti da spada u kipare izražene religioznosti kakvih je bilo, i onda, i danas u hrvatskoj umjetnosti[1]. Angažiran je, izgleda, jer se našao na pravo vrijeme u pravom mjestu! Radio je na obnovi kamenih dijelova katedrale oštećenih u potresu i onda je dobio narudžbu koju je kao profesionalac prihvatio i izvršio. U njegovim pismima koje je slao Ivanu Rogiću i Rudolfu Švereru nema nijednog navoda koji bi pokazao kako radi s vjerskim zanosom ili na religiozan način interpretira svoj rad. U pismima nikada ne koristi religiozne formulacije ili pozdrave, niti je u prisutna dublja rasprava o ikonografiji. Lozica je profesionalno napravio svoj posao i za to je bio uredno i korektno plaćen i čini se da ga osim umjetničkog i materijalnog poriva nije vodilo vjersko nadahnuće što je vidljivo i u izvedbi Križnog puta.
Kasnije je oblikovao i neke druge radove religiozne tematike u Hrvatskoj i u San Marinu, ali religiozne teme nisu obilježile njegovo umjetničko djelovanje.
Lujo Lozica se odlučio u izradi reljefa, kako sam kaže, na minimalistički koncept: „Odlučio sam se da 'ne nabrajam' i ne izrađujem sve figure i figurice usputne i manje važne na pojedinoj postaji križnog puta, već da se koncentriram na bitne likove i to ne u opisnim situacijama, već u bitnom odnosu jednog do dva činitelja figurativne postaje. Svaka je postaja tretirana s minimalnim brojem ličnosti koja u prizoru sudjeluju“, rekao je Lozica u radijskoj emisiji Radio Đakova[2] o gradnji Križnog puta u katedrali te istakao kako je iznimno zadovoljan urađenim: „jer nitko prije ni poslije nije takvo nešto napravio[3]“. Kompozicija[4] je ono što smatra najvrjednijim u dovršenim reljefima. „To je radi kompozicije!“[5], napisao je Rudlofu Švereru zadovoljan s prvih sedam dovršenih postaja. Kompozicija je za ono vrijeme bila nešto novo, dok je danas moguće naći više minimalistički izvedenih križnih putova. Ipak, u odnosu na ostalu spomeničku plastiku u katedrali, ovo je iskorak u druge umjetničke izraze. Ako, primjerice, pogledamo nekoliko reljefa u lunetama iznad ulaznih vrata katedrale vidjet ćemo da su prizori koje prikazuju reljefi doslovce „ispunjeni“ likovima. Reljef šeste postaje Križnog puta Veronika pruža Isusu rubac, osim Veronike i Isusa sadrži još osam likova i konja na kojem jaše rimski vojnik, dakle deset ljudskih likova i jedna konj.
Na reljefu iznad sjevernih ulaznih vrata koji prikazuje četrnaestu postaju Isusa polažu u grob, vidljivo je devet likova i Isus kojeg nose prema grobnici.
Kod Lozice su na svih četrnaest postaja, uključujući Isusa koji je prikazan na svakoj postaji, prikazana dvadeset i dva lika.
Osim Isusa na dvije postaje je prikazana njegova majka, na jednoj postaj Pilat, ne jednoj veliki svećenik te Šimun Cirenac. Krajnji minimalizam; osim Isusa na reljefima se pojavljuju dodatni likovi samo kada je to, zapravo, ikonografski nemoguće izbjeći. U središtu je Isusova drama, a svi ostali su sporedni. Svaka postaje je pomno isklesana, a dio reljefa je uvijek ostao grublje obrađen, stvarajući dojam prostornosti. Likovi kao da izranjanju iz kamena, a najčešće donji i gornji dio sadrže izbočeni, grubo obrađeni dio reljefa. Također, zavisno na koju stranu gleda Isus, na strani njegova pogleda je najčešće i rub od grubo obrađenog i povišenog dijela reljefa. Upravo takav postupak dodatno povećava intenzitet poruka svake križne postaje: ljudi su odbacili Isusa i on sam, s križem, putuje prema Golgoti. Ipak, unatoč toj osamljenosti, na Isusovom licu se ne vide očaj i bol, niti mu je tijelo nagrđeno. On je dostojanstven i uzvišen od prve do zadnje postaje.
Danas se u prikazima Muke gotovo inzistira na okrutnostima kojima je Isus podvrgnut i na njegovom ljudskom, izrazito bolnom trpljenju. Lozičin Isus ne nosi fizičke tragove boli, ali ih se dade iščitati iz patničke izduženosti njegova lika, iz gradacije tri njegova pada pod križem, iz lomnosti njegovih udova pribijenih na križa, iz očaja majke koja ga skida s križa. Lošijoj recepciji Lozičinog Križnog puta vjerojatno je pridonijela činjenica da su postaje zbijene u nizovima po sedam postaja. Tek kada se svaka postaja promotri izbliza, pojedinačno, dobije se pravi uvid i može se dati objektivnija ocjena. Okruženje grandioznih fresaka, oltari s velikim spomeničkim plastikama, bogata Voltolinijeva ornamentika katedralnih zidova odmažu recepciji, jednostavnih, smirenih, plitkih reljefa Luje Lozice, poglavito kada ih se usporedi s bogatim reljefima s motiva postaja Križnoga puta, napučenih likovima, realiziranim u lunetama katedrale.
Iz Lozičine prepiske s Švererom i Rogićem vidljivo je kako je veliku ulogu u stvaranju Križnog puta imao i akademski kipar Vinko Fabris, koji je s Lozicom zajedno klesao pojedine postaje. Fabris je autor koji je generacijski, podrijetlom i izrazom usko povezan s Lozicom. Lozicu i Fabrisa smještaju među kipare[6] rođene u prvoj polovici tridesetih godina izrazom „u međuprostoru između akademizma i obnoviteljskih nastojanja tzv. nove figuracije“. U Lozičinom radu se vidi utjecaj njegovih učitelja, napose Vanje Radauša, koji red je i pohvalno izrazio o Lozičinom Križnom putu, a Lozica u pismu Švereru s ponosom ističe kako je kod njega diplomirao.
Pojedine postaje Križnog puta Lozica je prikazao na sljedeći način:
Isusa osuđuju na smrt
Prva postaja u prvom planu ima Isusa, ozbiljnoga lica, bez trnove krune na glavi. Isus ima dugu kosu koja mu pada na leđa. Aureola naglašava njegovu svetost i u času kada mu se sudi kao običnom zločincu. Okrenut je desnim profilom prema Pilatu, koji sjedi na prijestolju i s podignutim kažiprstom sudi Isusu. Luka opisuje taj trenutak (LK23,24-25): Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju.
Iako je Pilat prikazan u poziciji onoga koji (naizgled) ima vlast i sudi, u prvom planu je Isus, istinski sudac, a Pilat je u drugom planu, manji, beznačajniji. Isus je dostojanstven, ozbiljan, stoički prihvaća muku koja ga očekuje.
Isus prima na se križ
Druga postaja Križnog puta je bila ogledna za Odbor, koji se složio s konceptom inauguriranim na tom reljefu. Reljef prikazuje Isusa okrenut je lijevom stranom lica. Na glavi ima trnovu krunu i iznad glave aureolu. Križ je obuhvatio objema rukama. Na licu mu se vide prvi znakovi patnje. U pozadini se vidi čovjek prekrivene glave, s uzdignutom rukom, kako ga tjera da krene prema Golgoti, vjerojatno svećenik ili pismoznanac, od onih koji su ga prdali Pilatu.
Isus pada prvi put pod križem
Isus je prvi puta pao pod teretom križa. Lijevom rukom se oslonio na tlo, a desnom pridržava križ. Pogled mu je usmjeren na desnu stranu, prema tlu. Sam je u muci koja mu se odražava na licu. Još je dosta snage u njemu jer pad nije potpun, a naredna dva pada pod križem Lozica će gradirati: svaki puta će Isus pasti bliži tlu i vidjet će se više patnje na njemu.
Isus susreće svoju svetu Majku
Ovo je jedna od rijetkih postaja koja je opisana u literaturi[7]. Antun Jarm ukratko opisuje izgled četvrte i trinaeste postaje Lozičina Križnog puta[8]: „U nizu od četrnaest postaja Križnog puta (na južnoj i sjevernoj stijeni pokrajnjih lađa po sedam) Marija se pojavljuje dvaput: 4. postaja prikazuje susret Isusa i Majke: on je stavio ruku na Majčino rame, a ona na njegovo: uzajamno se gledaju u dubokoj šutnji koja sve razumije.“ Lozica stavlja Mariju i istu ravan s Isusom, u odnosu na ostale postaje u kojoj se drugi likovi uvijek pojavljuju u pozadini, a Isus u prvom planu. Želi sugerirati da i Marija, majka, također trpi strašnu muku, zajedno i gotovo ravnopravno sa svojim Sinom. Oboje su dostojanstveni i uzvišeni u svojoj patnji.
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
U prvom planu reljefa je Isus, prikazan u lijevom profilu. Lijevom rukom pridržava križ koji je na leđa stavio Šimun Cirenac, kao da mu želi olakšati teret koji je ovaj nakratko preuzeo. Isus zna da je križ njegov teret, zahvalan je Cirencu na pomoći, ali je svjestan da ga križ čeka ponovno. Šimun je u drugom planu reljefa, vidi se Šimunova ruka koja drži križ i dio glave, odnosno dio desnog profila lica.
Veronika pruža Isusu rubac
Na ovom reljefu nema Veronike koja pruža rubac. U ostalim postajama, ako je u nazivu izričito spomenuta osoba, ona je i na reljefu (Marija, jeruzalemske žene, Šimun Cirenac). U prvom planu je rastvoreni rubac na kojem se vidi Isusovo lice. Jedino na ovom reljefu njegovo lice nije prikazano u profilu. Rubac nije zategnut već izgleda kao da je bio nekoliko puta savijen. Očitavaju se rubovi pregiba rupca, koji pomalo izobličavaju Isusovo lice. Isusove oči su zatvorene, on je smiren i dostojanstven.
Isus pada drugi put pod križem
Isus ponovno pada pod križem. U odnosu na prvi pad, sada je umorniji i za nijansu je bliže zemlji na koju će se končano srušiti kada padne treći puta. Okrenut je lijevim profilom prema gledateljima, desnom rukom se naslonio na tlo, a s lijevom na lakat. Umorno i izmučeno lice nije ni nakon pada pod križem izgubilo dostojanstvo.
Isus tješi jeruzalemske žene
Ovaj reljef sadrži najviše prikazanih likova. U prvom planu je Isus, prikazan u desnom profilu, kako se s desnom rukom podignutom na blagoslov obraća jeruzalemskim ženama. Jeruzalemske žene predstavljaju tri ženska lica okrenuta prema Isusu, modilijanijevski izdužena. Lica su isklesana u desnom dijelu slike, ispod križa koji ih je natkrilio, što je snažna simbolična poruka: križ je znak spasa! Sve tri žene imaju ozbiljna, tužna lica i zatvorene oči.
Isus pada treći put pod križem
Kada Isus treći puta padne pod križem, više se nema snage oslanjati rukama o tlo kao na trećoj i sedmoj postaji. Leži na tlu, okrenut desnim profilom prema gledatelju. Glavu je položio na ruke, a leđa mu pritišće križ. Izgleda gotovo kao da spava ili je nesvijesti od umora.
Isusa svlače
Ova postaje najbolje ilustrira stvaralački, minimalistički postupak Luje Lozice kod oblikovanja pojedinih postaja. Isusa svlače, ali ne vidimo tko: u lijevom kutu reljefa je jedna ruka koja svlači odjeću s Isusa, a u desnom kutu druga ruka. On je golog torza, okrenut u desnu stranu i licem i pogledom: ne gleda u ruke koje ga ponižavaju svlačeći mu odjeću s tijela. Na ovom reljefu nema prikazanog križa. Samo Isus i ponižavajuće ruke koja ga svlače.
Isusa pribijaju na križ
Ni na ovom reljefu nema drugih likova osim Isusa. Nema čak ni ruke koja ga pribija na križ. U prvom je planu njegovo lice u lijevom profilu. Tijelo mu je nagnuto prema naprijed, ali su ruke već pribijene na križ. To je vidljivo iz desne ruke, čiji je dlan pribijen s unutarnje strane čavlom za drvo križa.
Isus umire na križu
Postoji u katedrali, na ispovjedaonici plitki reljef Isus na križu Vatroslava Doneganija. Ogledni je primjerak postaje Križnoga puta kako bi izgledao da ga je odradio vatroslav Donegani, autor najvećeg dijela spomeničke plastike u i na katedrali. Kompozicija kod Doneganija jednostavna: u sredini je Isus je na križu. S lijeve strane je njegova majka Marija, a s desne apostol Ivan. Kod Lozice vidimo samo Isusa, i to njegov torzo i glavu u lijevom profilu, naslonjenu na grudi. Odsustvo drugih likova na reljefu naglašava Isusovu osamljenost u zadnjim trenucima života. Ipak, na licu mu se više ne vidi patnja već dostojanstvo Bogočovjeka. Prikazan je onaj čas koji opisuje Ivan (19-30): Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
Isusa skidaju s križa
Na trinaestoj postoji ponovno se uz Isusa javlja njegova majka Marija. U prvom planu reljefa je mrtav Isus, a iza njega je majka koja ga skida s križa. Vidi se dio njenog ozbiljnog lica, a osjeća se kako s mukom pridržava mrtvoga sina. U prvom planu su njene ruke koje je provukla ispod sinovih ruku i kojima ih pridržava. Iza njih dvoje je vidljivo drvo križa na kojem je Isus prije nekoliko trenutka bio razapet.
Isusa polažu u grob
Dok na Wodičkinom reljefu devet osoba nose ili prate Isusa do groba, ovdje j Isus prikazan sam. U grobu je svatko sam, pa tako i Isus. Njegova glava je u prvom planu reljefa, okrnuta prema nama i prikazana u lijevom profilu. Isus smirenog lica, nakon svih muka i patnji koje je prošao, čeka uskrsnuće.
Veronikin rubac
[1] Lozica se posebice ističe kao kipar ženskih aktova: „Dio žive kamenarske tradicije otoka Korčule je i Lujo Lozica, koji svoje kamene skulpture obrađuje s majstorskom sigurnošću i virtuoznošću. U njegovom kiparskom opusu savršeno poznavanje materijala i nadahnuće ženskim aktom rezultiraju brojnim varijantama zaglađene površine i napetog volumena. Lujo Lozica je kipar čija je vjernost kamenu i ženskom aktu najtrajnija u novijem hrvatskom kiparstvu. Na otoku Vrniku pored Korčule osnovao je 2004. Atelje Bufalo, u sklopu kojega je izložen stalni postav njegovih radova.“ Skulptura u kamenu u Hrvatskoj 1991. – 2011, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Gliptoteka, Zagreb 2011. .
[2] Strossmayerova godina, radio Đakovo, urednik Mile Ljubičić, emitirano u 10.30, 25. ožujka 2016., preslušano 29. ožujka 2016. na : https://soundcloud.com/radio-djakovo
[3] Isto
[4] Kompozicija je pojam koji u likovnoj umjetnosti označava strukturu koju tvore likovni elementi u svom međuodnosu. Francuski slikar Matisse zapisao je da je kompozicija umjetnost raspoređivanja "raznih elemenata kojima slikar raspolaže da izrazi svoje osjećaje".
[5] Pismo Luje Lozice Rudolfu Švereru, ožujak 1967., Arhiv Đakovačko-osječke nadbiskupije, fascikl: Lozica: Križni put za katedralu
[6] „U sjeni dominantnih, kritički i institucionalno-galerijski preferiranih apstraktnih nastojanja pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća formirao se više nego jedan naraštaj kipara koji se nije htio pomiriti sa zamiranjem figuracije. Posebno su mnogi kipari rođeni u prvoj polovici tridesetih godina (dakle, sa startom u drugoj polovici pedesetih) ostali u međuprostoru između akademizma i obnoviteljskih nastojanja tzv. nove figuracije. Dio njih je još prošao kroz majstorske radionice terceta (Augustinčić, Kršinić, Radauš) te je svoje mladenačke snage uložio u izvedbe tuđih projekata, da bi potom često nastavu u smjeru spomeničkih zadataka, nalazeći tek povremeno oduška u komornoj plastici portreta i aktova. Stanovitu statisfakciju neki su našli u senzualnom tretmanu mramornih figura (Vinko Fabris, Gorislav Štambuk, Lujo Lozica i Josip Marinović)…“ Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, Školska knjiga, Zagreb 2010., str. 587.
[7] Antun Jarm: Bogorodičini likovi u đakovačkoj katedrali, Diacovensia 1993/1, str 122-130
[8] Isto. str. 126
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova