DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.31Lis
Povelja “Srebrne svirale” Titu Bilopavloviću
Priznanje se dodjeljuje za njegov prinos hrvatskoj književnosti s posebnim naglaskom na izniman pjesnički opus i istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj lirici. Povelja će biti svečano uručena u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu, u 18 sati 5. studenoga 2018., u sklopu obilježavanja 113 rođendana velikog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Nagradu dodjeljuje Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu u suradnji s Ogrankom Društva hrvatskih književnika slavonsko-baranjsko-srijemskim.
Pjesnik i prozaik Tito Bilopavlović rođen je u Novoj Gradiški 1940. godine. Radio je kao urednik u Studenskom listu, kao tajnik za kulturu u Novoj Gradiški, kao tajnik Društva hrvatskih književnika, višegodišnji kolumnist političkog tjednika Danas, urednik dječjeg lista SMIB, a vodio je i Tribinu DHK-a. Objavio je zbirke poezije Pijesku već oplakanom (1967.), Vrt za prijatelje (1969.), Exodus (1971.), Lov na uzvanike (1974.), Dvorska luda i ostala rodbina (2000.), knjige kratkih priča Plavuša i atleta (1974.), Stid (1980.), Škola za sjećanje (1982.), Rođenje Venere (2000.), roman Ciao, slinavci (1977.), knjige feljtona Sudbina u ruci (1981.) i Graditelji ruševina (2002.) te knjige za djecu Kutija za male i velike igračke (1980.), Paunaš (1978.), Filipini iza ugla (1988.), Otmica Labinjanki (1988.), Oprostite, volim vas (1998.), Čitaj, gospodine balavče (2002.) i brojne slikovnice. Dobitnik je “Brankove nagrade”, “Nagrade lista Mladost” i nagrade “Duhovno hrašće” za zbirku pjesama Pijesku već oplakanom, nagrade “Vladimir Nazor” za knjigu priča Stid, nagrade “Grigor Vitez” za knjigu priča Paunaš, nagrade “Mato Lovrak” za roman Čitaj, gospodine balavče, te nagrade “Josip i Ivan Kozarac” za životno djelo. Poezija Tita Bilopavlovića započela je u eri časopisa Pitanja, koji uvodi postmodernizam u hrvatsko pjesništvo. „Manifestacije posmodernizma – semantičko oslobađanje pa uskrsavanje označitelja kao i destrukcija formalnih konvencija u smjeru geometrizacije tijela pjesme, vidljive su i u Bilopavlovićevoj poeziji, napose u pjsmama koje oslikovljuju raspored grafema te, uz to, kao prototekst imenuju neki drugi medij (grafit),“ piše dr. Sanja Jukić. Branimir Bošnjak u tekstu Pjesništvo Tita Bilopavlovića i poetika sjećanja, tvrdi da „književno određenje koje zastupa Bilopavlović nije samo estetički programirana književnost, nego književnost koja će iskazivati visoku osjećajnost i uvjerenost u istinitost i dokumentiranost iskazanog, na što se nadovezuje jednostavnost i čistoća stiha i rečenice." Prema književnoj kritici, poetski glas Tita Bilopavlovića odlikuju „ispovjedni i evokativni ton.“ Tito Bilopavlović je važan lirski protagonist hrvatskih pjesničkih praksi koje se javljaju od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali u tom sudjelovanju ne gubi osobni, autentični glas i „etičku privatnost“, prizivajući u svojim tekstovima, kako tvrdi dr. Sanja Jukić,„ne samo predkrugovašku pjesničku tradiciju, nego i vilonovsko petnaesto stoljeće ili Krležino posezanje za Baladama Petrice Kerempuha“. Taj izniman poetski glas svakako je zaslužio ponijeti tako iznimno priznanje kao što su Srebrne svirale, čiji je naziv nadahnut istoimenom pjesmom Dragutina Tadijanovića, koji označava pjesnikovo jedino oruđe - njegov glas i njegov pjesnički dah, njegove svirale - koje mogu postati i srebrne i zlatne ali nikako ne smiju zamuknuti, makar vrijeme poeziji bilo tako nesklono, kao što je to današnje vrijeme. Tim više treba čuti i nagraditi jasne i zvonke pjesničke glasove kakav je pjesnički glas Tita Bilopavlovića.
Mirko Ćurić
popis članova