DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.15Ruj
Novo izdanje
O KNJIZI
Ružica Martinović-Vlahović: Stvari onkraj stvari, zbirka pjesma, DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2020. , 104. stranice, meki uvez, pogovor Enerika Bijač
Slavonsko-brodska pjesnikinja, prozaistica, esejistica i liječnica Ružica Martinović-Vlahović rođena je 14. ožujka 1950. u Zagrebu, živi u Slavonskom Brodu kao umirovljena liječnica. U zavičajnom Kominu u Dalmaciji završila je osnovnu školu, a gimnaziju u Pločama i Zagrebu. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1974. Specijalistički ispit iz fizikalne i rehabilitacijske medicine položila je 1983., te kao djelatnik i voditelj Odjela za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice u Slavonskom Brodu radila do umirovljenja 2015. Udana, majka pet odraslih sinova, živi u Slavonskom Brodu od 1976.
Uz dugogodišnji književni rad objavljuje i stručnu kao i popularno znanstvenu literaturu iz područja medicine i bioetike, poglavito o prirodnom planiranju obitelji, čijem je osuvremenjivanju doprinijela osamdesetih godina prošlog stoljeća kao jedan od inicijatora i edukatora. O svojem profesionalnom i ljudskom angažmanu u rehabilitaciji ranjenika i invalida u ratno i poratno vrijeme napisala je više stručnih radova. Sudjelovala je u obnovi društva „Hrvatska žena“ 1990. i bila prva predsjednica podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD) u Slavonskom Brodu, osnovane 2002.
Ružica Martinović-Vlahović piše pjesme, pripovijetke, romane, eseje, osvrte i životopise, te sudjeluje u uredničkom radu. Pjesmama se javlja u glasilima počevši od 1974., a prozom nešto kasnije u Glasniku HKLD, Liječničkim novinama, Godišnjaku Matice hrvatske OSB, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Obnovljenom životu itd. Objavila je četiri zbirke poezije, tri knjige pripovijedaka i dva romana. Njezine priče, eseji, pjesme i radovi uvršteni su u brojne zbornike i tematske zbirke, a zastupljena je u antologiji „Krist u hrvatskom pjesništvu“, te u kronici HAZU-a „Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti“.
Književni ugled Ružice Martinović-Vlahović potvrđuju brojne nagrade. Na 3. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2011. nagrađena je. prvom nagradom za kratku priču, a na 4. Susretu 2012. prvom nagradom za esej. Na istim susretima dobila je potom nagrade za poeziju i eseje još u četiri navrata (2013., 2014. i 2017.). Za svoj prvi roman „Smaragdna rijeka“ dobila je nagradu Neretvanska maslina, 2016. Članica je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.
Iz Pogovora Enerike Bijač
Stvari onkraj stvari nova je zbirka pjesama Ružice Martinović-Vlahović, (Zagreb, 14. ožujka 1950.). Gradivni prostor zbirke Stvari onkraj stvari čini pet ciklusa pjesama: 1. Stvari onkraj stvari, koji obuhvaća 15 pjesama; 2. Metamorfoza kamena, u kojem je 11 pjesama; 3. Kako volim obično, koji uključuje 13 pjesama; 4. Cijela sam od zvona satkana, koji sadrži 18 pjesama i 5. Odrazi u kojemu je 16 pjesama. Vidljivo je da naslov prvog ciklusa nosi čitava zbirka, a isti naslov nosi i prva pjesma u prvom ciklusu. Time je pjesnikinja značajno markirala taj naslov i dala mu semantičku težinu u odnosu na cijelu zbirku, a onda u toj, gotovo krunskoj pjesmi za zbirku, progovorila o tim „stvarima“ onkraj stvari koje su kako nam navodi nebrojive i nestvarne, a stvarne. Na toj suprotnosti, nemogućnosti da nešto istovremeno bude stvarno i nestvarno, na tom oksimoronu nastaje kontrapunkt u kojemu se prelama pjesnički doživljaj svijeta – vidljivog i nevidljivog, nestvarnog, ovkraja i onkraja. Citiram: Stvari onkraj stvari / čudesno nebrojive i nestvarne, a stvarne / oko nas, a u nama, ali i bez nas mogu biti / daleko, a blizu - zapravo su tu! / ne daju se uzeti, a tako bi nam trebale / neshvatljive, neuhvatljive / iako se ponekad lijepe za prste / nevidljive, nečujne, šutljive, a rječite / ustvari, ni u riječi ne stanu, ni u slova / one su između riječi, između sati / u mrtvom kutu vremena… / daju nam slobodu, ali svejedno / ne želimo bježati od njih / jer ova je žudnja obostrana / i ne gubimo nadu kako ćemo ih jednom / pronaći skrivene u samom srcu stvari. // Stvari onkraj stvari čekaju na nas / trebaju naše ruke i misli - ponekad / nas čitave trebaju - a slutimo, zapravo znamo / jednom će nas i glave stajati!“
Ta žudnja koja je obostrana, kako čitamo u ovoj pjesmi upućuje nas a priori, a onda i post festum na obostranost neraskidive izvorne veze Boga i čovjeka. U takvom odnosu, ono što se očekuje, ako je čovjek predan svojim idealima i vjeri - u ljudskoj intimi postaje realnost. Već u toj prvoj pjesmi u zbirci, Ružica se pokazuje dubokom refleksivnošću, ona promišlja život i svijet na širokom spektru vidljivoga i još širem onoga nevidljivoga – o čemu možemo samo razmišljati i dovoditi sve u zajednički sustav Univerzuma. Pjesnikinja Ružica Martinović-Vlahović otvorenih očiju gleda svijet koji živi/mo u današnjem vremenu, ali to je u ovoj zbirci više pristupni put za duhovne uzlete u tematski i motivski raspršenoj građi.
Dakle, mnogo je motiva u ovoj zbirci tematizirano na način metafore, aluzije, usporedbe i drugih pjesničkih rekvizita, sinestetičkih doživljaja i uokviravanja slika i sjećanja iz vlastitog svijeta intime u stihu koji teče neposredno, ponekad s odsjajima naših ponajboljih pjesnika, kao što su Matoš, Šimić, Ujević, Cesarić ili svjetskih velikana kao što je Neruda.
U obilju motiva koji su pjesnički doneseni, naglasiti ću samo neke, one koji mi se čine bitnijima, i koji su time zauzeli mjesto nosivog stupa zbirke. Tako je značajno tematizirana uloga pjesme i pjesnika u svijetu. U pjesmi Let poete za pjesnike kaže da nose kaleidoskope boja, odraze beskraja, sunčane postaje pa i cijeli svod, a onda gotovo idealistički zaključuje kako pjesnici love titraje vječnosti i kako bi i najmanji od njih možda mogao promijeniti svijet! Plemenito nadasve! Jer, pjesnikinja respektira pjesnike i moć pjesme, po pjesnikinji: Pjesme su jedina stvar koja nije stvar / jedina, koju bi možda smjeli pronijeti / mimo ruba stvari, u onkraj / kao osobnu prtljagu, sitni inventar / - zato što su pjesme, kako kaže, otrgnuti komadići stvrdnutoga sna / smrvljeni prah nekoć živog tkiva / postojanje od kojeg ostaje jedino trag - koji može zasjati ponovo tek u rukama čitatelja, bilo u ovom vremenu ili u nekom koje će tek u budućnosti stići. Zapravo to i jest ono realno mjesto u kojemu naša pjesnikinja sidri značaj pjesnika i pjesme u prostoru svijeta.
No, ne prolazi tako dobro kao pjesnici i pjesme – odnos čovjeka prema prirodi, što se eksplicitno saznaje u pjesmi naslovljenoj Samoća u doba korone. Kiša koja lijeva danima zlokobno prijeti, voda se podiže, ostaje samo još da se prelije vrhovima gora. Nije to bistra voda koja puni izvore, čovjeku na radost i krepko zdravlje. Ta voda je mutnež, zastrašujuća u trajanju i nadiranju. Aludira se zapravo na rasap prirode koji je čovjek iznjedrio, u sudaru vrijednosti suvremenog svijeta s prirodom. Nije to onaj Rusoov čovjek čiji je bitak taj koji neodvojivo, i ne podređujući se bilo kojim drugim vrijednostima diše u prirodi i s prirodom pa se u skladu s prirodom i ponaša prema prirodi u odnosu na sve druge vrijednosti koje opčinjaju suvremenog čovjeka. I prijete mu uništenjem, i čini se, na trenutak / nepovratno je daleka od nas / smirena bezbrižnost daljina… referira se Ružica Martinović-Vlahović na posljedičnost pandemije koranavirusa i samoću koju nam unosi u svakodnevni život, na otuđenost čovjeka od čovjeka… pa i na smrt.
Osobita je tema u ovoj zbirci smrt i odnos pjesnikinje prema smrti. Pod naslovom Pjesma o smrti, saopćava nam već u prvom stihu: Nikako ne želim pisati o smrti / /…/ / pa makar čeznem za jakom riječi / poput moćnika stiha smrti Kjell Espmarka. Nikako ne želi pisati o smrti, uvjerava nas, jer – duša je u smrti živa najviše što može biti / /…/ / zbog nepoznatog obećanja / i potajne nade u novo rođenje… To je nešto kao ono Matoševo: Miruj! U smrti se sniva, ili Šimićevo: I smrt će biti nešto sasvim ljudsko. Kršćanski svjetonazor dominira u cijeloj zbirci Stvari onkraj stvari, pa za pjesnikinju ove zbirke smrt nije apsolutni kraj.
Dobrota i ljubav, pisano velikim i malim slovom, povezano idu najčešće zajedno, u uvjetnom su odnosu, međusobno se uvjetuju i nadopunjuju. Vidno mjesto u ovoj knjizi ima pjev o ljubavi kao sjećanje na ljubav iz mladosti, kao što je to u pjesmi Most osmijeha, u kojoj sve treperi od zanosa pa kako pjesnikinja zapisuje: Još uvijek se sjaje vlati / /…/ Mladić u prolazu: - O kako je mlad! / I djevojka s njime, zagonetno se smješka / osmijeh zarobila sitnim ugrizom usne / /…/ / Hodaju tako preko mosta / lagani i lijepi / a između njih most bjelokosti / sazdan od osmijeha - / po njemu ljubav nježno gazi…Ili u Pjesmi Na Neretvu mjesečina pala, gdje čitamo: Siđimo noćas na rijeku / puni mjesec, eno, izlazi / rijeka ga ziba u dnu korita / /…/ // Pođimo k rijeci večeras / umočimo korake u talog sna / na most ćemo se zajedno popeti / na most srebrni / pa lagani prelagani / krenuti vilinskim korakom / i dok nam se s tabana cijedi mrak zagrljeni proći cestom svitanja. Još je puno dobrih životnih motiva, stihova, ugođaja i svjetlosnih trenutaka koje daruje pjesnikinja Ružica Martinović u zbirci Stvari onkraj stvari, kojom je učinila iskorak u svijet dobre poezije.
Dokumenti za download
Dodano: 15. 09. 2020.
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova