Novo izdanje Istarskoga ogranka DHK!

Društvo hrvatskih književnika Ogranci DHK Novo izdanje Istarskoga ogranka DHK!

Ogranci DHK

06Lis

Novo izdanje Istarskoga ogranka DHK!

Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula
Knjižnica "Nova Istra", sv. 106.
Niz: Poezija
Urednik i pogovor: Boris Domagoj Biletić
Bilješka o autoru: Goran Prodan
Fotografije: Jelena Prekalj i Vladimir Bugarin
Grafička priprema i prijelom: David Ivić
Format: 15 x 21 cm
Opseg: 152 str., 136 pjesama
Cijena: 135 kn / 18 €

ISBN 978-953-278-325-4

Narudžbe: info@dhk-pula.hr; 052/218-372

Katalog svih izdanja: www.dhk-pula.hr/katalog-izdanja/

__________

ORLIĆ, DRAGO (DRAGUTIN), novinar, književnik (osobito istaknuti pjesnik), satiričar, publicist, slikar, kulturni djelatnik i promicatelj gastronomije (Mandelići, općina Svetvinčenat, 15. I. 1948. – Pula, 3. V. 2021.). Bio je istaknuti član Istarskoga ogranka DHK.
U mladosti je živio u Vodnjanu gdje je pohađao osnovnu školu, potom gimnaziju u Puli gdje je završio i Pedagošku akademiju, smjer razredne nastave. Godine 1971. seli se u Poreč, a prvi posao dobio je te godine u područnoj školu u Zamaskom Dolu (selo Trloni), u O.Š. Trviž. Već na jesen iste godine zapošljava se u porečkom ugostiteljsko-turističkom poduzeću Riviera, u kojem počinje novinarsku karijeru kao urednik (pisac, fotograf, ilustrator...) internog lista Naš glas. Svakovrsni novinarski posao nastavlja 1976. pokrećući, u okrilju ondašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda Poreštine, općinski mjesečnik 30 dana u kojem je bio glavni urednik, novinar, fotograf i grafički urednik. Nakon četiri godine prelazi u pulski dnevnik Glas Istre, čiji je dopisnik iz Poreča bio od 1981. do 1990., kada je imenovan direktorom porečkoga Narodnog sveučilišta (Pučkoga otvorenog učilišta). Nakon četverogodišnjeg mandata, odlazi u Turističku zajednicu Istarske županije gdje je bio marketinški menadžer, a istovremeno i savjetnik za kulturu porečkoga gradonačelnika, do umirovljenja 2014. Također je od 1996. bio vlasnikom izdavačke kuće Errata corrige, s adresom u Musaležu kraj Poreča, gdje je živio s obitelji. Premda je izbjegavao članstvo i pripadanje (bilo čemu), dragovoljno je postao i bio cijenjenim članom Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika (op. B. D. B.).
U novinarstvu je bio istaknut i kao humorist, satiričar, bio je među dugogodišnjim suradnicima i urednicima humoristično-satiričke La kosti, od 1983. podliska nekadašnjeg Porečkoga glasnika, a od 1993. redovitog tjednog priloga Glasa Istre. U La kosti, ali i ranije u 30 dana i Porečkom glasniku, stvorio je humoristično-satiričku kozeriju Lipi moji koju je pisao više od četiri desetljeća (od lipnja 1977.) pod pseudonimom Zvane Lakodelac (kraće vrijeme kao Šjor Adrijano). Većina tih kozerija objavljena je u deset do sada tiskanih zbirki Lipi moji (u razdoblju od 1995. do 2017.).
U književnosti je najpoznatiji kao pjesnik. Objavio je zbirke pjesama: Će daž (1983.), Hip i vik (1987.), Groti duša zrije (1993.), Daž daždi, miš prdi (1998.), Med i teran (1999.), Mediteranski & i @ (2002.), Filmski versi (2005.), Is*tri*janci (2005.), Crna mačka (2006.), Vrime sve posoli (2007.), Reciklaža (2010.), Ispovijest jednog kinoamatera (zbirka pjesama i proznih zapisa, 2010.), Patetika depresije (2011.), Ona ni ja (2012.), Roverija (2014.), Dva otoka (2014.), Nedjeljom zatvoreno (2015.), Mona Lisa iz Paradiža (2015.), Pitanje teksture (2016.), Mel e Teran del MediTeran (prepjev zbirke Med i teran na šišanski istriotski; prepjevao Antonio Giudici, 2017.), Escherichia coli (2017.), More tone ili Starinske pjesme (2017.), Vaginalete (2017.), Galjotovica (2018.), Žene ne prde (2019.) i Kreont (2020.). Pjesme su mu uvrštene u pjesničke izbore i antologije: Milorada Stojevića, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987.), Mirjane Strčić, Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća (1989.) i Borisa Biletića, I ča i što i kaj (1997.), a mnoge su uglazbljene. Skladatelji su bili Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando, Ludvig Slana, a posebno plodnu suradnju imao je s kantautorom, rokerom Francijem Blaškovićem koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama objavljenih u trima knjigama s CD-ima. Autor je prepjeva na istarski čakavski biblijskih tekstova Pjesme nad pjesmama – Kanat vrhu svih kanti (s Danielom Načinovićem, 2003.) i Knjige o Jobu – Libar od Joba (2012.). Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima Josipom Diminićem, Hedom Gaertner, Đaninom Božićem, Stankom Crnkovićem i Renatom Percanom.
Sakupio je i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča Štorice od štrig i štriguni (1986. i drugo dopunjeno izdanje 2008.), pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre Istarski bordel muza (2003.) te Istarske narodne poslovice (2005.). Objavio je monografije 110 godina poljoprivredne škole Poreč (1985.), Srdačno vaš Poreč (1990., drugo izdanje 1997.), vodič Poreč (2006.), Posljednje vrsarsko ljeto Ede Murtića (2009.), Poreč u snijegu (2011.), Sve Renatove Eve (2014.) te Bernardo Parentin (Poreč, 2021.). Napisao je libreto Nadbludjeli bludnik (2007.), koji je bio predloškom za operu Alfija Kabilja, izvedenu 2009. u riječkom HNK-u kao Casanova u Istri, te knjige priča Štorije od žalosti (2007.) i Casanovina jabuka (2009.). Kao urednik, član uredništava i/ili pisac surađivao je u mnogim edicijama, monografijama, zbornicima, zbirkama, časopisima, godišnjacima (Rušnjak, Istra, Verši na šterni, Jurina i Franina i dr.), a uredio je godišnjak Jurina i Franina za 2019., 2020. i 2021. godinu.
Bio je svestrani umjetnik, pa se okušao i u filmu, od prvih druženja u pulskom Filmskom klubu „Jelen“ 1960-ih do režije desetak dokumentarnih i turističkih filmova i organizacije filmskih festivala u Poreču (6 dana YU filma i Charming). Napisao je scenarij za dokumentarni film La Parenzana ili kad stignemo u Makale, koji je HRT realizirao u režiji Lawrencea Kiirua. Na likovnoj sceni bio je 1974. direktor Porečkog annalea, 1991. pokretač (s J. Diminićem) i u početku voditelj Međunarodne kiparske studentske škole Montraker u Vrsaru te član slikarske grupe Galerija 6 u Poreču. Imao je nekoliko samostalnih likovnih izložbi (Modro, 1972., Katedrale, 1986., Giocondino zlato, 1988., Samo je vrime kič, 2015. – 2017.), autor je skulpture Kokot u Zaboku i Središte Istre kod sela Trošti.
Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta Verši na šterni u Vižinadi, osmislio je 1997. i uredio zbornik literarnih radova učenika osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka POZA (kasnije proširen i Crikvenicom u POZICA). Bio je 1980-ih voditelj popularnoga porečkog „talk-showa“ 30 dana uživo, a kao gurman, somelijer i promotor istarske kuhinje pokretač je više gastronomskih manifestacija u Istri te je pisao kulinarske priče za Glas Istre i talijanski Papageno. Tijekom desetljećā bio je aktivan u društvenom i kulturnom životu Istre, posebno Poreča. Potaknuo je postavljanje skulpture La mula di Parenzo u Poreču. Bio je 20-ak godina voditelj skijanja. Kao direktor Sveučilišta bio je početkom 1990-ih među pokretačima dječjeg puhačkog orkestra Porečki delfini, mladih bubnjara i barjaktara te samostreličara i manifestacije Srednjovjekovne viteške igre, utemeljio je današnju porečku općinsku nagradu Sv. Mauro itd.
Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među inim i porečke gradske Povelje 30. april (2018.).