Tribina DHK: Marko Gregur

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Marko Gregur

Tribine DHK

15Velj

Tribina DHK: Marko Gregur

Voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s Markom Gregurom, književnikom i novim tajnikom Društva hrvatskih književnika, o planovima za budućnost DHK i o autorovu romanu "Vošicki", koji je doživio veliki uspjeh u medijima i koji je nedavno nagrađenom Nagradom Fric.

*snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=wClx4jlHjvQ&t=23s

Marko Gergur (Koprivnica, 1982.) pjesnik je, prozaik i urednik. Završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. Trenutno završava sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Pokretač je i organizator mnogih manifestacija: međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen, festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca, Dana Ivana viteza Trnskog itd. Glavni je urednik časopisa za književnost Artikulacije. Sa slovenskog je preveo roman Tome Podstenšeka Kamen, škare i papir, kao i poeziju te kratku prozu više autora. Pojedine priče i pjesme objavljivao u raznim domaćim i stranim časopisima i novinama.
Dobitnik je nagrade Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske kao i više nagrada za kratku priču. Objavio je knjige: Lirska grafomanija, poezija (Naklada Ceres, 2011.), Peglica u prosincu, kratke priče (DHK PPO, 2012.), Divan dan za Drinkopoly, kratke priče (Algoritam, 2014.), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz, roman (Hena com, 2017.) i Mogla bi se zvati Leda, roman (Hena com, 2018.) Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz dobio je nagradu Katarina Patačić za najbolju knjigu na kajkavskom dijalektu koja je objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe. Djela su mu prevedena na slovenski jezik.

O romanu Vošicki (Hena com, Zagreb, 2020.)

(…) Vinko Vošicki inače je stvarna, široj javnosti premalo poznata ličnost hrvatske međuratne nakladničke i kulturne scene. Gregurov roman, koji prati Vošickijev život neposredno prije doseljenja iz Češke u Hrvatsku pa sve do smrti, u tom je smislu, iako romansirana, prva cjelovita rekonstrukcija njegova života i djela. Uz romansirane dijelove, roman se uvelike drži autentičnih, većinom po prvi put predstavljenih biografskih činjenica, a donosi i neke autentične dokumente, što svjedoči kako je Gregur uložio znatan istraživački trud prilikom pisanja romana. Povezano s tim nefikcionalnim slojem, Gregur u širokom zahvatu portretira i vrijeme u kojem je Vošicki djelovao, a radi se, dakle, o razdoblju obilježenom dvama svjetskim ratovima, koji su posebno tragične epizode imali upravo na koprivničkom području, zapečativši i Vošickijevu sudbinu.

(…) Posebno mjesto u romanu dobiva Krleža, čija je povezanost s koprivničkim krajem, kao i sa samim Vošickim, i povijesno ovjerena (Vošicki je objavio nekoliko njegovih djela, kao i nekoliko brojeva njegove Književne republike). O Koprivnici i Podravini Krleža je, među ostalim, pisao u svojem Pismu iz Koprivnice i dnevnicima, na koje se i aludira u romanu („Znaš ti... što je naš veliki pisac rekao o nama? Da ovdje uvijek netko mokri, netko bljuje, a netko se njiše na vješalima...“), a boravkom u Koprivnici nedalekoj Dugoj Rijeci inspiriran je i Krležin Vučjak. Odnos Vošickog i Krleže Gregur, dakako, dodatno literarizira pa nakladnik pisca ponekad doživljava kao „prvoklasno zanovijetalo“ koje ga opterećuje razno-raznim prohtjevima. No, koliko god je vjerojatno i Krležu nerviralo to što mora objavljivati kod provincijskog nakladnika – radi se, naime, o vremenu Obznane kada ga zagrebački izdavači nisu htjeli/smjeli objavljivati – unatoč svemu uspostavljaju suradnju. (…) U romanu se uz Krležu pojavljuju npr. i August Cesarec (iz čije Careve kraljevine Gregur posuđuje podnaslov za svoj roman), spominje se i Milan Begović, koji je uređivao Vošickijevu Svjetsku biblioteku (u kojoj su izlazili Guy de Maupassant, Anton Pavlovič Čehov, Knut Hamsun...) itd. (…) U tom smislu ovaj roman predstavlja i pravu malu kulturnu povijest koprivničkog podneblja međuratnog razdoblja, ali i svojevrsnu povijesnu razglednicu – roman donosi šetnju međuratnom Koprivnicom, prikazujući njezine najljepše vedute. (…) Osim Grossa, među fiktivnim likovima najviše pažnje dobivaju Vošickijevi susjedi, obitelji Rosenberg i Ružić, koje povijesna zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata odvedu na suprotne polove. To je razdoblje bilo kobno i za Vošickog, koji nakon uspostave NDH prvo dolazi u neprilike jer je objavljivao lijeve pisce poput Cesarca i Krleže, da bi uskoro, kada grad osvoje partizani, došao u neprilike jer je surađivao s prevoditeljem Milanom Ljeskovcem koji je bio endehazijski propagandist. No, tu nije kraj. Grad uskoro zauzima Crna legija pa je opet u neprilikama, kao i kada ga uskoro ponovno zauzmu partizani, kojima sad smetaju i vesterni i ostali sveščići popularne književnosti kojima je kvario mladež. (…) U svakom slučaju, uspješno izbalansiravši slojeve fikcionalnog i činjeničnog Gregur je napisao veliki roman, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu. Dobili smo istovremeno činjenično utemeljen i književno vrijedan portret jednog nepravedno zanemarenog aktera međuratne kulturne scene, ali i portret samog tog razdoblja, i to ponajprije na širem koprivničkom području.

Mario Kolar, Kolo