Društvo hrvatskih književnika Ogranci DHK Nagrada „Anto Gardaš“ svečano uručena akademiku Pavlu Pavličiću
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.23Svi
Nagrada „Anto Gardaš“ svečano uručena akademiku Pavlu Pavličiću
Hrvatska književna nagrada "Anto Gardaš", koja se dodjeljuje za najbolju knjigu pripovijedaka ili roman za djecu i mladež objavljenu u prethodnoj godini, u subotu 21. svibnja 2022. u Klubu knjižare Nova u Osijeku uručena Pavlu Pavličiću za roman "Dva duga dana" (Umjetnička organizacija Lađa od vode, ilustrator Dario Kukić). Nagrada Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskog Društva hrvatskih književnika ove je godine dodijeljena šesnaesti puta, a svečanost je, u suradnji s Ministarstvom kulture i medija Republike Hrvatske, Osječko-baranjskom županijom i Gradom Osijekom, tradicionalno upriličena na rođendan istaknutog hrvatskog književnika Ante Gardaša po kojem nosi ime. Program svečane dodjele vodio je predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić. U ime ministrice kulture i medija dr. Nine Obuljen Koržinek pozdravne riječi uputio je ravnatelj Državnog arhiva Osijek Dražen Kušen, a u ime Društva hrvatskih književnika predsjednik Zlatko Krilić, koji je istaknuo kako je Upravni odbor DHK Gradu Osijeku poslao prijedlog da se jedna ulica u Osijeku nazove imenom Ante Gardaša. U ime obitelji Gardaš nazočnima se obratio sin pokojnog književnika Miro Gardaš te zahvalio na uspješnom radu organizatora među kojima su prijatelji njegovog pokojnog oca, kojim se promiče ne samo prozna dječja književnost nego i održava sjećanje na književnika Antu Gardaša. Odabrane tekstove iz nagrađenog romana pročitao je dramski umjetnik Ivan Čačić.
U ime Povjerenstva za dodjelu Nagrade, koje je radilo u sastavu Branka Primorac, Tomislav Zagoda i Stjepan Tomaš, o knjigama pristiglim na ovaj natječaj govorio je Stjepan Tomaš. Obrazloženje Nagrade pročitao je Tomislav Zagoda a nagradu akademiku Pavlu Pavličiću uručili su izaslanik ministrice Dražen Kušen, sina Ante Gardaša Miro Gardaš te predsjednik DHK Zlatko Krilić. Akademik Pavličić je zahvalio organizatorima i pokroviteljima Nagrade te napose članovima obitelji Gardaš, istaknuvši književne i ljudske vrijednosti autora čije ime nosi ova prestižna nagrada.
Obrazloženje Nagrade Anto Gardaš za 2021.
Povjerenstvo je donijelo jednoglasnu odluku da se Nagrada Anto Gardaš za 2021. godinu dodijeli Pavlu Pavličiću za roman DVA DUGA DANA (ilustrator Dario Kukić), u izdanju Umjetničke udruge Lađa od vode. Braco, Hrvoje i Tut – poznati junaci lektirnog naslova Trojica u Trnju – zatiču se u središtu novoga neobičnog događaja. Maknuti odrasle, taj prvi postulat dječje književnost koji mora biti zadovoljen kako bismo pratili samostalno djelovanje dječjih junaka(bez obzira na rezultat njihova djelovanja), Pavličić na početku romana postiže time što su „Tutovi roditelji morali otići baki na selo“, a Tut je pozvao k sebi svoje prijatelje. Ubrzo Tut pronalazi na balkonu majmunčića kapucina, čime se pak ostvaruje temeljni princip krimića – stvaranje enigme. Majmunčić na balkonu, tim pomalo poevskim motivom započinje igra detekcije u kojoj je Pavličić, brojnim djelima za djecu i odrasle, pokazao svoje nenadmašno majstorstvo. Nasuprot pustolovnim romanima kojima je potrebna prostorna i vremenska širina, a vrlo često i neobuzdana maštovitost, Pavličić svoju fabulu gradi u vrlo skučenim i realističnim prostornim i vremenskim okvirima – kako sam naslov kaže, to su dva dana, a većina radnje događa se u novozagrebačkom stanu i kvartovskoj okolini. No, upravo vremenska limitiranost cijeloj priči pridaje dimenziju kontinuirane napetosti. Naime, rješenje problema mora se dogoditi unutar 48 sati pa je važno da trnjanski trojac djeluje brzo i mudro kako bi ispunio jednu od osnovnih zapovijedi krimića: deduktivno pronalaženje krivca. Naravno, detekcija započinje logičnim pitanjem: Tko je majmunčić?, odnosno: Čiji je majmunčić?
Prvi trag u otkrivanju majmunčićeva identiteta jest njegovo ime koje mu je napisano na uhu: Bibi. No već ovdje počinje i dvojba jesu li upisani znakovi riječi ili brojevi. Naime, ako su brojevi, onda ne bi bio Bibi, već bi to označavalo broj 8I8I. Istodobno, dječaci primjećuju prisutnost policije ispred susjedne zgrade. Riječ je o pljački i to izvedenoj prema pravilima „zaključane sobe“, čime se Pavličić metafikcijski poigrava sa žanrovskom podvrstom detektivskog romana koja istražuje na prvi pogled nemoguć zločin, odnosno zločin koji se odigrao u zaključanoj sobi u koju nitko nije mogao ući ni izaći (premda mora postojati neko logično rješenje). Motivom pljačke u kojoj je ukraden vrijedan nakit uvodi se paralelna radnja koja udvostručuje enigmu i čije isprepletanje s glavnom radnjom oblikuje daljnju narativnu sukcesiju. Naime, istraga majmunčićeva identiteta i policijska istraga pljačke nakita postupno će se približavati sve do kraja romana u kojem će se i preklopiti, pretvarajući Hrvoja, Bracu i Tuta ponovno u junake koji su pomogli u konačnom rješenju enigme.
Glavna odlika Pavličićeva opusa, pa tako i romana Dva duga dana, iskazuje se u jednostavnosti i/ili prirodnosti njegove naracije. Naime, fikcijska konstrukcija za čitatelja ostaje neprimjetna pa se cjelokupna priča, sa svim korpusom građe, unatoč zagonetnom majmunčiću kapucinu, doživljava realističnom, a samim time i mogućom, što je jedan od presudnih preduvjeta za čitateljsku igru detekcije u zadanim okvirima. U svezi s time valja reći da princip zagonetke (enigme) traži da pripovjedač služi zagonetki, a ne obrnuto. Stoga ovakav žanr u razvoju fabule zahtijeva prije svega stilsku jasnoću pa je i kod Pavličića u prvom planu reprezentativna, odnosno referentna funkcija jezika kojom opisuje događaje i sveukupni svijet romana, njegovu scenografiju i njegove likove. S obzirom na jezičnu razinu valja reći da je riječ o izrazito dijaloškom romanu (a to djeca najviše vole!) u kojem razgovorne situacije između Brace, Hrvoja i Tuta i mimeza svakodnevnog govora ostalih likova čine poetsku okosnicu djela. Pri tome Pavličić zna dvije stvari: prvo, uvjerljivo oponašati autentičan govor protagonista (bez obzira na njihovu dob, bilo da je riječ o djeci ili odraslima); i drugo, izbjeći gomilanje žargonizama i kolokvijalizama jer ne samo što mogu banalizirati tekst, već njihova estetska funkcija najbrže blijedi, a osim toga često su lokalno vrlo ograničeni.
Realističnom dojmu romana svakako pridonose likovi u kojima prepoznajemo obične ljude iz naših susjedstva. Njihovu karakterizaciju Pavličić oblikuje u skicoznoj maniri pomoću kratkih opisa koji su ipak dovoljno informativni da ih čitatelj može razvrstati u grupe: sumnjivci, dobri, loši, upitni, pomagači i slično. Pri tome ističemo lik beskućnika Živka, koji ne spava doslovno na klupi, ali živi u bijednim uvjetima u „ruševini na rubu naselja prema ranžirnom kolodvoru“. Premda na društvenom dnu, Živko je ključna figura u raspletu ove „kapucinske zagonetke“. Nekada situiran građanin, da bi spasio sina od kockarskih dugova, prodaje sve što ima i dovodi se na rub egzistencije. Društvena margina, beskućnik otac koji skuplja plastične boce i konzerve kako bi preživio i njegov zlostavljač sin, opisana je kroz prizmu Živkove bezgranične predanosti i ljubavi ne samo prema sinu, već Živko pomaže i napuštenim životinjama, čime Pavličić unosi u roman neophodnu sentimentalnu razinu koja ima funkciju senzibilizacije mladih čitatelja i njihova poticanja na društvenu empatiju, ali i da ukaže na to kako nečija povijest siromaštva ne mora nužno biti povezana s lijenošću, bolešću, nemarom, kriminalom, nego upravo suprotno, s ljudskom dobrotom i plemenitom žrtvom. U svezi Živka spomenimo i pitanje krivih tragova, nužnih u razvoju romana detekcije. Naime, s obzirom na ciljanu publiku, Pavličić ih oprezno dozira izbjegavajući previše opsežan roman i teško prohodan zaplet.
Budući da živimo u vremenu spektakla koje karakterizira pretjerivanje sa svime i u svakom pogledu, neizbježno je da se to odražava i na polje književnosti, kako one za odrasle, tako i književnosti za djecu i mlade, što se očituje u nepreglednim serijalima, glomaznim romanima, ili pak u bujnoj, zapjenjenoj naraciji, svojevrsnoj pripovjednoj hiperventilaciji koja puno govori, a malo kaže (neka vrsta estetizirane logoreje). Stoga nam se čini kako se roman Dva duga dana svojom strukturom opire pomodnom blještavilu i nudi užitak čitanja u čvrsto usidrenoj tradiciji detektivske proze i neodoljivoj lakoći Pavličićeva pripovijedanja.
Sastav prosudbenog povjerenstva:
Branka Primorac, književnica
Stjepan Tomaš, književnik
Tomislav Zagoda, dr. sc.
Snimka dodjele nagrade: https://www.youtube.com/watch?v=PVWZFzCrQ6s
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova