Prevođenje povezuje ljude, jezike, kulture, bez prevoditelja ne bismo imali svjetsku književnost niti bi naša „mala“ književna kultura ušla na svjetska vrata. Današnje tretiranje prevoditelja veoma su živopisno dočarali sudionici Željka Lovrenčić, Snježana Husić, Boris Perić i Lukrecija Vrnoga, a u raspravu se uključila i publika (Dražen Katunarić, Vladimir P. Goss, Meri Grubić, Zorka Jerkić…). Bilo je različitih mišljenja o tretiranju prevoditelja u svijetu i kod nas (Željka Lovrenčić pokazala je kako je u prevedenoj knjizi u Španjolskoj jako istaknuta biografija prevoditelja, na samom početku knjige, dok kod nas prevoditelji još uvijek nisu dovoljno cijenjeni, ni medijski, ni u odnosu na izdavače). Svi su se složili da je prevođenje zahtjevan umjetnički proces koji traži prevođenje stila autora, tradicije, „prijenos“ teksta iz jedne kulture u drugu, a ne samo iz jezika na jezik, znanje tradicije, istodobno mišljenje i osjećanje na dvama jezicima… Stoga treba što više raditi na uvođenju i razvijanju studija prevođenja (prije svega na Filozofskim fakultetima). Nakon mnogih i različitih analiza zaključak je bio da se status prevoditelja kod nas poboljšao od devedesetih (kad su osnovane brojne amaterske izdavačke kuće koje su potplaćivale prevođenje mladih ljudi), da se prevođenje (generalno) bolje honorira i da prevoditelj nije u knjizi (ni u medijima) više nevidljiv kao prije. Voditeljica Lada Žigo Španić pročitala je isječak iz teksta nagrađivane romanistice Višnje Machiedo „Je li prevodilac buha ili slon?“ u kojem je autorica ironizirala „neestradni“ prevoditeljski posao, ali istaknula i gomilu „slonova“ u hrvatskoj prijevodnoj književnosti (Kombola, Maretića, Velikanovića, Klaića, Tabaka, Torbarine…).
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje