Milorad Stojević pisac je koji se u svojim pjesmama, ali i drugim tekstovima (a pisao je svašta) voli igrati jezikom, formom, značenjima... ustvari svime čime je moguće (a moguće je svime). Pisac je to koji svoje čitatelje, dakle, voli iznenaditi, možda i začuditi, pa i zbuniti, a svakako uveseliti, možebitno i uplašiti, pa i sablazniti (popis reakcija koje njegovi tekstovi mogu izazvati vjerojatno je beskonačan). A sve to u svojim i tuđim tekstovima voli i Sanjin Sorel. Jasno vam je, stoga, što možete očekivati od knjige koju drugi piše o prvome. No, neka vas Sorelova igra sa Stojevićevom pjesničkom igrom ne zavede. Jer, igra je ustvari (i) ozbiljna stvar.
Za one koji više vole konvencionalne kategorije, za ovu ćemo knjigu reći da je prvo sintezno sagledavanja cjelokupnog pjesničkog opusa možda i najdosljednijeg hrvatskog postmodernističkog neoavangardista, ili kako već Stojevića nazvati; možda najbolje jednostavno jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika od sedamdesetih naovamo. Pritom se autor odlučio za dijaloški (a dijelom i polemički) složenac dosadašnje recepcije predmetnog opusa i vlastitih čitanja, stavljenih u nužne okvire kako kulturnog i teorijskog, tako i društvenog konteksta. Strip, citati, kolaži i drugi tekstualni i grafički dodaci samo su šlag na ovoj višeslojnoj torti, kakvu Stojević sasvim neprigodno zaslužuje. (Mario Kolar)