Tribina DHK: Albino Crnobori

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Albino Crnobori

Tribine DHK

10Stu

Tribina DHK: Albino Crnobori

Premda je u književnost ušao kao pulski gimnazijalac još tijekom 1950-ih, nakon podulje stanke posljednjih je petnaestak godina postao zamijećeno ime u hrvatskome književnom svijetu, osobito knjigama "Pedeset pulastri" i "Fildešpanja". Povod razgovoru njegova je knjiga priča, eseja, zapisa, polemičkih tekstova... "U snu", objavljena u XIII. kolu cijenjene edicije "Istra kroz stoljeća" i sunakladništvu Istarskoga ogranka DHK te Čakavskoga sabora (Pula – Žminj, 2019., ur. Boris Domagoj Biletić). Razgovor je snimljen u Puli, u Klubu hrvatskih književnika "Dr. sc. Ljubica Ivezić", tijekom 19. Pulskih dana eseja, 23. listopada 2021. Uvodna riječ Jelena Lužina i B. D. Biletić. S autorom razgovara voditeljica Tribine Društva hrvatskih književnika Lada Žigo Španić.

Snimka tribine: youtu.be/qfwLl0WKBJc
Snimio Marko Račan ("Artimi" video produkcija Pula).

Albino Crnobori pisac je, pravnik i, nekoć, političar. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Puli, a Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon studija, u Puli je radio kao novinar i društveni djelatnik na nekoliko područja (politika, kultura...). Među utemeljiteljima je i prvim organizatorima tzv. Male Pule, tj. Međuklupskog autorskoga festivala amaterskog filma (nekadašnjega MAFAF-a). Bio je direktor Radio Pule. Jedan je od utemeljitelja i, poglavito, među najangažiranijim aktivistima najvažnijega kulturnog projekta hrvatske Istre XX. stoljeća – Čakavskoga sabora u kojemu je, nakon utemeljitelja Zvane Črnje, tri godina obnašao dužnost glavnoga tajnika.
Od 1985. godine živi u Zagrebu i Stubičkim Toplicama. Do umirovljenja bio je zaposlen kao savjetnik u Vladi Republike Hrvatske, odnosno tajnik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.) i dr.
Pisati je započeo sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u legendarnome pulskom Literarnom klubu Istarski borac, pod izravnim mentorstvom glasovite profesorice dr. Ljubice Filipić Ivezić. Osim što je prepoznala njegov talent, profesorica ga je trajno poticala na pisanje te mu je 1957. godine priredila i izdanjem Kluba objavila prvu knjigu: zbirku kratkih priča, zavičajem obilježenu i zavičajna naslova – Losture. Književno-esejističke priloge Crnobori je objavljivao u pulskim časopisima Istarski borac, Istarski mozaik, Istra i Nova Istra, u riječkim Dometima te u istarskome godišnjaku, tradicionalnom kalendaru Jurina i Franina.

* * *

Iz predgovora Jelene Lužine POD POPOKATEPETLOM

(…) Danas, nakon punih šest desetljeća, Albino Crnobori i njegova najnovija knjiga U snu upravo osvajaju svoje zasluženo mjesto u recentnoj književnoj ediciji Istra kroz stoljeća, mjesto koje autor nije izborio samo ustrajnim šezdesetogodišnjim pisanjem (uglavnom osobenjački samozatajnim, takozvanoj javnosti uglavnom „nevidljivim“) i još ustrajnijim čitanjem svekolike književne proizvodnje najširega mogućeg spektra („od Joycea do popa Dukljanina“), već i nečime što se u Rousseaua određuje apriornim iliti prirodnim pravom „prvorođenja“. Naime, po svemu što dosad znamo, čini se da bi upravo Crnoborijeve Losture modrih korica valjalo smatrati prvom „autohtonom“ i javno obznanjenom (iliti tiskanom/objavljenom) beletrističkom i autorskom knjigom netom spomenute „novovalne istarske književne produkcije“ ispisane hrvatskim jezikom nakon godine 1945. Ako je tome tako, a čini se da jest, valja zaključiti kako smo svi mi, koji smo u Puli i Istri propisali i krenuli objavljivati nakon Crnoborijeva povijesnog debuta, zapravo gogoljevski izmigoljili iz podotvorenih ljuštura tih njegovih školjkaša (Pinna nobilis) iz 1957., ukopanih u pjeskovit podmorski prapočetak novoistarske hrvatske zavičajne proze...

(…) Da nije bio jedini kojemu su se kockice posložile na takav ili približno takav banalan način, Crnobori „dokazuje“ i tekstovima četiriju vibrantnih eseja kojima se ova knjiga zapravo otvara, te se stječe dojam kako su autoru iznimno važni (najvažniji?) zato jer, osim o svojim nominalnim protagonistima, zapravo govore i o njemu. Eseji su objedinjeni zajedničkim nadnaslovom „Ljudi i prilike“, a posvećeni su amblematskome kvartetu istarskih first class intelektualaca (Zvane Črnja, Ive Rudan, Ljubica Ivezić i Mario Kalčić), redom ljudima nazbilj (Držić) koji su dijelili istu ili sličnu muku te su, dakle, neizbježno bili i tetovirani istim grijehom: mislili su vlastitom glavom, mislili su u tangentama (Krleža), bili su slobodni (u svemu: govoru, mišljenju, postupcima, izborima svake vrste), bili su svoji, zakleti individualci u svijetu lažnoga kolektiviteta, fantasti koji uvijek optiraju za bolju polovicu hrabrosti (Slamnig).

Razumije se, svi su oni znali da takva eksluziva ne može biti besplatna, poglavito u kontekstu „socijalizma s ljudskim licem“. I platili su za to, svatko na svoj način. Gospodski, bez cjenkanja. (…)

* * *

Albino Crnobori svoj je obol otplaćivao tako što je, desetljećima, svakodnevno ekvilibrirao između dvaju vidova/tipova/modela pisanja: danju je, za plaću, anonimno ispisivao silne količine ideološko-pragmatičnih besmislica, nikome potrebnih; noću je, za svoju dušu i u svoje ime, zapisivao pa datirao vlastite dojmove/komentare o osobama, događajima, susretima, knjigama, filmovima, čuvstvima, snovima... Činio je to predano, desetljećima, uredno, gotovo svakodnevno, još uvijek. (…)