DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.26Lis
Nagrada „Fran Galović“ Zdravku Selešu
Obrazloženje Nagrade
Ove je godine na natječaj za dodjelu Nagrade Fran Galović pristiglo nešto manje knjiga nego obično - 12, ali to ne znači da je povjerenstvu bilo lako odlučiti tko će dobiti prestižnu nagradu. Zapravo, bilo je prilično teško među jezično, stilski i tematski raznolikim i vrlo kvalitetnim radova odabrati jedan. U uži izbor ušlo je pet knjiga: Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt (zbirka poezije), Božica Brkan: Ledina (roman), Ljiljana Matković: Czarna Madonna (roman), Zdravko Seleš: Galović i zađne stvari: Podravski eseji i zapisi (književna esejistika) Miljenko Stojić: Propetlje (kratke priče).
Povjerenstvo u sastavu Enerika Bijač, Đuro Vidmarović i Željka Lovrenčić odlučilo je da ovogodišnju Nagradu dobije Zdravko Seleš za knjigu Galović i zađne stvari: Podravski eseji i zapisi (Koprivnica: Društvo hrvatskih književnika Podravsko-prigorski ogranak, 2014., 204 str.), koja obuhvaća književne eseje i prikaze objavljivane u proteklih dvadeset godina u časopisima i zbornicima. Zdravko Seleš se tematski većinom bavi autorima s područja Podravine i kajkavskoga govornog područja koje sustavno prati i istražuje. Ali, također piše i o drugim hrvatskim i(li) svjetskim autorima, a poglavito o onima čija su djela objavljena na esperantu kojim se također bavi.
Knjiga se sastoji od šest poglavlja: Anatomija pjesmopjevanja Božice Jelušić, Podravska arkadija – zavičajne skice i portreti, Golubovi glasi mudrosti z djetinjstva i zavičaja, Kak preađa kajkavska slava, Intermezzo: ino i esperantiana, Galovićiana ili utjehe zavičaja, te bibliografije eseja, recenzija, prikaza, pogovora i bilješke o autoru.
Razvidno je da Zdravko Seleš njeguje zavičajnu tematiku i da su mu njegov voljeni rodni kraj i njegova književnost često nadahnuće.
U prvome poglavlju ove zbirke vrsne esejistike sabire zapise o kultnoj podravskoj pjesnikinji Božici Jelušić koja, premda je svojom vrhunskom književnosti odavno prešla granice zavičaja, ipak pripada ovome našem kraju. Osobito rado analizira Božičine pjesme napisane kajkavštinom na kojoj i sam piše. U daljnjim prikazima „podravske arkadije“ nižu se zapisi o Dubravku Ivančanu, Ivanu Lackoviću Croati, Boženi Loborec, Maji Gjerek, Marku Greguru, ali i o nekima manje poznatim, a značajnim hrvatskim književnicima poput profesora Petra Grgeca ili pjesnikinje Vinke Pavlek. Zanimljiv je i informativan i zapis o Grguru Karlovčanu napisan u povodu 60-te godišnjice njegove smrti. Tu su i zapisi posvećeni pjesniku Željku Sabolu rođenom u Bjelovaru te analiza pripovijesti „Mor“ Đure Sudete.
Drugo poglavlje knjige posvećeno je Ivanu Golubu, također Podravcu, kojega Seleš naziva „promicateljem božjih riječi“. Za ovoga akademika i znanstvenika, on između ostaloga kaže da je „pjesnik kristalnih slika“. Esej naslovljen „Glasi mudrosti z djetinjstva i zavičaja“ napisan je na kajkavskom narječju.
Svoju privrženost zavičaju i kajkavštini, Seleš dokazuje i u trećem poglavlju svoje knjige u esejima o rodnome gradu Đurđevcu kojega smatra znamenom Podravine, o staroj kleti koja u njemu budi sjećanja na dane djetinjstva, o podravskome velikanu Mihovilu Pavleku Miškini te o pjesniku Đuri Rašanu iz Novigrada Podravskoga. Poglavlje završava tekstom o Krležinim „Baladama Petrice Kerempuha“ opet na kajkavskome narječju.
U poglavlju naslovljenom Intermezzo: Ino i Esperantiana autor ove knjige napušta zavičajne teme i skreće u širu problematiku - piše o filmu Ingmara Bergmana, o romanu Luka Antuna Šoljana, o knjizi Flaubertova papiga Juliana Barnesa, o Danilu Kišu, Držiću, Brondesteinu… Tim tekstovima potvrđuje se kao vrsni esejist koji usprkos vezanosti uz rodni kraj i tekstovima u kojima se kao i kod prošlogodišnjega dobitnika nagrade Fran Galović Erensta Fišera može „očutiti vroći žitek rieči domovinskih: ZEMLA, KRV, KAJKAVŠČINA“, jednako dobro snalazi i u široj tematici.
Da se ovogodišnja nagrada morala dodijeliti Zdravku Selešu i ovoj knjizi objavljenoj u Biblioteci Rukopis Podravsko-prigorskog ogranka DHK-a, svjedoči posljednje poglavlje naslovljeno Galovichiana ili Utjeha zavičaja. U njemu autor okuplja tekstove nadahnute ne samo zavičajem nego i samim Galovićem, tim podravskim pjesničkim mađioničarom istančana i jedinstvenoga poetskog izričaja. Upravo u ovome poglavlju Seleš otvara dušu i još jednom naglašava svoju snažnu vezu sa zavičajem kojega duboko živi; toliko duboko da se i pred čitateljem njegova poetskoga jesenskoga eseja odjednom pojavljuju slikoviti vinogradi, klijeti, bregovi, kesteni i vino, a u srcu mu odjekuje Galovićeva pjesma Crn-bel. Čitajući ove eseje s jasnim porukama ljubavi prema svojemu, prema bliskome, prema rodnoj grudi, zaključili smo da upravo ova knjiga ima sva obilježja koja tražimo pri dodjeli Galovićeve nagrade: osim što obrađuje djela zavičajnih književnika i govori o znamenitim osobnosti iz bliže i dalje povijesti ovoga kraja, djelomice je pisana i kajkavskim narječjem. No, ono što je posebno izdvaja od druge četiri sjajne knjige koje su ušle u uži izbor, je izvrsno poznavanje života i djela velikoga podravskog pjesnika Frana Galovića. No, osim sustavnoga proučavanja njegova djela i izvrsne analize njegova opusa, dubokih promišljanja o zavičaju i zavičajnosti, razvidno je i to Zdravko Seleš piše srcem. To je moguće stoga jer on Galovićevo djelo duboko proživljava - a tako iskrena ljubavi prema korijenima mora biti nagrađena.
Zbog toga je Povjerenstvo za dodjelu Galovićeve nagrade za 2015. odlučilo da njezin ovogodišnji dobitnik bude Zdravko Seleš.
Dr. sc. Željka Lovrenčić,
Predsjednica povjerenstva
popis članova