Predstavljeni “Soneti o smehu” Željka Funde

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Predstavljeni “Soneti o smehu” Željka Funde

Tribine DHK

Na Tribini DHK u srijedu, 7. veljače 2018., u iznimno veselom ozračju predstavljena je knjiga kajkavskih pjesama uglednoga pjesnika Željka Funde „Soneti o smehu“, u izdanju „Tonimira“ iz Varaždinskih Toplica. I ovom Tribinom DHK je pokazao da njeguje zlatnu formulu „ča- kaj- što, odnosno trojezičnost hrvatskoga jezika. Poslije dugog „podcjenjivanja“ kajkavskoga i čakavskoga kao dijalekata, u novije vrijeme, zaslugom Jože Skoka (i drugih istraživača kajkavijane), književnost na kajkavskom sve se više integrira u cjelokupnu hrvatsku književnost. Kajkavski jezik je, prema Skoku, svoju visoku umjetničku razinu pokazao u Matoševu „Hrastovačkom nokturnu“ (1900.), vrhunski domet doživio u Krležinim „Baladama“ da bi u suvremenoj književnosti kajkavijana pokazala potpuni, raznovrsni cvat, iz pera brojnih uglednih autora. Fundine sonete na kajkavskom, koji su posvećeni smijehu kao zagrljaju čovjeka i svijeta, predstavio je Ćiril Čoh, istaknuvši da zbirka okuplja pobožne, ljubavne, vedre i čemerne sonete. Čoh se osvrnuo na fenomenologiju smijeha kroz povijest književnosti i filozofije, podcrtavši kako je prvo očitovanje Boga bilo svjetlost, a svjetlo se veže uz dobro raspoloženje. Ukoliko se malo smijemo, malo živimo, a ne smijemo se jer smo puni sebe, rekao je Čoh. Poeziju Željka Funde nazvao je „filozofirajućom“, osvrnuvši se na druge autorove zbirke tijekom dvadeset godina, u kojima pjeva o smijehu. U ovoj zbirci Funda opjevava smijeh u svoj njegovoj raznolikosti, s naglaskom na smijeh kao bitni oblik života, odnosno smijeh se uzdiže gotovo biblijski: „Neka bude smijeh!“ Nije se lako istinski smijati – to je najzahtjevniji poziv čovjeka koji stradava na olujnome moru života, istaknuo je Čoh. Stihove je dojmljivo čitao Zdenko Brlek, Tribinu je vodila Lada Žigo Španić, a Funda je na kraju publiku „počastio“ kajkavskim vicevima o Dudeku. Funda je na kajkavskom jeziku govorio i o kršćanskoj vjeri koja ima mnogo muke, a malo smijeha, a ljudi se žele radovati življenju, jer je život dar, iako je društvo tmurno. Također se osvrnuo i na kajkavski jezik koji ima svoju posebnu sintaksu, leksik, ritam, melodiju, a ako štokavci ne razumiju kajkavski, to znači da je on zbilja zaseban jezik. Željko Funda autor je 15 knjiga i dobitnik brojnih nagrada za kajkavsku i haiku poeziju. Istaknimo neke: „Galovićeva nagrada“ za knjigu „Ljudeki“ (2005.), Nagrada „Katarina Patačić“ za istu knjigu koja je proglašena najboljom knjigom na kajkavskom 2004., nagrada „Gervais“ za zbirku pjesama „Gdje je danas Jadranka Kosor“ (2011.), tri prve nagrade za kajkavsku poeziju na recitalima u Mariji Bistrici, Ivancu, Varaždinu i Sv. Ivanu Zelini. Uvršten je u više zbornika i antologija hrvatske kajkavske i haiku poezije. Tribina je bila iznimno vedra, puna smijeha, bila je to prava knjigoteka i vicoteka, a Funda je sjajno pokazao humornu stranu kajkavskoga jezika. Publika je radosno sudjelovala na „satu smijeha“ i svi su se razišli u vedriškom raspoloženju!

(L.Ž.Š.)