DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.05Stu
Tribina DHK: Jelena Lužina
Organizatori tribine: DHK i Istarski ogranak DHK Pula. Gošća današnje tribine ugledna je teatrologinja, hrvatska i makedonska spisateljica i sveučilišna profesorica Jelena Lužina, dobitnica prestižnih makedonskih i hrvatskih nagrada i priznanja. Povod razgovoru njezina je knjiga "Pulski eseji", objavljena u XIII. kolu cijenjene edicije "Istra kroz stoljeća" i sunakladništvu Čakavskoga sabora te Istarskoga ogranka DHK (Pula – Žminj, 2019., ur. Boris Domagoj Biletić). Razgovor je snimljen u Puli, u Klubu hrvatskih književnika "Dr. sc. Ljubica Ivezić", tijekom 19. Pulskih dana eseja, 23. listopada 2021. Uvodna riječ Boris Domagoj Biletić. S autoricom razgovara voditeljica Tribine Društva hrvatskih književnika Lada Žigo Španić.
Snimio Marko Račan ("Artimi" video produkcija Pula).
Snimka razgovora: youtu.be/8rCDBzCAyV4
Jelena Lužina rođena je u Dubrovniku, teatrologinja je spisateljica i prevoditeljica. U Puli je živjela dulje od tri desetljeća (1953. – 1987.), završila osnovnu školu i gimnaziju te, po okončanju studija književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, započela stjecati raznovrsna radna iskustva: kazališna, pedagoška, spisateljska...
Sudjelovala je, pored ostalog, u obnovi Istarskoga narodnog kazališta gotovo do njezina okončanja, radila je kao nastavnica na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji, danas Sveučilištu Jurja Dobrile, često je objavljivala književno-teorijske i teatrološke tekstove u Istarskom borcu, Istarskom mozaiku, Istri, Dometima, Republici, Forumu..., danas u Novoj Istri. Od 1987. godine živi u Skoplju. Umirovljena je profesorica Fakulteta dramskih umjetnosti Sveučilišta „Sv. Kiril i Metodij“. U Makedoniji je ostvarila dvadesetak kapitalnih znanstvenih projekata: nacionalnih, regionalnih i međunarodnih. Utemeljila je Institut za teatrologiju i Muzej Makedonskoga narodnog teatra. Objavljuje neprekidno od 1968. godine, pišući na hrvatskom i/ili na makedonskom jeziku. Objavila je više od tri stotine znanstvenih radova i devetnaest autorskih knjiga, znanstvenih i esejističkih. Priredila je makedonsku digitalnu kazališnu enciklopediju i više od šezdeset antologija, zbornika i monografija tiskanih na makedonskom, hrvatskom i/ili engleskom jeziku. Na makedonski je prevela petnaestak hrvatskih autora, na hrvatski desetak makedonskih. Dobitnica je više književnih, znanstvenih i prevoditeljskih nagrada, makedonskih i hrvatskih. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva pisaca Makedonije i Makedonskog PEN-a. Ovo joj je četvrta autorska knjiga na hrvatskome. (Ur.)
***
Iz predgovora Borisa Domagoja Biletića
OGLEDNO OBILJE OGLEDĀ
(…) I kad problematiziraju (ne)davnu prošlost, autoričini zapisi itekako se tiču naše svakodnevice, stvarnosti, čak i zbilje, osobito one ne(p)ostvarene, uslijed tolikih promašenih i propuštenih prilika što, osobito u Puli, idu na dušu uskogrudne i kampanilističke lokalne politike koja je (i danas kao desetljećima unatrag) sama sebi svrhom i paradoksalno onemogućava te ništi vlastite potencijale bijegom u provincijalno, zatvorenost, samodovoljnost, strahom od bolje (ovdje npr. „austrougarske“) prošlosti, a sve uime efemernih ciljeva, razloga i interesa trenutka i pojedinaca („homunculusa“, o kojima ponešto, ali bitno, piše Albino Crnobori u nedavno objavljenoj knjizi U snu unutar iste ove edicije). Njihove (pojedinaca/političarā, partija, interesnih skupina, prigrabljene manipulativne moći...) bezlične sjene ili izravni idejno-ideološki sljedbenici, klonovi uvlas jednakih i već viđenih, poput kakve sljedbe grad iz naslova knjige i dalje drže uznikom i rubnim rubom periferije u svakome smislu. Kulturno-stvaralačkome osobito. Jednoumlje će u Puli i Istri, ne dao Bog – ali će bojim se zacijelo biti tako – godine Gospodnje 2022. obilježiti čitavo stoljeće svoga marša kroz institucije, države i režime, a zapravo marša ljudskim dušama i mentalnim sklopom. Žalibože.
U tome mi se, potonjemu, smislu osobito znakovitima u ovoj knjizi nadaju posebice neki tekstovi. Stoga neka mi na koncu ovoga pokušaja da napišem, možda i nepotreban, uvodni tekst Pulskim esejima, bude dopušteno napisati i naglasiti: Jelenin uvodni Proslov, svjedočanstvo je iskusne i zrele žene o sjećanjima djevojčice koja s majkom netom bijaše kročila u Pulu – lijepo, zacijelo pouzdano i upečatljivo, lirski napisano štivo, ako se smije reći, mjestimice čak i „bolno“, zacijelo emotivno i emocionalno vrlo angažirano i isijavajuće. A tek tekst o 1918., tek je taj najliterarniji i opet gotovo do bola iskren zapis (posredno) o sebi i svojima u raznim vremenima iliti uvijek istome vremenu s raznih perspektiva, nazorā, naraštajā i iskustava! Unutar ovoga preobilna surječja, većina bi rekla u ovome je kontekstu, rečeno toliko mnogo o tolikim temama, osobama i osobnostima, a jako mnogo i među retcima, da je vrlo teško istaknuti ponešto što bi, neopravdano, moglo zasjeniti što drugo.
No, riskirat ću i drznuti se... Čitatelju dragi i poštovani, nemoj preskočiti/„preskočiti“ ni riječ autoričinih promišljanja o Zvani Črnji, profesorici/Profesorici Ljubici Ivezić, Mariju Kalčiću, Darku Gašparoviću..., jednako ni o temama, navlastito glede Čakavskoga sabora, Istarskoga narodnog kazališta (ili onoga što je od njega danas još ostalo!) u likovima značajnih mu protagonista, zatim patnji, (kazališnoj) slobodi, Salomi, Elektri... Zapravo, ne govorim dosljedno ni kako bih želio: jer ne valja propustiti nijedan ulomak ove važne knjige, kako u autoričinu opusu tako, bogme, ni u iskustvima svakoga čitatelja ponaosob – bio on autoričin suzavičajac, neutralan/„neutralan“ čitatelj, kazališni gledatelj s pretplatom ili „padobranskim“ navikama, prijatelj ili poznavatelj likova i djelā ovdje tematiziranih osoba, pojava, problemā, fenomenā, ljubavi ili žalosti za čime promašenim, žuđenim a neostvarenim, započetim a nedovršenim (jer su neki drugi to tako htjeli).
Svaki je tekst Jelene Lužina strastveno i maksimalno angažirano napisan, korjenito dotjeran, stilski osmišljeno postojan, nerijetko šarmantno stiliziran, ali zacijelo nastao iz čistoga uvjerenja i mnogih ljubavi, sklonosti, svakako s poznavanjem materije i svladane građe, natopljen životnim iskustvom i čitateljskim maratonima ovjeren..., ukratko i sukladno naslovu njezine prve hrvatske knjige, koju sam, napisah već, također imao radost urediti: poput te knjige, i ova esejistički (jednako ili možda čak više) zavodi. Zavodi metaforički i doslovno.
I kad se s njom (katkad „enervantnom“, što je također jedna od omiljenih joj riječi!) ne slažem(o), i kad urednički (pre)strogo redaktiramo neke tekstove, i tada kad bismo najradije otvoreno i žestoko polemizirali, i onda kad nam lagano „ide na živce“ svojim metodičko-didaktičko-pedagogijskim, katkad „barokiziranim“ (neskromno: poput nekih mojih ovdje) rečenicama te edukativno-profesorskim, ali prebogatim praktičnim iskustvom, ponavljanjima i ponavljanjima (istim ili blizim citatima i citatima iz opće, uglavnom literarne, škrinjice mudrosti naše uljudbe), oplemenjeni smo i obogaćeni načinom kako prenosi znanje i spoznaje, svojevrsnom „vlastitom epistemologijom“, čitamo sa zadovoljstvom, znatiželjno i s poštovanjem našu autoricu.
Završit ću donekle ex abrupto. Naime, kao Puljanin nisam baš ljubomoran na naslov ove knjige, jer je posve prikladan sadržaju i, pače, očekivan, ali pitam se kako to da nikomu dosad nije na pamet palo ovako nasloviti knjigu? Ili, obratno, možda smo tek sada na okupu dobili građu (odatle onda i mrvica „ljubomore“) koja u nekoj posve posebnoj mjeri, postupno nastajući i gradeći se i na stranicama navedena pulskoga časopisa, zavrjeđuje naslov kojime se kiti. Jeleni Lužina čestitke – chapeau! (piše ona doslovce tako negdje u esejima koji slijede), a drugima, bez obzira na grad i podneblje, želim jednak doživljaj užitka u tekstu, u tekstu užitak.
Neka knjiga, uza sve rečeno, čitateljima bude i nov izazov u promišljanju svoje sredine i sebe samih u njoj. Jer, podsjetimo, postoji nekoliko iseljenih i zauvijek (pogotovo za ovaj grad) izgubljenih Pula, na desetke kreativaca (da ne govorimo o pripadnicima nekoliko naroda) koji su je što milom što (višom) silom napustili ili morali napustiti i svoje nemale potencijale, brojni, ostvarili negdje drugdje, zacijelo ondje gdje su bili dobrodošli u daleko većoj mjeri negoli u svome/„svome“ gradu. Mnogi su među njima i danas primjetno djelatni diljem Hrvatske, ali i po svjetskim metropolama. Jedna od jakih žena ove i ovakve Pule bila je i ostala Jelena Lužina kojoj od srca čestitam na ovoj i ovakvoj knjizi – ostvarenju doista čistih računa (da dokraja ostanemo donekle „citatni“) pa stoga i duge, duge ljubavi.
U Puli mjeseca studenoga 2019.
popis članova