Predstavljanje novih izdanja Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Predstavljanje novih izdanja Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog

Tribine DHK

Na Tribini DHK u srijedu, 14. ožujka 2018., predstavljene su dvije zapažene pjesničke knjige: “Na što te podsjeća?” Marine Tomić i “Vatra. Igre na cesti” Marinka Plazibata, a u izdanju Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski. Knjige je uredio Mirko Ćurić.
Knjige su predstavili Franjo Nagulov i Miroslav Mićanović, pjesme je čitala dramska umjetnica Dunja Sepčić, a na kraju su nas pjesnici počastili zanimljivim zapažanjima o literaturi u današnjem vremenu društvenih mreža (Marina Tomić), kao i o poeziji ukorijenjenoj u slavonski okoliš, što je dosad obilovao brojnim, pa i etno stereotipima.
Marina Tomić (1986.) nagrađena je za zbirku pjesama “Nastavak zelene priče” u kategoriji najboljega neobjavljenog rukopisa autora do tridesete godine na pjesničkim susretima u Drenovcima 2007. Pjesme su joj objavljene, osim u časopisima, u “Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva” i “Poetici buke. Antologiji slavonskog ratnog pisma”.
Marinko Plazibat (1966.) objavio je, prije knjige “Vatra. Igre na cesti”, pjesničku knjigu “Postelja od orahove sjene” za koju je 1998. dobio nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis u Drenovcima. Zastupljen je u “Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva”, u mađarskoj antologiji hrvatskoga postmodernoga pjesništva “A melankolija konikaja” te u panorami “Panonizam hrvatskoga pjesništva”.
Franjo Nagulov je knjigu pjesama Marine Tomić “Na što te podsjeća” okarakterizirao (u odnosu na prethodnu) kao “sada već posve discipliniranu, pribranu te ujedno lakopričljivu tekstualnu strukturu sretno osuđenu na ponavljana čitanja rijetkih znatiželjnih krugova. Pritom je naglasiti primjetan pomak prema narativnom pjesništvu kakvo je devedesetih godina minuloga stoljeća u hrvatskom pjesništvu bilo spremnije ispisivano.” Istaknuo je kako zbirka, unatoč bogatim asocijacijama, nudi prvorazredni estetski kontinuitet. Nagulov je govorio i o motivima tjelesnosti u poeziji Marine Tomić koji su “umjereni, nerijetko i posve nenametljvi, a opet literarno dostatno učinkoviti”. Naime, pjesnikinja govorom tijela, a ne samo duše, izražava spletene dimenzije ljubavi i postojanja u vremenu raznih čudnih virtualnih i drugih kodova.
Miroslav Mićanović opširno je govorio o ovim nadarenim pjesnicima, s naglaskom na poeziju Marinka Plazibata. Istaknuo je kako hrvatska poezija ističe neke zasebne poetske krugove poput mediteranskoga, a i dijalektalna književnost (kajkavska, čakavska) također jezikom i stilom zadobiva posebne aure. No malo se govori o “slavonskoj književnosti”. Mićanovićevoj iscrpnoj analizi Plazibatova pjesništva, u kojoj je, među ostalim, istaknuo i njegovo slikovno mišljenje, možemo dodati i rečenice Gorana Rema iz pogovora autorovoj prethodnoj zbirci “Postelja od orahove sjene”: “Plazibatove su pjesme i zabavne, i nježne i grube, povremeno erotologične. One začuđuju i odbijaju, rado bježe u privatni govor i šifrirano pismo nekakvoj izvantekstualnoj ososbi, ni trenutka ne podilaze tradicionalnoj sentimentalnosti iako se ni trentka ne stide tradicionalne lirske patetike.”
Čitatelji koju uzmu u ruke predstavljene zbirke nadarenih pjesnika primijetit će, unatoč stilskoj različitosti, sklonost povezivanju duboke liričnosti i prozaičnosti, kao i slojevito ispisivanje međuprostora u kojem se pokušava sačuvati skrivena intima, ugrožena kaosom današnjega doba. I Marina Tomić i Marinko Plazibat vidljivo se odmiču od stvarnosne poezije (u kojoj trivijalna zbilja ispisuje tekst, dok se pjesnik prepušta datom), odnosno grade slojeviti lirski jezik, čuvajući poetsku esetiku pred navalom svih površnih trendova.

(L.Ž.Š.)