DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.27Tra
Tribina DHK: Marina Katinić-Pleić – o magiji poezije
Marina Katinić Pleić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju te hrvatski jezik i književnost. Na istom je fakultetu doktorirala iz filozofije. Poeziju redovito objavljuje u književnim časopisima. Povremeno uređuje knjige, objavljuje eseje, piše pogovore i prikaze. Sudjeluje na mnogim književnim manifestacijama. Objavila je novu zbirku „Opismenjavanje kiše“ (Naklada Jesenski i Turk, 2022.), a koja nastavlja kontinuitet njezinih ranijih triju zbirki: „Kriptopis bijelog u procijepu zemlje“, „Ptica na ušću smoga“ (nagrađena prestižnom Nagradom „Anđelko Novaković“) i „Pogled kroz ključaonicu“. Marina Katinić-Pleić dobila je za svoje zbirke odlične kritike, a posebno se ističe njezino poetsko-filozofsko tkanje stihova. Njezine su pjesme i u najnovijoj zbirci i intimističke i refleksivne, kada ironizira ili problematizira brojne zaglupljujuće trendove i druge anomalije današnjeg svijeta.
Nova zbirka „Opismenjavanje kiše“ obuhvaća tri ciklusa – prvi je posvećen samoći u vrijeme pandemije koja nas je pretvorila u kukce, no samoća u svim trima ciklusima često je i poetizacija istinskog ljudskog postojanja, onkraj površna svijeta. Drugi ciklus je suptilni i poetski odnos s Drugim, a treći uglavnom zalazi u sam smisao pisanja, u odnos autora i čitatelja, odnosno u suštinu poezije.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=A3Lpp90eDAk
***
O zbirci „Opismenjavanje kiše“
(…) Ako bismo se poslužili Stamaćevim rječnikom te ukazali na strukturalnu opoziciju slikovnog i pojmovnog (pjesništva) kao i danas aktualnu dilemu suvremenog hrvatskog pjesništva, onda bismo mogli reći da kod Marine
Katinić Pleić nema predomišljanja je li bitno emocionalno ili racionalno; njezin lirski subjekt, koji se poistovjećuje s autoricom i u ovoj zbirci, prebacuje se od metaforičnosti do refleksivnosti diskutirajući ili monologizirajući u duhu,
rekli bismo, šarenog intelektualizama. Stoga se nove pjesme čitaju lako i teško, brzo i sporo. Pred nama nisu zakukuljene rasprave, citatnost raspoređena u stihove, ali nije riječ ni o laganom štivu na koje se zaboravi u trenutku kad
se knjiga odloži. Naprotiv, Marinine pjesme poziv su na mozganje (i srcanje!).
Zbirka se sastoji od triju zaokruženih i ravnopravnih ciklusa: “Plahte za užad”, “Daj mi ruku, načinimo ljestve” i “Opismenjavanje kiše”.
(…) Napokon, zbirka bi se mogla okarakterizirati tek jednom riječju – odnos. Prema sebi. Drugome koji je blizak i drag, Drugome koji je dalek i tajni ili tek usputni adresat. Bogu koji je se nekoliko puta spominje izravno, a religijski su
motivi bačeni u tragovima, poput Noe ili buđenja harfe i citre. Prema književnosti o kojoj se ne promišlja znanstveno koliko iskustveno pa se nabaci i koji književni motiv poput junaka našeg doba, Vasilise Premudre, Antonija Machada ili Smrti u Veneciji. Zajedničko svim tim odnosima jest
da bi trebali biti autentični. Bez maske. Bez imitiranja, kameleoniziranja. Ptičje slobodni. Kišno čisti. Više nego i s čim ‒ ustvrdit će autorica u jednom ogledu
‒ književnost ima veze s ljepotom i smislom. I to je ono što nakon čitanja ove zbirke ostaje. Kombinacija ljepote i smisla, rijetko viđena u današnjem životosvijetu, snažna u Marininim novim stihovima.
(Iz pogovora Ivane Čagalj)
popis članova