Tribina: Adolf Polegubić – od sjetnog potonuća do duhovnog uskrsnuća

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina: Adolf Polegubić – od sjetnog potonuća do duhovnog uskrsnuća

Tribine DHK

06Lis

Tribina: Adolf Polegubić – od sjetnog potonuća do duhovnog uskrsnuća

Na današnjoj tribini razgovaramo s Adolfom Polegubićem o njegovim dvjema novim zbirkama - Cipele ispod badema (Biakova d.o.o, 2021.) i Crvena mora (Glas Koncila, 2020.). Autor nam govori o pisanju „u iseljeništvu“, o hrvatskim zajednicama u Njemačkoj i o svojoj poeziji (o ljubavi, sjeti, duhovnosti, zavičaju, empatiji itd.). Tribinu vodi Lada Žigo Španić, a pjesme čita Dunja Sepčić.

Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=p6QVFdMQhhs

* * *

Adolf Polegubić, pjesnik, pastoralni teolog i novinar, djetinjstvo je proveo u Banjevcima, Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao u Sinju, a filozofiju i teologiju studirao u Makarskoj i u Zagrebu.

Disertaciju naslovljenu Laien in der Kirche und Gesellschaft Kroatiens seit 1900 - Ihre Spiritualität, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen auf dem Prüfstand des Zweiten Vatikanischen Konzils (Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. - Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora) obranio je 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču i postigao akademski stupanj doktora teologije. Više je godina radio kao novinar u Glasu Koncila. Od 2002. glavni je urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica, koji od rujna 1978. izlazi u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni. Član je Društva hrvatskih književnika. Pjesme je objavio u brojnim listovima i časopisima. Nastupao je na književnim tribinama u domovini i inozemstvu, te na radiju i televiziji. Objavio je dvanaest zbirki pjesama na hrvatskom i jednu na njemačkom jeziku, više knjiga iz područja pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora na hrvatskom i njemačkom jeziku te tridesetak znanstvenih radova. Dobio je književnu nagradu »Fra Lucijan Kordić« za 2018. godinu Društva hrvatskih književnika i ZIRAL - Zajednice izdanja »Ranjeni labud« iz Mostara za djelo koje obrađuje život Hrvata izvan domovine – za zbirke pjesama Vršak osmijeha, Snatrenja, Poput Giottova kruga i Ogrlica od kamena, Naklada Bošković, Split, 2018. Uvršten je u više antologija poezije.

O knjizi pjesama Cipele ispod badema

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.
No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki - ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domo-ljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova. realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! (…)

(Iz pogovora Ivana Babića)

O knjizi pjesama Crvena mora

(…) Jezikom mistike, njegovu bismo poeziju mogli atribuirati elevacijskom i viatorskom. Penjati se, dizati se, dolaziti (doći) k Bogu (ili će se Bog spustiti, doći...) da bi se bilo zajedno - izraženo je to već u prvim njegovim stihovima: popni se sa mnom na Sinaj (»iznad nas«,) ili koliko Crvenih mora ispred mene /koje treba prijeći/ (»Crvena mora«). »Njegov« Bog često je u vremenskim i prostornim dimenzijama (daljine,ispred, iza, visine, beskraj, vječnost...), što upućuje na nedohvatnost, ali ne i na odsutnost Boga, kako to katkada biva i u nekih izrazito religioznih pjesnika. Da, On je kao Bog Otac ili Bogočovjek Sin Svjetlo i Gospodar, Učitelj i Gospodin, u hostiji veći i od svemira (»Tijelovo 2019.«), pred kojim je pjesnik šimićevski malen ispod zvijezda (»Samo Bog zna«), kojega nema čime darovati osim slabostima koje pritišću (»u znaku palminih grančica«) i pred kojim osjeća duboku poniznost stvorenja - kako su velike, Gospodaru, tvoje namisli, psalmično će uskliknuti u pjesmi »Gospodaru moj« - ali mu je isto tako često blizak kao brat - Noćas me veliki Bog / u liku djeteta / nazvao bratom... (»Božić«) ili prijatelj: a kad se noć spusti / prekrižim se / prijateljski porazgovaram s Bogom / i usnem (»trajanje između«). Ta intima gdjekad prelazi granice relacijskih atribucija, primjerice u pjesmi »bio si tako

blizu« - a Ti, Gospodine, bio si tako blizu / i te večeri ne bijaše ničega prekomjerna // pjevao si s pticama / i smijao se s lica redovnica // a potom sam uronio u sebe / i hvalio Te do jutra, ili pak u pjesmi »Isus i ja« - u sobi u dalekom gradu / za skromnim stolom / sjedimo s jedne strane Isus / s druge strane ja.

Riječ je dakle o dubokoj egzistencijalnoj potrebi za neposrednošću

Boga, za koegzistencijom najvišeg reda: jesam li doista / kad će vječnost (»istina«); ti - beskraj / i ispred i iza (»luč«); umoran / vratio sam se / i našao te u sebi (»hram«); hoćemo li prispjeti / na doček / ili već prilično kasnimo (»poput ludih djevica«); koje li radosti / kad je ugledao / tvoje lice

(»slijepac iz Betsaide«); nježnošću / usmjeri korake / prema velikom Svjetlu / na kraju puta (»u predvečerje Dušnoga dana«); tamo preko groba / svi smo isti / okićeni mramorom / ili bez njega, svejedno // tamo svi smo isti / ogoljeni istinom // jer tamo samo ljubav / granice prelazi (»tamo smo svi isti«).

Vidimo u ovim primjerima kako metaforizira traženje, nalaženje i gledanje Boga. No Polegubić nije puki individualac bogotražitelj - on je primatelj evanđeoskog poslanja, bogonosac, ukorijenjen u povijest (zavičaj, tlo, pretke). (…)

Vladimir Lončarević, iz pogovora knjizi