Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Lidija Bajuk – međimurska popevka uz autoričin nastup na gitari
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.02Ožu
Tribina DHK: Lidija Bajuk – međimurska popevka uz autoričin nastup na gitari
Gošća današnje tribine je ugledna književnica i znanstvenica Lidija Bajuk. Voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s autoricom o njezinoj knjizi Međimurska popevka (Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.), a autorica ovu etnološku i folklornu poslasticu dočarava publici izvedbom tradicionalnih pjesama na gitari. Bajuk nam čita i pjeva i svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=jJcxN1pUYW4&t=804s
* * *
Lidija Bajuk diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu etnologiju i antropologiju, doktorirala na temu Odjeci slavenskog mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja i stekla zvanje docentice. Živi u Zagrebu i radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Jedna je od utemeljitelja hrvatske suvremene glazbene etnoscene. Objavila je 8 samostalnih audio-albuma, 7 knjiga poezije i 4 knjige proze, 1 osnovnoškolski udžbenik i 3 priručnika za glazbenu kulturu. Uredila je i 2 udžbenika za glazbenu kulturu te 3 etnografske publikacije. Objavila je više desetaka stručnih radova, sudjelovala je na pedesetak simpozija. Potaknula je ili poduprla brojne etnološke projekte, terenska istraživanja, tridesetak tematskih etnoradionica za učenike i odrasle, elektroničku stranicu Virtualni muzej tradicijske glazbe Međimurja (i druge), dvojezičnu e-izložbu O tradicijskoj glazbi Međimurja, interdisciplinarni znanstveno-popularni program Hrvatska mitska baština u ranome srednjem vijeku u Zagrebu itd. Sudjelovala je na brojnim smotrama foklora. Autorica je teksta i supotpisnica nominacije međimurske popevke u Registar kulturnih dobara RH (2013.), koordinatorica i supotpisnica nominacije međimurske popevke te scenaristica filma Međimurska popevka, a folksong from Međimurje za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (2018.). Autorica je putujuće izložbe Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama Ministarstva kulture RH i Etnografskog muzeja u Zagrebu (od 2019.). Održala je mnoge semestre, sudjelovala na brojnim pjesničko-glazbenim recitalima, inicirala mnoge ekološke humanitarne i zavičajne udruge i sudjelovala s brojnim domaćim i stranim umjetnicima u domovini i u inozemstvu, gdje se predstavila više od tisuću i pol puta.
Hrvatska radiotelevizija snimila je prema njezinim scenarijima mnoge obrazovne emisije i etnokoncerte. Dobitnica je brojnih književnih i glazbenih nagrada među kojima su Nagrada Zvonimir Golob, Nagrada Fran Galović, Nagrada Josip Sever, nekoliko Porina, Večernjakova ruža, Pop Media Festival, nekoliko Nagrada Milovan Gavazzi, Nagrada Franjo Ksaver Kuhač, Zlatna plaketa Grada Čakovca itd. Među inim priznanjima dobila je titulu Počasne građanke Međimurske županije.
O knjizi Međimurska popevka
(autoričin uvod)
Priroda i kultura neraskidivo su povezane. Smještajući i reinterpretirajući uočene pojavnosti u poznati krajobraz, tradicijski pjevač slavi život unatoč tegobnosti življenja. Podredivši sebi neživi i živi svijet izabiranjem, označavanjem, ograđivanjem, poticanjem, kontroliranjem, iskorištavanjem i interpretiranjem, on teži poosobljavanju prirodnoga i kultiviranoga, duhovnoga i intimnoga. U višestoljetnom razdoblju bespismenosti, kolektivno i pojedinačno pamti usmenom predajom. Kad svoje misli naoko sklanja pod brezin list ili ptičje krilo, s prirodom komunicira demijurški. Nezaštićen, osjetljiv i zabrinut nad svojom sudbinom, istodobno misaon i prilagodljiv, svakodnevno zaogrće svetim. Zamišljajući i izmišljajući, ponavljajući i oponašajući, pamteći i zaboravljajući, nadomještajući i rekombinirajući, dalek i teško pojmljiv makrokozam odzrcaljuje shvatljivijim mikrokozmom. Prirodu propitkuje, da bi ju preradio kulturom. Raščinja kultivirano, da bi se vratio iskonu. Njemušto-pjesnički sveti tekst pamti melodijom. Melodiju ekvilibrira samopjevom i varira mnogoglasjem. Melodiju varira samopjevom i prožima mnogoglasjem. Stoga je međimurska tradicijska pjesmarica riznica podataka o odnosu povijesnog čovjeka – uronjena u porodične, ekonomske i društveno-političke kontekste – prema prirodi, samome sebi, drugima.
Na zajedničku povijesnu određenost Međimurja, Pomurja i Prekmurja[1] upućuju povijesni dokumenti, jezik, obredno-običajne prakse, usmena književnost i tradicijski napjevi. Među zabilježenim međimurskim, pomurskim i prekmurskim znatno su zastupljene stare ophodne, svadbene, radne i dječje pjesme, također i pjesme za koje nema podataka o vremenu, mjestu i načinu izvedbe, no za koje se misli da su prethodile drugima. Zabilježene su u brojnim publikacijama i rukopisnom gradivu i tek djelomice i tek djelomice stručno-znanstveno raščlanjene. Budući da se pisana i usmena književnost međusobno prožimaju od vremena njihova supostojanja, dio novijih zapisa tradicijskih napjeva usporediv je s pojedinim pjesmama iz kajkavskoga liturgijskog pjesništva od 15. do 18. st., a dijelom i iz zapisa s drugih hrvatskih, južnoslavenskih[2] i slavenskih područja. Kao plesni napjevi još su se do sredine 20. st. u određeno doba godine i/ili dana izvodile u izvornom kontekstu. Međimurska pjevana kola životnih i godišnjih obredno-običajnih praksi (kotoripsko kolo, kro(j)gljanska kola, stari svatovski pl(j)esi) paraliturgijski su pjevano-plesni oblici, stariji od liturgijskih oblika, čije je ishodište u stihovanim vjerskim kozmogonijsko-eshatološkim predodžbama. No, sve se rjeđe izvode i uzmiču pred koreografiranim folklorno-scenskim repertoarima koji su današnjoj publici shvatljiviji i atraktivniji.
Opstojnosti međimurskoga pjevanoga i plesnoga tradicijskog nasljeđa, koje pod okriljem folklornih, kulturno-turističkih priredaba, festivala, koncerata i drugih društvenih događanja nakon Prvoga svjetskog rata na neposrednoj i posredovanoj medijskoj glazbenoj sceni izvode glazbene skupine i pojedinci, a u kulturnim, obrazovnim i znanstvenim institucijama uče i promišljaju njezini baštinici, uvelike su doprinijeli etnomuzikolozi Vinko Žganec i Miroslav Vuk (Croata), etnokoreolog Ivan Ivančan stariji, kantori Florijan Andrašec i Ivan Mustač. Bez obzira je li starijega ili novijeg postanja, međimurska popevka obilježava pojedinačne i kolektivne kreativnosti u osebujan i jedinstven kulturni znak – nematerijalno kulturno dobro čiji pojam[3] definiraju Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske (1999.) i njegova dopuna (2017.). U hrvatskoj akademskoj zajednici uobičajila se i uporaba pojma nematerijalna kulturna baština, dok je pojam duhovna kultura nepravedno odbačen. Budući da čovjek uočava, promišlja i označava, interpretira i reinterpretira realnost, iz materijalnog ne može proisteći nematerijalno. U Međimurju zabilježene materijalne opipljive i duhovne neopipljive manifestacije, o čijim ću mogućim odjecima iz slavenskog mita pisati zasebno, prožete su međimurskom popevkom, koja, uvrštena na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske (2013.) i na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (2018.), svjedoči o osobitom svjetonazoru međimurskog čovjeka i postojanosti njegova hrvatskog identiteta. Njezina iznimna lokalna, nacionalna i svjetska kulturološka vrijednost obvezuje na daljnja istraživanja, obradu, pohranjivanje, zaštitu, interpretaciju, prenošenje, popularizaciju i stvaralaštvo.
Prirodna i kulturna tradicija Međimurja, povijesno nasljeđe i suvremenost, usmena i pisana kultura, kolektivno i osobno iščitavanje tradicije cjelina su raščlanjena umom i dijelovi premreženi dvosmjernom komunikacijom pojedinca i zajednice, iz čije se tvarne ograničenosti opjevane zavičajne, ljubavne i metafizičke kontemplacije otiskuju u herbijo sjećanja, utjehe, katarze i nadanja – s ishodištem u mjestu i vremenu.
[1] Zbog djelovanja unitarističkoga Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj (do 1990.), u Hrvatskoj ustaljeniji i primjereniji naziv Prekomurski Hrvati, koji je zagovarao međimurski dijalektolog i povjesničar kajkavske književnosti Zvonimir Bartolić, ili točnije prekomurski Hrvati (jer se ne radi o subetničkom identitetu hrvatske manjine), nije općeprihvaćen, nego se češće rabi nazivlje pomurski Hrvati i Hrvati kre Mure (Vidmarović 2010: 63). Radi lakšeg razlikovanja etnološkoga gradiva, s područja kojem su zajedničke povijesne odrednice srednjovjekovno ishodište i austro-ugarska vladavina, u ovoj knjizi upotrebljavaju se pojmovi (mađarsko) Pomurje i (slovensko) Prekmurje.
[2] Pritom valja uzeti u obzir da je srpski jezikoslovac, folklorist i etnograf Vuk Stefanović Karadžić dokazano prepravljao tradicijske pjesme prikupljene na štokavskim, slovenskim i kajkavskim područjima (Zvonar 2016: 132, bilj. 6).
[3] »Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito:
(1) jezik, dijalekti, govori i toponimika te usmena književnost svih vrsta,
(2) folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaja, igara, obreda, običaja kao i druge tradicionalne pučke vrline,
(3) tradicijska umijeća i obrti.«
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova