DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.03Ožu
Predstavljanje knjige Vladimira Petera Gossa
Vladimir Peter Goss, književnik, povjesničar umjetnosti i novinar, gostovao je u prostorijama DHK 2. ožujka 2022., na tribini pod nazivom „Život između slike i riječi“, a u povodu njegova osamdesetog rođendana. O autorovu djelu govorili su prof. dr. sc. Ivan Rogić Nehajev, doc. dr. sc. Boris Beck i prof. dr. sc. Božo Skoko. Kritičari su se posebno osvrnuli na autorovu knjigu "Početci hrvatske umjetnosti" (Ibis grafika, Zagreb, 2021.) Tribinu je vodila Lada Žigo Španić.
* Prilog o tribini u emisiji "Vijesti iz kulture", HRT, 2. ožujka 2022. (04:49-05:57)
target=copy&referenceId=962638664_delin&channelReferenceId=null&mobile=false&serie=false&operatorReferenceId=hrt
* * *
Vladimir Peter Goss (Gvozdanović) književnik je, povjesničar umjetnosti i novinar. Diplomirao je povijest umjetnosti i engleski te magistrirao povijest umjetnosti. Godine 1969. odlazi u SAD, gdje je 1972. doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY) s tezom o predromaničkom i ranoromaničkom graditeljstvu u Hrvatskoj. Predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina - Chapel Hill te na Sveučilištima u Zagrebu i Rijeci. Autor je ili suautor 19 knjiga ili znanstvenih kataloga i 113 znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i Jugoistočnoj Europi. Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 68 međunarodnih skupova. Po dolasku u Hrvatsku 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor od 2002. do 2012., a danas je Professor Emeritus, te se uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike. Bio je član Organizacijskog odbora velikog europskog izložbeno-znanstvenog projekta Sigismundus rex et imperator (Luksemburg-Budimpešta 2006.), koordinator za Hrvatsku projekta Europske komisije Cradles of European Culture (2008.-2012.), te nositelj projekta Romanika u međurječju Save i Drave i europska kultura, MZOŠ 2003.-2014.
Suautor je i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti, svezak II., Kultura (u tisku).
Tijekom Domovinskoga rata i poraća angažirao se kao voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata (pro bono) i kao dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a u promidžbi hrvatskih interesa u anglofonom svijetu. Tiskano mu je nekoliko tisuća novinskih članaka, osvrta, kritika, itd. Objavio je romane Antigonin dnevnik, Vlak na Zapad, Dayton, Nagodba, Panonac, Veliki Gložac; narativne kronike Washingtonska fronta, brojne kratke priče i druga djela.
O knjizi Vladimira Petera Gossa Početci hrvatske umjetnosti
(iz autorova Predgovora)
Predmetom su ove knjige bitna pitanja postanka i prirode umjetnosti, procesa umjetničkog stvaranja te tumačenja i doživljavanja umjetničkog djela. U tom kontekstu primarno nas zanima postoji li „hrvatska umjetnost“ i ako postoji, kako se manifestira, prepoznaje, doživljava. Gdje je možemo naći, kako i kada?
Istraživanje umjetnosti sastoji se prvenstveno od prepoznavanja stvaralačkog čina od nadahnuća, preko stvaralačkog procesa, do iščitavanja u umjetničkom djelu. No ove knjige ne bi bilo bez pozitivnih rezultata srodnih humanističkih disciplina – napose kulturne antropologije, lingvistike i arheologije. Njihova sjajna postignuća zadnjih desetljeća na području ranoslavenskih studija u južno slavenskim prostorima, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, omogućuju nam da se o početcima likovnog stvaralaštva Hrvata u novoj domovini započne inteligentan interdisciplinarni diskurs. Rad kulturnog antropologa Vitomira Belaja, koji sam upoznao prilikom pojave drugog izdanja kapitalne knjige Hod kroz godinu (2007), potaknuo me je da razmislim o svom vlastitom dugogodišnjem (doduše potisnutom) zanimanju za problematiku prostora i njegove organizacije. Sa sinom Jurjem, arheologom, Vitomir Belaj proširio je i produbio istraživanja povezujući duhovnu s materijalnom kulturom. Belaji su me doveli i do južnoslavenskog prvoborca metodologije mitološkog pejsaža, slovenskog arheologa, etnologa i povjesničara Andreja Pleterskog. Njegova knjiga Kulturni genom (2014) proširuje metodu istraživanja mitološkog sadržaja i mitološkog pejsaža na šira područja slavenstva u srednjoj i srednjoistočnoj Europi (Bamberg, Fulda, Prag, Krakov). Knjiga Vitomira i Jurja Belaja Sveti trokuti sakupila je 2014. sva do sada stečena saznanja na tu temu na teritoriju Hrvatske.
Sjajni radovi Mislava Ježića s područja indologije i usporedne indoeuropeistike u širokom rasponu od 1987. (Rgvedski himni) do 2016. (Hellada i Indija) bili su mi uvijek izvor informacije i inspiracije. Potvrdili su moje vlastite intuicije o sveobuhvatnosti nekih sadržaja i oblika u općeljudskom iskustvu, što je od neprocjenjive vrijednosti u usporednom proučavanju stvaralačkih fenomena.
Nad svim tim lebdi kao golemi plodonosni oblak, monumentalno djelo velikog lingvista Radoslava Katičića, nominalno s područja rane slavistike, no s neizmjerljivim zaslugama za svaki studij koji se bavi ranoslavenskom, ranosrednjovjekovnom ili uopće kulturom. U neviđenom slijedu pojavila su se četiri monumentalna sveska Božanski boj (2008), Zeleni lug (2010), Gazdarica na vratima (2012), Vilinska vrata (2014), sa zajedničkim nazivnikom „Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine“. Prethodio im je monumentalni uvod Litterarum studia – Književnost i naobrazba ranog hrvatskog srednjovjekovlja (2007).
Čitatelj će lako prepoznati doprinos navedenih radova i njihovih autora. No najvažniji konačni poticaj da prikupim svoje misli i razmatranja unutar jednih korica dala mi je zaista posebna knjiga, peta, Radoslava Katičića, Naša stara vjera (2017). Ona je osvijestila u meni ono što sam dugo vremena nagađao glede naše povijesti i kulture, pružila mi jasan okvir i metodologiju istraživanja i izlaganja. Uspjelo mi je, nadam se, formulirati ono što sam tijekom dugog života i istraživačke karijere naslućivao, pa čak i djelomice predlagao, no nikad nisam sasvim jasno i sustavno izrekao, jer ni sâm nisam jasno i sustavno vidio. To je da u našem specifičnom prostoru jedan specifični slijed njegovih stanovnika stvara jedan specifični umjetnički izraz, koji se zasniva i na predkršćanskoj izvanurbanoj zakarpatskoj tradiciji, ali i na integraciji u urbani, ali i izvanurbani svijet Mediterana, i to ne mehanički, već u širokoj lepezi međuprožimanja, ovisno o segmentu zatečenog s kojim se suočava specifični segment doseljenika; kako je to za razdoblje Antike sjajno primijetio Nenad Kambi u analizi rimske skulpture na području Hrvatske u svom prilogu knjizi Hrvatska umjetnost – Povijest i spomenici (2010). Oslikavanjem danas nam prepoznatljivih vidova naše strare vjere, kao legitimnog paralelnog fenomena novoj u našem duhovnom postojanju, kao nečega što kao dvojevjerje (bilo živo, bilo latentno) postoji u duhovnosti slavenskih naroda do danas, otvara mogućnosti novih vidova i na druge duhovne fenomene, pa tako i na likovne umjetnosti. Ono što se kodificiralo kao metoda preuzimanja, davanja i međuprožimanja, u najranije vrijeme, u onom što zovem „integracija kroz sučeljavanje“ (cca 600. – cca 800.) i „integracija kroz suživot“ (nakon pokrštenja cca 800.), postoji kao niz konstanti u umjetnosti, pa i šire, hrvatskog prostora i njegovih stanovnika. To je, konačno, i bitna teza knjige: hrvatska umjetnost formirala se u hrvatskom prostoru u razdoblju prije romanike i postoji kao konstanta u tom prostoru do danas. Ta naša predromanika središnji je dio rada i završava s nadolaskom novog romaničkog vremena, dubljeg uključivanja u zapadnoeuropsko- mediteranski urbano-civilizacijski sustav nastankom Ugarsko-hrvatske zajednice 1102.
Slijede uvidi u trajanje hrvatske umjetnosti od romanike do danas. Priča je to o ravnoteži, koegzistenciji, ali i sudaru dvaju temeljnih oblika ljudskog postojanja, urbsa i rusa, unutar kojih se naš ranosrednjovjekovni i predromanički rus sasvim dobro nosi s mediteranskim i srednjoeuropskim urbsom stvarajući neke sjajne sinteze, bilo s naglaskom na urbsu (Majstor Radovan, Dubrovnik, renesansna obnova Trogira), bilo na rusu (istarsko zidno slikarstvo, Rudina, hrvatska naiva). Sretne sinteze uključuju i pojavu stranog rusa te stupanja umjetnosti hrvatskog prostora na umjetničku pozornicu urbanog zapada.
Katastrofa turskih ratova sučeljava u striktnom apartheidu islamizirani grad podivljalom kršćanskom rusu koji upravo svojim divljaštvom spašava svoj identitet. Slijedi Croatia rediviva i trijumf ladanjskog baroka, a zatim rastući pritisak grada, industrijalizacije i birokratizacije od Josipa II do Josipa Broza. (…)
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova