DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.14Lip
Stjepanu Tomašu Prva nagrada 7. Dana A. G. Matoša
U bogatom programu Matoševih dana u Tovarniku je 8. lipnja 2023.održano proglašenje dobitnika nagrada za najbolju kratku priču nadahnutu životom ili djelima Antuna Gustava Matoša.
Općina Tovarnik, Slavonsko-baranjsko-srijemski Ogranak Društva hrvatskih književnika i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 31. listopada 2022. objavili pozivajući suvremene autore i autorice da napišu kratku priču nadahnutu životom ili djelima Antuna Gustava Matoša, uoči obilježavanja 150. obljetnice rođenja. Natječajem se htjelo ne samo odati počast jednom od najvećih hrvatskih književnika te uveličati ovogodišnje Dane Antuna Gustava Matoša, već i potaknuti autore i autorice na nova čitanja i promišljanja djela velikog umjetnika.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Josip Cvenić, predsjednik, Klara Dulić Ševčić i Paula Rem, članice; donijelo je odluku o najboljim pričama.
Peto mjesto podijelili su: Bono Cvitkušić: Nema više m(M)ore; Maja Klarić: Na Bučini i Perica Vujić: Na putu. Četvrto mjesto osvojila je Emilija Kovač s pričom Penelopa lijepa.
Treće mjesto osvojila je hrvatska književnica Slavica Sarkotić s pričom Utjeha kose. a priznanje joj je uručeno 13. lipnja 2023. u Zagrebu. U ime Klare Dulić Ševčić obrazloženje je pročitala Katarina Čeliković:
Priča pod naslovom „Utjeha kose“ autorice Slavice Sarkotić na vlastitome je predlošku potvrdila tezu o osobitom trudu i inventivnosti izraza koji su potrebni kako bi se napisao tekst jednoga zahtjevnoga žanra, kao što je kratka priča.
U priču nas se uvodi gotovo in medias res, no ipak s vrlo kratkom i efektnom uvodnom obaviješću o onome što joj je prethodilo. Priča o Stjepanu koji je zadobio moždani udar i kao posljedicu stalni i nekontrolirani i neprimjereni smijeh, zadobija svoj dinamički motiv u pronalasku Matoševa putopisa „Oko Lobora“. Postupkom ironizacije Stjepan koji nikada ranije nije bio zainteresiran za čitanje postaje strastveni čitatelj Matoševih djela, te čak u jednom nespretnom eksperimentu pokušava se učiniti sličnim njemu. Ovaj ironični, gotovo fantastični moment uvodi Matoša u Stjepanov svijet. Točnije, spisateljica ih polako vodi do njihove točke susreta. U trenutku kada se Stjepanova i Matoševa životna priča i osobna povijest doista susretnu, nađu u istoj točki, nastupa jedan veliki obrt. Od smijeha do plača i od smijeha koji je plač do onoga plača koji traži utjehu, utjehu kose, ispričano je nekoliko života. Autorica je uspješno ovladala dramskom strukturom i napetošću u formi kratke priče, što je veliki razlog za čestitati joj. Ostajući pri jednostavnosti i svedenosti izraza, autorica Sarkotić nesporno dokazuje kako se ljepota i umjetnost ne trebaju plašiti jednostavnosti.
Drugo mjesto pripalo je hrvatskom književniku Tomislavu Žigmanovu za priču Martina svjetla svijeta. Obrazloženje je pročitala članica Povjerenstva Paula Rem:
Priča Tomislava Žigmanova "Martina svjetla svijeta" tematizira odnose između "starog" i "novog" svijeta – sela i grada, tradicije i modernosti, obiteljskih odnosa i otuđenosti, religije i društvenih mreža. Ovi pojmovi su naizgled u opoziciji, no na koncu se pokazuju usko isprepletenima. Protagonistica priče je stara neobrazovana udovica Marta koja živi u selu Plavni. Radnja je smještena u sadašnjost, ali navodi se da je Marta u rodu s Antunom Gustavom Matošem. Njezin život u 2023. godini nalik je životu u Matoševo vrijeme: ona promatra prirodu, komunicira s komšijama, radi na bašči, kuha ručak i moli krunicu. Ne konzumira nikakve medijske sadržaje, čak ni novine ili televiziju, a kamoli društvene mreže: njezin je fokus na realnoj svakodnevici i interakciji, a ne fiktivnim sadržajima. Vjerna tradicionalnim vrijednostima, Marta se zaprepašćuje kad gostujući biskup koristi vrijeme predviđeno za propovijed kako bi reklamirao svoj Facebook profil. Umjesto da govori o općeljudskim vrijednostima, biskup pokušava nagovoriti župljane da ga prate i dijele njegove objave na društvenim mrežama. Čini se da u "novom svijetu" općeljudske vrijednosti više nemaju nikakvu važnost – sad je fokus na komercijalizmu. Umjesto da zagovara moralne vrijednosti, religijska institucija se ponaša kao korporacija koja reklamira svoje proizvode. Drugi tematski fokus je problem masovnog iseljavanja iz malih sredina: sela poput Plavne doslovce izumiru. Dok se Marta prisjeća kako je u doba njezine mladosti selo bilo puno mladih ljudi, cjelokupna generacije njezinog sina i kćeri je iselila. Kolaps tradicionalnih institucijskih struktura također je vidljiv u interpersonalnim odnosima: obiteljski odnosi nisu topli i sentimentalni, već svedeni na ispunjavanje određenih obveza.
Interpersonalna otuđenost je velika tema. Marta nema gotovo nikakav kontakt sa svojom djecom, koja dolaze u posjet nekoliko puta godišnje iz obveze koju osjećaju, što sugerira disfunkcionalne komunikacijske odnose. Marta se prisjeća zabranjene ljubavi, veze i kasnije braka s Josipom: njihov odnos bio je iskren i topao, selo je bilo živ organizam pun mladih motiviranih ostati na selu. Josip je otišao u neke metafizičke sfere, a njihova djeca otišla su svojim putem. Marta ustanovljuje kako danas više nema iskrene komunikacije. Dok biskup govori kako je "bit čovjeka u komunikaciji", on doslovno odbija komunicirati sa svojim župljanima. Premda biskup to naziva "novim načinom komunikacije", Marta osjeća hladnoću i distanciranost: "Očekivala je nešto drugo. Bliže njoj i toplije. Ono što je čula je daleko od nje." Na koncu, Marta se ne zadržava u crkvi nego žuri kući kako guščji paprikaš ne bi zagorio. Na taj način, ona se buni protiv "novog svijeta", temeljenog na interpersonalnoj eksploataciji, kidanju tradicionalnih vrijednosti i redukciju institucijskih okvira na realizaciju određenih interesa.
Poveznica s Matošem uspostavljena je kroz selo Plavnu, gdje je rođen otac Antuna Gustava Matoša. Marta je prapraunuka Marte Matoš, bake Antuna Gustava Matoša. Žigmanov uvlači čitatelja uspostavljanjem kontrasta između "starog svijeta" temeljenog na općeljudskim vrijednostima i "novog svijeta" reduciranog na tržište. Fabula je logično strukturirana i kulminira neočekivanim govorom biskupa, nakon čega Marta ne osjeća ogorčenost, već razočaranje institucijskim strukturama koje ne povezuju, već dodatno razdvajaju ljude. Međutim, njezin nagli odlazak umjesto uobičajenog zadržavanja u crkvi može se iščitavati kao pobunu protiv negativnih promjena koje donosi ova kombinacija, odnosno pokušaj institucijskog "starog svijeta" prilagoditi se "novom svijetu". stoga zaključak nije nužno pesimističan.U priči je vidljiva tematska i stilska poveznica s likom i djelom Antuna Gustava Matoša. Elokventno napisana i tematski relevantna priča Tomislava Žigmanova ističe se kvalitetom i ispunjava sve kriterije ovog natječaja za kratku priču.
Priznanje su uručili načelnik Općine Tovarnik Anđelko Dobročinac i Paula Rem.
Prvo mjesto pripalo je poznatom hrvatskom književniku, majstoru kratke priče Stjepanu Tomašu. Predsjednik Povjerenstva za dodjelu Nagrade Josip Cvenić je pročitao obrazloženje:
Poznato je da su u Matoša, kad se radi o prozi, dva tematska kruga: jedan je domaća (zagrebačka) sredina a drugi je krug čudaka, bizarnih sadržaja i fantastike. Njegova kratka priča „Moć štampe“ koja je inspirirala Stjepana Tomaša, pripada prvom tematskom krugu. Vrlo je jednostavna: novinara Petrovića proglasili su u „štampi“ (novinama) špijunom. Moć štampe (javnosti) učinila je svoje, na koncu je i sam sebi postao sumnjiv. „…na kraju krajeva mora biti nešto istina kad sva javnost tako misli.“ U to, najzad i sam povjeruje. (Matoš je volio neuralgična mjesta (teme) hrvatskog društva. Stilski je koncizan, ironičan, sarkastičan.) Tomašev junak kratke priče također je novinar, ratni izvjestitelj. Želi ostvariti status branitelja Domovinskog rata 91. I u situaciji kada je broj branitelja svakodnevno 'bujao' - narastavši od nekih 250 000 na dvostruko veći broj - on ne uspijeva u svojoj nakani. Pedantni je činovnik ustanovio da ga nema u Registru branitelja, nije ni 'zadužio' pušku, ne može dokazati svoj ratni put…
A nije u Registru iako je od početka Domovinskog rata bio na terenu, odakle je svakodnevno izvještavao javnost. Nije 'zadužio' pušku jer je u oskudici oružja uzeo svoju, lovačku. Ne može dokazati ni svoj ratni put iako je objavio dvadeset knjiga svojih ratnih izvješća, gdje je sve vidljivo i može se pročitati. Borio se perom, a to se ne računa…Pa kad svi tako misle, valjda je to i istina, uvjeravao se. Pokoleban, sumnjao je u samoga sebe i na koncu je i sam povjerovao u to kako nije zaslužio biti branitelj. Analogija s Matoševom pričom je očigledna (prošlost nam se, na nov način, ponovno ceri u lice). I stilski je u svojoj priči Tomaš sličan Matošu: svoju je kratku, suvremenu priču ispripovijedao naglašenom ironijom, do sarkazma.
Josip Cvenić i načelnik Općine Tovarnik Anđelko Dobročinac uručili su priznanje za najbolju priču nadahnutu Antunom Gustavom Matošem Stjepanu Tomašu koji je zahvalio na priznanju te istaknuo kako je Matoš inspirirao iako nije sklon pisanju priča na zadane teme. I to je pokazalo kolika je moć književnosti, ne samo „štampe“, kao u Matoševoj priči.
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova