DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.22Velj
Održana Tribina “Hrvatska haiku poezija”
Tematska Tribina “Hrvatska haiku poezija” održana je u DHK u srijedu, 28. veljače 2018., a u povodu 8. međunarodnog natječaja u Japanu za najbolji haiku na engleskom: „Vladimir Devidé Haiku Award“, čiji je utemeljitelj Drago Štambuk. Ova nagrada ujedno je zahvala Vladimiru Devidéu koji je pola stoljeća marljivim radom, brojnim knjigama, antologijama i nastupima poticao na afirmaciju haiku poezije u Hrvatskoj, još u vrijeme kada je prema haiku trostihu vladao veliki otpor. I danas u široj javnosti vlada predrasuda da je haiku površni pejsažni trostih o „leptirićima, cvjetićima“ itd., pa je ova Tribina o iznimnom procvatu hrvatskoga haiku pjesništva upozorila i na pravi smisao izvorne haiku pjesme, a to je duboko zamjećivanje suptilnoga trenutka u prirodi, jer priroda sama ispisuje poeziju.
Na Tribini su sudjelovali Drago Štambuk i Tomislav Maretić, a pročitan je i tekst Nikole Đuretića koji zbog bolesti nije bio nazočan.
Prema podacima Đurđice Vukelić Rožić koja je, među inima, veoma zaslužna za popularizaciju hrvatske haiku poezije (inicirala je haiku susrete u Gorskom kotaru, u Rovinju, Oroslavju, uredila mnoge zbornike i potaknula mnoga međunarodna haiku natjecanja), u Hrvatskoj je trenutačno 428 haiku pjesnika koji su do sada dobili 750 međunarodnih nagrada. Rijetko koja zemlja ima takve uspjehe u haiku poeziji kao Hrvatska.
Samo u Ivanić-Gradu prošle jeseni nastupilo je oko 150 pjesnika na haiku susretima.
Drago Štambuk iscrpno nas je upoznao s hrvatskom i japanskom haiku poezijom, s naglaskom na nagradu „Vladimir Devidé Haiku Award“, ali se osvrnuo i na brojne druge svjetske nagrade što su znatno podigle ugled hrvatskim haiku pjesnicima. Tomislav Maretić dao je pregled povijesti hrvatske haiku poezije što započinje Dubravkom Ivančanom koji svoje prve haiku pjesme objavljuje u „Krugovima“ još 1953., a svoju Malu antologiju japanskog haikua u „Republici“ još 1966.
Danas, poslije mnogo knjiga, antologija i manifestacija, haiku susreti održavaju se u sve više mjesta diljem Hrvatske, objavljuje se sve više zbornika, časopisa, antologija… U Samoboru djeluje „Hrvatsko haiku društvo“, a 1993. u istom gradu počinje izlaziti časopis „Vrabac“/“Sparrow“. U Krapini su 1998. osnovani „Haiku dani Dubravko Ivančan“. U Ludbregu su 1997. utemeljeni „Ludbreški haiku-susreti“. Još je haiku susreta koji zavređuju pozornost, kao što su mnogi pisci zaslužni za širenje ove suptilne poezije koja je, s obzirom na svoju temeljnu okrenutost prirodi, ujedno u velik, svima potreban otklon od materijalističkoga doba.
Kada govorimo o uspjehu hrvatske haiku poezije u svijetu valja istaknuti da je Japanska državna televizija krajem 2003. snimila 73-minutni dokumentarni film „Stazama hrvatskoga haikua“, koji je bio tri puta emitiran na japanskoj TV i koji je pogledalo šezdesetak milijuna gledatelja. Film je sniman na Pagu, pod Velebitom, u Ravnim Kotarima, Zadru i na otoku Ižu.
Kao jedan od razloga procvata hrvatske haiku poezije Štambuk je naveo i prirodno, odnosno pejsažno bogatstvo Hrvatske, pa su haiku pjesnici duboko, metafizički usađeni u prostor i duh prirode koja je glavna preokupacija haiku pjesnika (premda se, dodajmo, pišu i urbane, metafizičke i druge haiku pjesme). Nikola Đuretić (koji je u Nakadi Đuretić objavio niz haiku zbirki, a priprema i najnoviju antologiju japanskoga haikua što ju je priredio Mladen Machiedo) suprotstavio se predrasudi o haiku pjesmi kao „lakoj“ pjesmici koja je manje važna od, recimo, soneta, naglasivši dubinu njezine neposrednosti, njezino zaranjanje u unutarnji, a ne samo u vanjski prizor. Đuretić je dao i pregled razvoja haiku trostiha, od tradicionalnoga (Bashoa, Busona…) preko “modernista“ (Isse i Shikia…) koji su u haiku unijeli i svakodnevnu društvenu zbilju, pa do današnjih dana.
Mnogo se govorilo o filozofiji haiku pjesme (npr. o zen budizmu), koja nije jednostavna – haiku pjesnik transcendira svoj subjekt, usredotočuje se na prizor i iznimnim darom zapažanja (i asketskim jezikom) vješto prenosi ono što je priroda kao umjetnik sama zapisala.
Jedan od zaključaka na ovoj zanimljivoj Tribini koja je imala dobar odjek publike bio je i taj da je haiku trostih u današnjem ubrzanom vremenu, punom egoizma, pohlepe, istaknutoga „ja“ koje mora uspjeti, veoma terapeutski, jer je okrenut prirodi kao zajedničkom prostoru ljudskoga bivanja. Valja se katkada zaustaviti, izići iz sebe i meditativno proživjeti ljepotu koja postoji oko nas. Haiku pjesma ujedno je i altruistična, jer se ljudi u prirodi kao zajedničkom prostoru dijele jedni s drugima.
Sudionici su pročitali i svoje haiku pjesme, pa je Tribina završila ugodnim, ljudskim ozračjem, u skladu sa miroljubivom naravi haiku pjesme.
(L.Ž.Š.)
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova