Društvo hrvatskih književnika Ogranci DHK Obrazloženja priznanja 34. Pjesničkih susreta u Drenovcima
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.26Ruj
Obrazloženja priznanja 34. Pjesničkih susreta u Drenovcima
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
i
OPĆINSKA NARODNA KNJIŽNICA DRENOVCI
OBRAZLOŽENJE NAGRADE „VISOKA ŽUTA ŽITA“ 2023. – DRAGI ŠTAMBUKU
Možda će se nekome učiniti proturječnom tvrdnja kako je autoru ovih redaka bilo iznimno teško pisati ovo obrazloženje stoga što o ovogodišnjem laureatu znade i više nego što je za takav pothvat bilo potrebno ili dobro. Jer, životni putovi laureata i moje malenkosti na čudan su se način isprepletali sve od najranije naše književničke mladosti kada smo obojica dobili nagrade „Marko Marulić“ za svoja prva književna djela – on za zbirku pjesama pretežito na rodnoj čakavštini „Meu namin“, ja za knjigu pripovijesti „Vragolovi“. Nakon toga, bio sam mu urednikom u nakladničkom poduzeću CEKADE, da bi se poslije sreli i u londonskom egzilu, u koji je Drago došao nekoliko godina poslije mene, a koji je egzil neizbrisivo obilježio ne samo književni rad obojice, nego i trasirao naše buduće životne putove – njegov u diplomaciju, moj u nakladništvo.
Drago Štambuk rodio se u Selcima na otoku Braču 1950. godine. Školovao se u rodnome mjestu i Splitu, gdje je završio srednju školu, a diplomirao je na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1983. dolazi u London gdje živi i radi jedno desetljeće kao liječnik da bi s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku postao opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji. Od toga trenutka počinje njegova diplomatska karijera u okviru koje je službovao kao veleposlanik u Indiji i Šri Lanki, potom u Egiptu i nizu arapskih zemalja, a od 2005. postaje veleposlanik u Japanu i Republici Koreji. Diplomatska služba potom ga vodi u Brazil, da bi danas bio veleposlanik u Iranu.
Za sve to vrijeme Drago ne prestaje pisati pa je njegov književnički opus, od prvih pjesama objavljenih u splitskom časopisu Vidik, do danas narastao na više od sedamdeset knjiga poezije, antologija, prijevoda i ogleda, za koje je dobio niz uglednih domaćih i inozemnih priznanja i nagrada, od kojih se posebice izdvajaju Plaketa „Dobro jutro more“, Nagrada „Tin Ujević“, te japanski Orden izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom.
Budući sveznadari jamačno će zabilježiti Dragu Štambuka i kao idejnog začetnika i pokretača pjesničkih susreta „Croatia rediviva“ koji se svake godine održavaju u njegovim rodnim Selcima, ali i kao čovjeka najzaslužnijeg za proglašenje takozvane „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ kulturnim dobrom i stavljanje iste na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Za službovanja u Japanu, Drago utemeljuje jedinu međunarodnu književnu nagradu s imenom jednoga hrvatskog književnika. Riječ je o nagradi za haiku pjesništvo „Vladimir Devide“. Sve su to čimbenici koji su rezultirali time da je prije tri godine Drago Štambuk primljen izravno u redovito članstvo Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
O pjesničkom diskursu, ili da uporabim sintagmu Zvonimira Mrkonjića, „poetskom misteriju“, našega laureata, kritika je ispisala brojne stranice koje ovdje nema potrebne ponavljati. Umjesto toga pustit ću samoga pjesnika da ovom prigodom progovori iz svoje samozatajnosti. U pjesmi „Krug“ Drago Štambuk ovako pjeva:
Ja nisam pjesnik.
Ja nisam ja.
Ja nisam liječnik
niti mudrac.
Nisam ni dijete
nit ambasador.
Ja srce sam
koje kuca
i ruka koja
pipa puls.
A velika poetesa Vesna Parun to će reći ovako: „Štambuk je toliko drukčiji da možda čak i nije pjesnik nego žrvanj, što iz sebe uz škripu i huku izbacuje samljevene ideje, simbole i apstrakcije, i – poput kakva poludjela žreca – vraća ih bez milosti natrag u materiju, u kal.“ Sve ovdje rečeno samo je maleni dio razloga zbog kojih je nagrada „Visoka žuta žita“ ove godine dodijeljena baš Dragi Štambuku.
Za Prosudbeno povjerenstvo:
Nikola Đuretić
dr.sc. Vlasta Markasović
Brankica Bošnjak: „Uškrobljeni ovratnici“, DHK, Ogranak slavonskobaranjskosrijemski, Osijek, 2022.
Poetski tekst četvrte zbirke Brankice Bošnjak profiliran je u specifični pjesnički idiolekt. Odlikuje ga, ponajprije, bujna metaforika u kojoj dominiraju tzv. udaljene metafore na tragu nadrealističke tradicije i ponajboljih postmodernističkih uzusa, kao što je jezična zaigranost i nivelacija visokog i niskog stilskog izričaja. Na takvom podestu raste poetsko tkivo koje iznjedruje najneobičnije jezične spojeve i odiše chagallovskom poetikom fantazmagoričnog, snovitog i bajkovitog.
Podijeljenost zbirke na dva ciklusa: Borba prsa u prsa i Zato ker sam danes angel je opravdana jer dijeli poetski materijal prema tematsko-motivskom i perspektivnom kriteriju, a manje-više i prema poziciji lirskoga subjekta. Prvi i drugi ciklus kao da izražavaju suodnos markiranih mjesta ove poezije, a to su rascjep između stvarnosnog i metafizičkog, općeljudskog i intimnog, refleksivnog i svakodnevnog. U prvom ciklusu se između stvarnosnih, ponekad banalnih, ali ne i banaliziranih motiva provlači ontognoseološka misao. Lirsko Ja je samo prividno slabo i decentrirano u ovome dijelu zbirke, u kojemu bi se, uzgred, tematskom riječju mogla proglasiti bol. Dakle, lirski subjekt ispaćen je potragama za uporišnim mjestom, mjestom koje će mu biti sigurno, stabilitas loci. U svojim traženjima i lutanjima ogoljuje se do krajnjih granica, do same prirode biti i bitka. Stoga se ovu poeziju može okvalificirati i kao egzistencijalističku i transcendentalnu. Poezija Brankice Bošnjak u ovoj zbirci je poput visoke zgrade, koja zna da ne može opstati bez dobrih temelja. U misaono korijenje je tako, posve logično, utkano egzistencijalističko promišljanje esencije, koje se temelji na nizu motiva, od kojih su neki jaki označitelji, kao što je to Bog, biće, srce, postojanje, sudbina, vječnost. Stihovi pjesme „Izgubljena duša“ : „Svijet je soba, / čini se u prizemlju / jer kad pomislim na kojoj smo razini / znam da se ničemu ne mogu nadati / katkad gledam kroza zid te sobe i vidim ljepotu / katkad samo buljim / ne znam slijedim li svoje misli / ili me guta vir / nisam ni mudrac ni skeptik / pretražujem dubinu groba s istom znatiželjom / kojom pozdravljam život / kostur života izdižem iz oglodanih fraza / mozak pretačem u moral / ne sviđa mi se ni ptičja ni žablja perspektiva / ja bih negdje između“ dobro ilustriraju ekvilibriranje lirskog subjekta između jakog i slabog, kao i egzistencijalnu poziciju „negdje između“. Kao da autorica želi pomiriti nepomirljivo i izbjeći opredjeljivanje za krajnosti života te pronaći neki smisao izvan nametnutih i međusobno isključivih egzistencijalnih točki.
Često se na tom putu traženja i osmišljavanja egzistencije pojavljuju pjesničke slike koje su pomalo zastrašujuće za antropomofrnog subjekta. On se suočava s velikim i neshvatljivim kao što je vječnost. U pjesmi „Ispovijed“ se suočavanje s vječnošću oslikava kao košulja: „Zamotam se u dugu i izgužvanu košulju / još više našaram / U njoj struji, drhti i udara / prazan prostor.“
Uloga Boga u ovoj poeziji bi trebala biti pomoćnička. Bog, kao jaki označitelj, u ovoj je poeziji, kako je već primijećeno, šopovski. Skinut sa svoga pijedestala, on bi trebao komunicirati s čovjekom i svakodnevnim svijetom, pomagati u trpljenju i zaviriti u svakidašnje ljudske nedoumice. Primjerice, u pjesmi „Ljubavi, more šaraju“ subjekt svoj odnos prema Bogu predstavlja bez imalo patetike: „Prvo sam upoznala obitelj, a onda Boga / njega sam lakše prihvatila jer ga nema, a i zato što je uvijek / znao / kada plačem i prevrćem se / u usađenim obrascima razmišljanja.“
U drugom ciklusu naslovljenom Zato ker sem danes angel perspektiva unutar lirskog pletiva se donekle mijenja. U fokusu su naizgled efemerne prakse. Tako autorica pjeva o svakodnevnim gestama utemeljenim na prozaičnim motivima iz stvarnosti. U njenim će se pjesničkim slikama pojavljivati sadnja luka, sirijske izbjeglice, vožnja bicikla, vrapci, otac pekar i sl. Međutim, iza tih jednostavnih kadrova svakodnevice u svijesti pjesme krit će se tankoćutna lirska poruka. Autorica takvim motivima stigmatizira duboke emocije. Ona, u stvari, profinjenom liričnošću govori o ljubavi, majčinstvu, muško-ženskim odnosima, obitelji, odnosu roditelja i djece, optimizmu i pesimizmu. Sve te instance predstavljene su kao lirski itinerer na putovanju zvanom život. Autorica propituje različite moduse i pri tome je i u ovom drugom ciklusu refleksivna i filozofična, ali na neposredniji način. U drugom ciklusu se kao osobitost pojavljuje i samoanaliza, propitivanje različitih životnih preokupacija i uloga. Tako se javlja i autoreferencijalno razmatranje. Ono se tiče i vlastitoga pjesništva pa pjesnikinja vrlo kritički vapi u pjesmi „Pjesma uličnim sviračima“: „Bože, pa moje pjesme uopće nisu pjesme! / Gdje su im one nježne metafore, pravilan stil, metrika, forma? / Sve sliče nedovršenim referatima o ljepoti sadržaja / što se čuju na sajmovima knjiga“. Autopoetička analiza tako diskretno ukazuje i na formu i stil, kao i na ulogu vlastitog pjeništva u postojanju i traženju njegovog smisla.
S obzirom na perspektivu iz koje se oglašava lirsko Ja, u ovoj je zbirci uočiti i dijalošku formu između Ja i Drugoga, koje je ponekad sugovornik ili lirsko Ti, a ponekad se čini da je ono svojevrsni alter ego. Zapravo, oblik izražavanja se kreće od solilokvija lirskoga Ja, preko
fiktivnog dijaloga s lirskim Ti i/ili s alter egom. Takva poliperspektivnost pridonosi živosti i zanimljivosti poetskoga izričaja.
U zbirci se pojavljuje i dodir s postmodernističkim stilskim postupcima kao što su intertekstualnost i intermedijalnost. Takvi su postupci uklopljeni nenametljivo i gotovo skriveno. U pjesmi „U tami“ frazemska rečenica „Prvi mačići se u vodu bacaju“ inkorporirana je u tekst kao dio pjesničkih slika i gotovo mimikrirana. No, to nije slučaj s naslovom pjesme „O tempora, o mores“ u kojoj se citat postavlja na markirano mjesto. Intermedijalni elementi tiču se uglavnom slikarstva pa se tako npr. spominje „Krik“ Edvarda Muncha. Iako u ovoj poeziji ne nalazimo obilnu ludističku postmodernističku praksu, ipak je zamijetiti da se pjesnikinja u izvjesnoj mjeri oslanjala na nju i da je riječ o svojevrsnom baštinjenu postmodernističkih postupaka.
Poezija Brankice Bošnjak u zbirci „Uškrobljeni ovratnici“ predstavlja osebujan i originalan poetski rukopis. On se profilira kao simbioza bogate metaforike, slikovnosti i poetske elokventnosti te misaonosti koja zahvaća u sve pore i zakutke bitka. Na taj način ovaj se poetski tekst oblikovao kao prepoznatljiv i specifičan. Osim toga, odlikuje ga i lakoća pjesničkog govorenja, preciznost u iskazivanju i najkompliciranijih misli i emocija. Stoga je recepcija, unatoč težini nekih tema i motiva, laka. To je tekst kroz kojega autorica vodi čitatelja na svoj prepoznatljiv način kojim mu olakšava prohodnost i kroz „teške“ gnoseološke situacije. Na jedan originalan način u ovoj se poeziji ostvaruje gotovo infantilno, u pozitivnom smislu, sagledavanje života u kojemu je npr. Bog sugovornik i prijatelj, u kojemu se „razlike među ljudima / utvrđuju veličinom ljubavi“ („Balada o domu“). Ovo je duboko humanistička poezija s altruističkim porukama i zato zavređuje posebnu pozornost.
dr. sc. Vlasta Markasović
Petra Čeč: „Sramežljivost krošnji“
Poetski rukopis Petre Čeč zrelo je i dorađeno poetsko tkivo. Podijeljeno je na četiri ciklusa: „Pravimo se da se ovo nije dogodilo“, „Između dva nepostojanja“, „Previsoka za ovu vožnju“ i „Traženja“. Svaki ciklus obilježava fokusiranje na određene motivsko-tematske fenomene, ali tehnika pisanja stihovlja ostaje ista i prepoznatljiva. Riječ je o kondenziranom izrazu, koji se kreće od jednostavnog, gotovo razgovornog vokabulara do složenije pjesničke fraze sazdane od apstraktnog vokabulara.
Prvi ciklus, „Pravimo se da se ovo nije dogodilo“ stigmatizira većinom infantilnog lirskog subjekta. Takav subjekt se vraća u vrijeme djetinjstva i specifični djetinji rakurs u sagledavanju svijeta. Takav rakurs se tiče iskrenog i naivnog poimanja dubokih istina, koje se apliciraju na mnoga područja egzistencije. Mnoštvo naivističkih iskustava koja se opjevavaju u ovom ciklusu doneseno je neposredno i to toliko da izgledaju spontanim, iako su, naravno, vrlo promišljeni. Lirski subjekt pjeva o dječjim doživljajima, odnosno emocijama koje se ne zaboravljaju cijeloga života, nego služe kao jedan nepresušan izvor kojemu se treba vraćati. Iskustva poput prvih kazni, npr. klečanja na kukuruzu, doživljaja svijetlog i optimističnog ljetovanja na moru, relacija dijete-odrasli, prvih prijateljstava, obiteljskih odnosa, prvih trauma, kao što je ona zbog rastavljenih roditelja, prva oduševljenja, ali i strahovi, utkani su u stihove prvoga ciklusa i čine fino pletivo, mrežu koja rekonstruira u detalje dječji svijet.
Drugi ciklus „Između dva nepostojanja“ zabavljen je pretežito filozofičnošću i pitanjima smisla i prirode bitka. Subjekt uranja u neka stanja i zakutke bića, koji u tijelo pjesme upisuju najskrovitije pobude, želje i spoznaje. Teme i motivi se dotiču potrebe za nježnošću i za intimnošću, ali i strahova od nedovoljne bliskosti, od neuspješnosti i nepripadanja. Status lirskog subjekta je uglavnom decentriranost. Slabi subjekt pokušava se osnažiti i u analitičkom proučavanju vlastitoga bića pronaći odgovore na egzistencijalnu poljuljanost. Autorica pokušava naći rješenja za anksioznost kao modus vivendi modernoga čovjeka. Ponekad je to izazovno i iziskuje skliznuće u autodestruktivnost, kao u pjesmi „Ne izlazim iz kuće bez knjige“ u kojoj veli „utopila bih se / u šalici hladnog čaja /iako znam plivati“. Stihovi ovoga ciklusa obilježeni su sebetraženjima, analizom međuljudskih odnosa, a često je i povlačenje u osamu u kojoj se odvija samopromatranje i proučavanje vlastite egzistencije. Lirski subjekt traži slobodu duha, slobodnu egzistenciju za razliku od ograničenosti, loše iskustvenosti, zarobljenosti u kavezu egzistiranja. U pjesmi „(Ne)diraj“ on vapi: „nedostaje mi sloboda / koju ptice imaju / da ih ne zatoči / iznova isto mjesto“. Promišljenost i filozofičnost ovoga stihovlja nadaje se u egzistencijalnim situacijama kao što su metafizička tuga i bijeg od praznine. Autorica upisuje značenja koja se tiču samopotpore kao pokušaja izlaza iz krajnjih i nelagodnih točaka bitka, kao u pjesmi „Camera obscura“: „jedini je prijedlog koji imam / da uzmem sebe u zagrljaj / možda mi se tada vrati / komad neumoljivog potiskivanja“. Kao što ilustriraju ovi stihovi, lirski subjekt žudi za sklapanjem bića u cjelinu. Općenito govoreći, u ovoj se cjelini autorica ponajviše bavi prirodom bića u iskušenjima bitka.
Treći ciklus „Previsoka za ovu vožnju“ karakterizira dijalog s drugim, najčešće ženskim subjektom. Kroz dijalošku formu autorica postavlja važna pitanja o mogućnosti ispravljanja egzistencije, upravljanja u novim pravcima i prema novim početcima. U pjesmi „Ako dovoljno jako zažmirim“ zaključuje da nema novih mogućnosti, ako nema završetaka: „kako da započnem nešto novo / ako ne priznajem kraj“. Tako se život prikazuje kao niz faza i niz novih početaka. Tijekom tih razdoblja autoričin subjekt si postavlja niz pitanja, koja su svojevrsno životno breme: „uzaludno tražim objašnjenje / jedini teret koji prevozi / tegle pitanja pokvarene od stajanja“ („Prazna čekaonica“). U ovome ciklusu poetski se materijal proširuje i na ljubavnu tematiku, koja je, također, inaugurirana kao područje metafizičkih i egzistencijalnih promišljanja.
Posljednji ciklu pod naslovom „Traženja“ je najkraći i predstavlja svojevrsni rezime cijele zbirke. Pjesma „Ponekad se pitam“ se izdvaja po tematiziranju zajedničke sudbine svih ljudi, koja obuhvaća niz pitanja poput: „ima li početka prije kraja? / koliko života stane u jednu prostoriju? / koliko zagrljaja nosimo u prstima? / koliko nježnosti skrivamo ispod kože? / gdje smo se sve izgubili i / kako smo se sad pronašli?“. U ovoj pjesmi markira se zajedništvo u upitnosti i patnji: „pružamo si ruke / preko provalija / gledamo se srcima i / smiješimo tugama“, da bi se izdvojilo zajedničko mjesto bitka: „postoji to jedno mjesto / gdje svi smo mi / samo mi“.
Zbirka Petre Čeč u ova četiri ciklusa pokazuje razvijen pjesnički idiolekt, poetiku i misaonu pjesničku poruku razvijenu na širokoj tematskoj paleti.
popis članova