Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Milko Valent – pobornik „humanističkog anarhizma“
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.09Velj
Tribina DHK: Milko Valent – pobornik „humanističkog anarhizma“
Gost današnje tribine je Milko Valent, svestrani umjetnik koji govori o svojoj novoj knjizi izabranih pjesama "Psihotični horizont" (elektroničko izdanje), o zanimljivim epizodama svoga cjelokupnog stvaralaštva, o suštini umjetnosti te o raznim zanimljivim fenomenima naše kulture (boemija, tabui, šizofrenija digitalnog doba, budućnost poezije itd.). S autorom razgovara voditeljica Lada Žigo Španić, a autor interpretira i svoje pjesme.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=syl7aJIVuV4&t=73s
* * *
Milko Valent, prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist, teoretičar, polemičar i kazališni kritičar, rođen je 6. srpnja 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Suradnik je stotinjak časopisa, magazina i novina te mnogih radijskih programa i nekoliko internetskih portala. Zastupljen je u trideset antologija i pedeset hrvatskih te inozemnih izbora, zbornika, pregleda i panorama poezije, proze, drame i eseja. Dosad je objavio trideset šest knjiga. Brojni njegovi tekstovi prevedeni su dosad na trinaest jezika. Također je na njemački jezik prevedena novela Nježna palisandrovina i izbor iz knjige poezije Tihi alati, na francuski, mađarski i poljski drama Gola Europa, na makedonski roman PlayStation, dušo, a na engleski radiodrame Neonski rubovi i Tinta u oku, kratke proze Jazz za Aishu, Interkontinentalno drhtanje i Djevojka i bicikl te drame Gola Europa, Ground Zero Aleksandra i Bordel divljih jabuka. Dvije njegove drame iz dramske trilogije Zero (Gola Europa i Ground Zero Aleksandra) nagrađene su 2001. i 2003. trećom i prvom Nagradom Marin Držić. Za doprinos poeziji nagrađen je 2009. Nagradom Maslinov vijenac i mramornom pločom na Zidu od poezije (Selca, Brač) u koju je uklesan njegov stih. Za roman Umjetne suze, kao najbolje književno ostvarenje objavljeno 2013., dobio je 2014. godišnju Nagradu Vladimir Nazor i stimulaciju Ministarstva kulture Republike Hrvatske za jedno od najboljih književnih djela u 2013. godini. S romanom Umjetne suze bio je među pet finalista Nagrade Tportala za najbolji roman objavljen u 2013. godini. Na natječaju Petrarca Festa za najbolji sonet dobio je 2015. treću nagradu za sonet Rock'n'roll. Za knjigu pjesama Pustinja dobio je 2016. stimulaciju Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Za roman Umjetne suze dobio je, također 2016., Književnu nagradu Stipan Bilić-Prcić, koju od 2016. redovito dodjeljuje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Za knjigu pjesama Otvorena rosa (2017.) dobio je 2018. Nagradu Tin Ujević. (Otvorena rosa bila je 2018. i u finalu Nagrade Fran Galović.) Također je 2018. dobio Nagradu za urbanu književnost Zvonimir Milčec.
* * *
Totalna poezija Milka Valenta
(Odlomak iz teksta Davora Šalata u Kolu, br 4, 2017., o Valentovoj zbirci pjesama Otvorena rosa koja je nagrađena Nagradom Tin Ujević 2018.)
Kasnije pjesništvo Milka Valenta, tako i ono u njegovoj novoj zbirci pjesama Otvorena rosa, svojevrsna je totalna poezija. Ona, naime, razigrava sve razine poetskog diskursa kojeg upliće u složeni poliloški (višeglasni) izričaj. Valentova poezija s jedne je strane posvemašnja sinteza poetske i prozne kvalitete u kojoj se nadigravaju metaforika i naracija, a s druge strane neprestana je kombinacija najrazličitijih stilskih registara i najširih kulturoloških referencija. U svojoj sadržajnoj i izričajnoj višeslojnosti, ta poezija u prednjem planu tematizira pa i prokazuje banalnost suvremenog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim internetskim i televizijskim svjetovima, raspršenost ljudskog identiteta i egzistencijalnu ugroženost u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću, prevlast mržnje i religiozno nadahnutog ekstremizma i terorizma.
Pustoš suvremenog svijeta koja je s virtualnim tehnološkim svjetovima postala gotovo beskonačna, ali i sam lirski subjekt, neprestance se prikazuju ekranično, kao istodobno stvarno i virtualno, događajno i kontinuirano, ali i posve fragmentirano i kaotično (»džungla na internetu nadmašila je/ sve džungle na tlu, ono virtualno je/ postalo stvarno, a stvarno virtualno«). Naime, autorska svijest na »režiserski« način gleda samu sebe u lirskome »ja«, najčešće izraženom u drugom licu jednine, i to u narativnim poetskim »filmovima«. U njima je subjekt ‒ koji se, dakle, ujedno motri i kao objekt – posve uronjen u izvanknjiževnu zbilju, odnosno međuljudske, najčešće ljubavne situacije, ali isto tako posve srašten s jezikom i svim njegovim značenjskim i tekstualističkim potencijama (»dolazi tvoja prijateljica. izgleda lijepo kao/ milijun jezika. od ljepote njezine cvjetne/ antičke haljine čak su se i golubovi vidno/ zaprepastili i zaustavili let. ti bi trebao biti/ sretan u njezinu društvu, ali nisi. danas/ nije tvoj dan. osjećaš to u venama bez sna.«).
Upravo se u četverokutu autorske svijesti, zbilje, lirskog subjekta i jezika i očituje posebnost Valentova pjesništva. Naime, autorska svijest na neki način kontrolira i komentira sve što ulazi u tekst, ona određuje intonaciju i perspektivu (najčešće ironičnu, sarkastičnu, katkad i empatičnu, erotičnu, ali i intelektualističku, eruditsku) kojima se motri zbilja i tretira jezična frazeologija, kojima se motri objekt i svi s kojima se on susreće. O toj, dakle, svijesti uvelike ovisi i percepcija samoga svijeta, kao i onoga što se iz njega izabire te odnos prema tome što se izabire. Upravo ta percepcija u najvećoj mjeri određuje osebujan »ton« Valentova pjesništva, njegovo istodobno gađenje nad suvremenim svijetom, strasno uživanje u intenzivnom pobrajanju njegovih fenomena te »hvatanje« životne i poetske »pjene« (»poezija večeras opet zvoni kao u zlatno/ doba Oxforda. divlja, svježa, surova/ i nepotkupljiva – jer je zrcalo svijeta.// u kutovima usana Venus bijele kapljice,/ strasna poetska pjena«), koja na vrhu stvarnosnog vala ipak povremeno dostiže neku kvalitetu povrh opće banalnosti.
Spomenuta svijest (koja neskriveno evocira autorsku instancu, ali joj nije posve istovjetna) zapravo »prekriva« svu stvarnost vlastitim načinom poetskog pripovijedanja o, primjerice, subjektu kao predavaču kreativnog pisanja, eruditskom kombinatoriku i ironizatoru važnih referenci u kulturnom i umjetničkom univerzumu, jezičnom žongleru, strastvenom putniku, »rokeru«, anarhistu koji se izruguje društvenim konvencijama, proroku koji konstatira i prokazuje globalnu banalnost i pustošnu virtualnost, ruga im se, ali i iz njih uspijeva »izbiti« novu poetsku kvalitetu. Riječ je o poetičnosti koja svojom višeznačnošću, metaforičnošću te očuđivanjem zbilje i jezika stvara potpuniju svijest koja se, i uz pomoć trivijalnog, zapravo nadređuje sveopćoj trivijalnosti (»tebe, svjetsko/ poetsko smeće koje i banalnom predmetu/ daruje auru«). Na takvu poetičnost, takvu svijest i bogatije stanje jezika te, napokon, na neki »trenutak pravog osjećaja«, ali i kratkotrajno dosizanje neke svježine i čistoće, Valent metaforički aludira u naslovnoj sintagmi zbirke Otvorena rosa. (…).
popis članova