Obrazloženje priznanja 27. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara

Društvo hrvatskih književnika Ogranci DHK Obrazloženje priznanja 27. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara

Ogranci DHK

28Lip

Obrazloženje priznanja 27. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara

Povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Goran Rem, predsjednik, dr. sc. Vlasta Markasović, članica, Franjo Džakula, član, donijelo je odluku da se Povelja uspješnosti Julija Benešića dodijeli Željku Senkoviću za niz književnih kritika objavljenih u Bibliovizoru Trećeg programa Hrvatskog radija. Nagradu su uručili Sanja Rogoz Šola u ime Ogranka Matice hrvatske u Đakovu te Božidar Brezinščak Bogola u ime DHK.

Željko Senković, redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Osijeku također redovito piše u Bibliovizoru Trećeg programa Hrvatskog Radija u zadnjih deset godina. Riječ je o stotinjak pristupa knjigama, književnosti, pa i književnicima koji „vire“ kroz svoju književnost – ali kao autori problemskih, ontoloških, potom estetskih i egzistencijalnih strategija i estetskih učinaka, a nipošto ne autotračeri svojih života i njihovih – tih života – znamenitosti. Ako izaberemo samo ono napisano u nedavnim godinama, nailazimo na sljedeće: Hitomi Kanehara, Autofikcija, Donald Ray Pollock, U vječnoj borbi sa Sotonom, Tadeusz Borowski, Kod nas u Auschwitzu, Anthony Doerr, Svjetlo koje ne vidimo, Clemens Meyer, U kamenu, Charlotte Beradt, Snovi pod Trećim Reichom, Jon Kalman Stefansson, Nebo i pakao, Antoine Compaignon, Jedno ljeto s Montaigneom, Rolf Dobelli, Umijeće jasnog mišljenja. 52 misaone pogreške koje je bolje prepustiti drugima, Hannah Arendt, Što je politika? Fragmenti iz zaostavštine, Ljudmila Petruševska, Vrijeme Noć, William Trevor, Daleko od Irske, Claude Levi-Strauss, Svi smo mi kanibali, Shusako Endo, Šutnja, Cioran, O nedaći biti rođen, Vjeronauk i nelagoda štambiljanja, Jens Bjørneboe, Trenutak slobode, Jhumpa Lahiri, Ravnica, Pierre Hadot, Duhovne vježbe i antička filozofija, Rosa Montero, Luđakinja u nama, László Krasznahorkai, Seiobo je bila tamo dolje, Olivera Nikolova, Baršunasti pokrov, Han Kang, Vegetarijanka, László Krasznahorkai, Svijet ide dalje, Sandor Marai, Knjiga o travama, Sandor Marai, Buntovnici, Peter Sloterdijk, Strašna djeca novog vijeka, Franz Kafka, Pripovijetke i prozni fragmenti, Rosa Montero, Lijep i mračan, Sandor Marai, Ljubomorni, Grobna gruda, Četiri godišnja doba, Alberto Manguel, Dok pakiram svoju biblioteku, Irene Vallejo, Beskraj u trsci. Velika avantura knjige u antičkome svijetu, Cormac McCarthy, Putnik i Stella Maris, Olga Tokarczuk, Bizarne pripovijesti, Najružnija žena na svijetu, Thomas de Quincey, Posljednji dani Immanuela Kanta, Zbigniew Herbert, Naklon moje sjenke. Izabrane pjesme, Andrej Kurkov, Sive pčele, Sandro Veronesi, Kolibrić, Roberto Bolano, Amulet, Mohamed Mbougar Sarr, Najskrovitiji spomen na ljude, Jon Fosse, Jutro i večer, O. Henry, Zimzelene priče. 22 priče s kvakom.

Nagrada Julija Benešića za najbolju knjigu književnih kritika između dvaju Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara uručena je akademiku Krešimiru Bagiću za knjigu Republika stiha, Matica hrvatska, Zagreb 2023.

Nagradu su uručili predsjednica DHK dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek i dr. sc. Goran Rem. Na ovogodišnji natječaj Julije Benešić za najuspješniju knjigu književne kritike stigle su četiri knjige: Marine Kljajo-Radić pod naslovom Trag vjere u književnosti, Željke Lovrenčić naslovljene Slova, riječi, glasovi – književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Krešimira Bagića Republika stiha i Dunje Detoni Dujmić, Mikročitanja: hrvatski-roman 2016.-2023., a za Povelju Julije Benešić Povjerenstvo je imalo na uvid skupinu kritika Dine Staničića objelodanjenih u Telegramu i Vijencu te Željka Senkovića objelodanjenih-čitanih na Bibliovizoru.

Tekstovi knjige Marine Kljajo-Radić su okupljeni temom spiritualnosti tj. religioznosti, a izborom fokusa uočava se posebna usmjerenost na niz knjiga Božidara Prosenjaka pa knjiga sadrži skoro unutrašnju pod-minimonografiju o njegovim knjigama, dok najvažnije naglaske i moguću pozorniju metodologiju knjiga izlaže, nakon fragmentnoga čitanja Lucijana Kordića – u pristupima čitanja Maka Dizdara i Ivana Slamniga, a zapaziti je da velik dio knjige obuhvaća nastojanje razviti književnoznanstveni a ne kritičarski diskurs.

Željka Lovrenčić se pojavljuje samo godinu-dvije nakon prethodnoga nagrađivanja knjigu Samo kritično, molim iz 2022., a u novijoj knjizi Slova, riječi, glasovi – književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi se izdvajaju lucidni pristupi toploj Maji Gjerek, leteće i nezadrživo laganom Slavku Jendričku i jednostavno emotivnoj i zvrkavoj Sanji Domenuš uz latinoamerički zvuk kroz klasično modernističkog Fernanda Pessou, dok u odjeljku za prozne knjige raznih vrsta izvrsno bira Josipa Novakovića, Josipa Cvenića, Dunju Detoni Dujmić, Božicu Brkan i Dianu Rosandić.

Dunja Detoni Dujmić nastavlja, knjigom Mikročitanja: hrvatski roman 2016.-2023., svoja mirna i staložena čitanja suvremenoga hrvatskoga romana, koja je započela ovdje također Benešićem nagrađenom knjigom iz 2016., tada naslovljenom Mala noćna čitanja – pet godina recenziranja hrvatskog romana. Ovaj puta se, ne mijenjajući u metodologiji uvjerljivoga close readinga puno toga, pokazuje nešto tolerantnijom za popularniju književnost, a manje zagovornijom za modernističku prozu. Dakako, knjiga je odlična, pouzdana, evaluatorno kultivirana i da nije na ovogodišnji natječaj stigla i knjiga koja sondažnom lakoćom iščitava ono najvažnije što piše hrvatska književnost a to je lirika – bila bi dobitnicom Nagrade iako je prije samo 7 godina bila laureatica Benešića i hrvatske kritike.

Krešimir Bagić je novom knjigom kritike, trećom u njegovu zasadašnjem opusu, po drugi puta i našim nagrađenikom i laureatom. Prvi je puta Nagradu Benešić dobio za Brisani prostor objelodanjenu u Meandru 2002.

Bagić napominje da ovu novu knjigu gradi u nekovrsnom brojevnom nastavljanju na prethodnu kritičarsku knjigu Pogled iz Dubrave, objelodanjenu 2017. I Pogled iz Dubrave i ova nova knjiga koju sada najavljujemo kao nagrađenu ove godine, a naslovljenu Republika stiha, izlaze u Matici hrvatskoj pa prema tome punim mainstreamom grade svoj prilog nekoj budućoj povjesnici hrvatskoga pjesništva i dapače hrvatske književnosti. Na sličan smo način prošle godine obrazlagali svoju odluku za knjigu Igora Gajina Svlačenja značenja, kao dakle kritičarske nastupe koji imaju uspostavljati reference budućem književnom povjesničarskom kanonu. Prisjetimo se, Gajinova metodologija je obuhvaćala postupak referiranja na stanje scene, na kulturalne fenomene sposobnosti recepcije tj. kraće – postojanja kultiviranosti recepcije, ali i na kao prvo unutaropusni učinak autorskoga novog naslova, kao i razliku spram ostalih autorskih učinaka. Bagić koristi sličan metodološki slijed, a posebice je eksplicitno važno podvlačenje kako knjiga svojom kronološkom dosljednošću „pristaje“ na to biti morfologija upravo te posve konkretne kronologije.

Bagić u knjizi Republika stiha očigledno opušteno uživa u prvom osvrtu – pristupu ostavštinskoj knjizi Zvonimira Baloga, uz napomenu kako je nedostatna iščitanost njegove ludičke mentalne i jezične snage. Kada pristupa zatim Dragojeviću, Bagićev se rafinman s nasladom bavi njegovom sedamnaestom zbirkom u kojoj nalazi opusne mašne autoreferencijalnosti autopoliperspektivizacije, kao maestralne jezične igre. Kada pristupa Mariji Dejanović tada Bagić ističe umijeće vođenja pjesme, Anu pak Brnardić dovodi u blizinu Anke Žagar a podvlači metaforičnost, zavičajnost, raspolućenost. Stipi Grgasu Kritičar odčitava ne samo opusno kasno ulaženje u prvu zbirku pjesama, čime zacijelo nadmašuje brojne kasne ulaznike u liriku, što je fenomen naše lirske scene zadnjih 30-ak godina, nego i njegovu kritičku i sofisticiranu razmještenost odnosa prema egzistencijskoj izmještenosti iz zavičajnog podneblja, a dodaje i neku vrstu miloševskog pogleda na mediteranizam, onu koja nije patosna niti mistifikacijska kič-slika zalaska sunca nego opora kriptoegzistencijska memorija, oporavljena prebivanjem u svjetskom opstajanju.

O varljivosti kraja pjesme piše Bagić uz poetizaciju privatnosti u lirici Lare Mitraković, o Nadi pak Topić piše kao o rukopisu posve različitom od sveukupne scene stiha u Hrvatskoj, pošto piše precizno strukturirano i tečno tematski, pa joj priznaje jasnu citatnu opravdanost u vezi s Tadijanovićevom rečenicom. Davoru Šalatu Bagić pristupa kao recepcijski već ovjerenom metaforizatoru i scenski iznimno pokretljivom pjesničkom zastupniku visokog figurativnog kapaciteta. Zvijezdi hrvatske pjesničke a zatim neočekivano i prozne pa dramsko-kazališne te povjerenstvene slike – Moniki Herceg Bagić pristupa odmjereno, opisno jasno i closereadingovskim fokusiranjem mjesta koja su mu najizazovnija iako stoje mimo oštre tematske intencije. O Zvonimiru Mrkonjiću tj. o zbirci Reciklažno dvorište Bagić piše pune zaokupljenosti ultimativnom katastrofičnošću koju knjiga taksatuira svojim moćnim mislenim oštricama radikalnog minijaturizma. Andrijani Kos Lajtman nalazi svijest o pismu kao nosivo tkivo njena lirskog pisma. Sofisticirano i višestruko oklijevanje Bagić nalazi u profinjenoj lirici Vande Mikšić, a kod Stjepana Bajića se pita je li njegov kolokvijalizam pravo naoružanje za komunikacijske okršaje našeg vremena. Tonku Maroeviću i njegovoj zbirci izašloj samo dva mjeseca prije smrti, Bagić naprosto izriče sonetomajstorsko divljenje. Pišući o Ireni Skopljak Barić i Zrinki Posavec očigledno uskraćuje prostor dočitavanja Zrinki Posavac ali neupitno eksplicira uspješnost njezina zvonkog i tečnog metaforizma. O Evelini Rudan piše ono što i treba – to je odlična poezija. O Čegecovoj trećoj rezidencijalnoj zbirci Bagić ne dvoji – sve je uvijek drukčije i različite mislene figure dinamično historijskim anostalgijskim zaronima i bolnim sadašnjicama osvjetljavaju tri različite putne točke. Olja Savičević Ivančević je zavodljiva, knjiga pak Magdalene Mrčela – autentično mlada u svom policitatitzmu. Ante Žužul i Josip Pavičić, dva stara pisca i kulturnjaka, u svojim knjigama grade dojam i aforističnost. Senka Karuzu Bagić prokazuje kao lirika čije pjesme rade sve što on radi i on radi sve što one mogu zabilježiti, tako nekako ili posve drukčije no sve je vrlo lajferski i plesno između kratke priče i stiha. U pristupu zagonetnom Svenu Adamu Ewinom Bagić poseže za razgovornom simulacijom pošto je uz tu liriku izazovno prčkati po identitetu nekoga iz zbilje a manje pozorno čitati tu zaigranu a i patosnu intertekstualnu liriku. Izniman je Bagićev fokus na perifernom lirskom tekstu Stanislava Habjana, zapisanom na mjestu Bilješke o piscu, tekstu koji ništa ne mistificira i ne zabavlja nego na tom malo opuštenijem mjestu naprosto piše briljatnu pjesmu. O Sanji Baković i njenom kritičkom mimetizmu Bagić piše razložno, pozorno i s poštovanjem spram njene poliperspektive. S očiglednim i opravdanim simpatijama piše o Tomislavu Domoviću iako mu prigovara i prerazbarušene pjesme. Robertu Perišiću i trećoj Moniki Herceg konstatira kontinuiranost opusa, novom pak Mrkonjiću i Eneriki Bijač Bagić omirisava njihove nove masline na osami. A Lidiji Deduš i novom Vladoviću kritičar Bagić pristupa zamjećivanjem čuvanja smisla, a o poeziji koja jako pozorno čita Bagić piše uz knjige Sonje Delimar i Nikole Tadića. O Marku Pogačaru čitamo da mu je knjiga lucidna, intrigantna i jezična, a osjećaj užitka Bagić fokusira u romanu u stihovima Velibora Čolića. Ivan Klarić lavira, Ana Galant galantno pulsira, Telećan-Radić-Kos Lajtman-Bilosnić za zastati uz njih, Božica Jelušić autorica kompleksnog lirskog svijeta, Željka Horvat Čeč – svakodnevno i ispovjedno, Martina Vidaić – razvid tržnice globalne metafore i višelikosti, a Radić i Derkač u ljubavi i smrti na tržnicama politike i etniciteta uz dosta čudnih preobičnosti, a Nataša Govedić intelektualistična…