DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.30Lip
Tribina DHK: Franjo Nagulov
Na današnjoj tribini voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s književnikom Franjom Nagulovom o njegovom novom romanu "Bilo jednom na Divljem istoku" (MeandarMedia, Zagreb, 2020.) Odlomak iz romana čita dramski umjetnik Joško Ševo.
Franjo Nagulov rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završio studij knjižničarstva te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Do sada je objavio jedanaest zbirki poezije, dva romana i književnoznanstvenu studiju o pjesničkom opusu Branka Maleša. Objavljuje u nizu relevantnih književnih časopisa te u mnogim emisijama Trećega programa Hrvatskoga radija. Zastupljen je u više antologija. Pjesme su mu prevedene na engleski, njemački te slovenski jezik. Dobitnikom je šest nagrada za književnost i književnu kritiku. Objavio je i dvije zbirke u formi besplatne elektroničke knjige u izdanju DPKM-a (današnji BEK). Stanuje u Vinkovcima.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=YMraUpUEta8&t=1s
O romanu Bilo jednom na Divljem istoku
Roman Franje Nagulova Bilo jednom na Divljem istoku beskompromisno je razotkrivanje svih anomalija i metastaza našega društva poslije Domovinskog rata, društva koje se pretvorilo u „pustu zemlju“ za osamljene poštenjake, one koji traže posao s bremenom znanja i entuzijazma, a daleko od „željezne“ mreže stranaka, nepotizma i klijentelizma. Ta „pusta zemlja“ plodna je samo za majstore lopovluka, koji su imenovani uglednim građanima, za sumnjive poduzetnike, za stranačke smutljivce, za podobne i prodorne i u takvom se društvu Zlatko, četrdesetogodišnji pisac i lektor u malom, neimenovanom gradu, nikako ne snalazi. Roman, pisan u trećem licu, najvećim je dijelom ispovijest glavnoga junaka, puna gustih analiza naše stvarnosti na sociološkoj, političkoj i na ekonomskoj razini, puna apokalipse, upiranja za opstankom i želje za iščeznućem. Zlatko se osjeća beskorisnim moralnim junakom i sve više postaje antijunakom, sve bolnije pada na dno autsajderskog života te na koncu, nakon jednog tragičnog događaja, završi na psihijatriji kao konačan otpadak, uzaludni moralist, višak iluzije, nula.
Prije nesretnoga kraja, Zlatko se, na nagovor svoga kolege, prijavljuje na natječaj za posao u Ustanovi za kulturu (za koju inače honorarno radi), no ne vjeruje u dobar ishod – dva dijaloga s Ravnateljem jasno mu daju do znanja da je Natječaj namješten, a muče ga i razgovori s Ocem, braniteljem koji i dalje živi u iluziji da se borio za bolje društvo, premda kao ratni heroj nije dobio ništa. Zlatko shvaća da su na većoj cijeni mrtvi branitelji negoli živi, pa počinje zamišljati zadnju scenu dvoboja u slavnom vestrenu Sergija Leonea Bilo jednom na Divljem zapadu. Dok razmišlja o maestralnom okršaju između Charlesa Bronsona i Henryja Fonde, bijesno vidi sebe u ulozi heroja, pobunjenika i napadača (kako bi duboko potisnuo osjećaj nesnalažljivca), a oca vidi kao mrtvoga heroja koji bi u biografiji dobio mnogo veće počasti negoli kao branitelj koji je preživio rat, a da od njega nije dobio niti tražio ikakvu korist.
Nagulov stvara komparacije između „Divljeg istoka“ i „Divljeg zapada“ i na široj suvremenoj političkoj karti svijeta, a sve je to utkano u kompleksne meditacije glavnoga junaka koji se ne može osloboditi negativnih utopija što mu harače po psihi i razaraju mu imunitet, sve dok mu se stvarnost ne pretvori u kaotične blijede konture, a on u zrcalu sebe ugleda kao „čovjeka bez svojstava“ koji je zaslužio vlastitu pljuvačku, bris, samoprijezir i samodokidanje.
Zlatko, taj vječni podstanar u potrazi za poslom i nesretan u ljubavi, tako živi kao osamljenik, a žučno razgovara jedino s Ocem koji je ponosan na Domovinski rat, dok ga sin uvjerava da su pravi heroji poput njega izdani… Otac kategorički prekida dijaloge s pobunjenim sinom, ne želi nikakve deziluzije, pristaje uz svoj status quo, jer bi mu pogled unatrag dokinuo i smisao vlastite žrtve. Nagulov zapravo opisuje drugi generacijski jaz između roditelja i djece (prvi je, prisjetimo se, bio u vrijeme hipija, dugih kosa, traperica…). Čak i Zlatkov otac, koji se borio u Domovinskom ratu, još u sebi ima ostatke socijalističke svijesti, pa ne razumije (kao ni Zlatkova mati) zašto mu se sin nije uspio zaposliti, što u Zlatku još više potpiruje bunt prema društvu i samome sebi.
Nagulov opisuje postupni psihički i moralni raspad jednog razočaranog pojedinca koji jednostavno nije dobio šansu, pa je roman veoma težak, dozlaboga depresivan, ali istinit, pa je stoga još teži. Zlatko postaje psihički opsjednut iskvarenim društvom, punim lopovskih karijerista koji zatvaraju prolaze nepotkupljivim kreativcima. On je čak i u književnosti „nesvrstan“ jer ne pristaje ni uz literaturu sa ucijepljenim domoljubljem, a ni na ljevičarske pozere kojima je borba protiv moći samo paravan iza kojega opet uspostavljaju svoju moć.
Po Natječaju Ustanove, prednost pri zapošljavanju imaju djeca poginulih branitelja, pa naivan Zlatkov otac traži razgovor s Ravnateljem (koji mu je nekoć bio suborac, iako je rat proveo u podrumu) ne bi li pomogao sinu. No, sin živoga branitelja nema nikakve šanse, iako Zlatko misli da bi se svi odrasli ljudi na tržištu rada trebali natjecati sposobnostima, a ne sudbinama svojih očeva.
Kako Zlatkova psiha postaje sve crnja rupa, puna destrukcije i autodestrukcije, jedne noći, usred pijanstva, zaputi se u roditeljsku kuću, da konačno odigra taj dvoboj s Ocem. Premda otac ima samo jedan pištolj, o pravom filmskom dvoboju ne može biti ni riječi, no ni ovaj nije ništa manje napet. Otac, također uskiptio zbog sinove gubitničke pozicije, daje mu pištolj i moli ga da ga ubije, kako bi konačno, kao otac poginula branitelja, imao prednost pri zapošljavanju. No, igra postaje mnogo kompleksnija i opasnija…
Scene dvoboja Nagulov opisuje odlično, filmski napeto (mučno), prebacuje nas iz „oznojenog“ kadra u kadar, s velikom psihološkom zagonetkom: je li Otac i sin zabijaju jedan drugome gol ili zabijaju autogolove, kako bi se konačno obojica iskorijenili iz društva bez perspektive?
U zadnjem poglavlju romana Vidimo Zlatka na psihijatriji, kao živi leš koji se pomoću lijekova mora dizati na noge, kako bi svladao osnovne životne funkcije, jer je kao društveno biće ionako mrtav. No do samoga kraja romana čitatelj ne zna je li Zlatko ubio oca, kako bi branitelja s mizernom mirovinom pretvorio konačno u heroja, a sebi stekao pravo pri zapošljavanju, ili je Otac pucao u samoga sebe…
Naravno, „dvoboj“ između sina i Oca ne događa se istinski zbog Zlatkova posla, nego kao zadnja točka užarena bijesa usmjerena protiv hladne države, no bunt se vraća kao bumerang buntovniku u čelo. U ovom hrabro napisanom i dramatičnom romanu postajemo svjesni da nismo gospodari svoga života, kako pjevaju brojni psiholozi, nego da smo uvijek uvjetovani društvom u kojem živimo i da pojedinac ne može dobiti bitku protiv kolektivne laži. Je li Zlatko heroj ili antiheroj, i o tome bi se dalo raspravljati. Možda je pobunjenik, koji je svjestan da će izgubiti bitku u koju se upušta, također pobjednik, jer se više ne boji ničega, ama ničega, pa ni toga da će izgubiti samoga sebe.
Lada Žigo Španić
Financijska potpora:
popis članova