DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.03Stu
Tribina DHK: Milorad Stojević
Organizatori tribine: DHK i Istarski ogranak DHK Pula. Gost današnje tribine ugledni je književnik i sveučilišni profesor Milorad Stojević, dobitnik nekih među najvećim hrvatskim književnim nagradama, među kojima je i "Goranov vijenac". Povod razgovoru Stojevićeva je knjiga eseja i studija "Človik ohne Sprache", objavljena u izdanju Istarskoga ogranka DHK (Pula, 2019., ur. Boris Domagoj Biletić).
Razgovor je snimljen u Puli, u Klubu hrvatskih književnika "Dr. sc. Ljubica Ivezić", tijekom 19. Pulskih dana eseja, 22. listopada 2021. Uvodna riječ Boris Domagoj Biletić. S književnikom razgovara voditeljica Tribine Društva hrvatskih književnika Lada Žigo Španić.
Snimka razgovora: youtu.be/hOxrahh5TGM
Snimio Marko Račan ("Artimi" video produkcija Pula).
Stojević Milorad hrvatski je književnik i književni povjesničar. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1986. radom Čakavsko pjesništvo dvadesetog stoljeća. Radio je kao slobodni umjetnik, profesionalni književnik, lektor i novinar te kao redoviti profesor suvremene hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Piše pjesme, prozu, drame, književne kritike i eseje. Objavljuje u mnogim listovima, časopisima, zbornicima, a neka su mu djela izvedena i na radiju i prevedena na više stranih jezika. U Hrvatskoj enciklopediji piše kako njegovo pjesništvo pripada praksi semantičkoga konkretizma, tj. naraštaju pjesnika gramatološkog obrata koji su se afirmirali 1970-ih, eksperimentirajući jezičnim, žanrovskim, stilskim i strukturalnim aspektima teksta. Hrvatska enciklopedija dalje bilježi: „Prve su mu pjesničke zbirke u znaku krugovaške poetike, pa ih obilježavaju egzistencijalno-fenomenologijski gnoseologizmi, ili pak u znaku razlogovske poetike, s egzistencijalno-filozofsko-hermetičkim ontologizmima (Iza šćita, 1971; Liçce, 1974). U sljedećim zbirkama napušta egzistencijalne i fenomenologijske motive, više ne propituje metafizičku utemeljenost svijeta (Litvanski erotski srp, 1974; Viseći vrtovi, 1979), a potom njeguje sonetnu formu (Rime amorose, 1984; Firentinski poljubac, 1990; Perivoj od slova, 1996). Ishodištima povijesnog avangardizma i hermetizma vratio se zbirkom Korzo (1999), Ponterosso (2000) okuplja pjesme nastale 1971–99., a u Klondi (2003) još je jednom dokazao svoj ludizam, sposobnost persiflaže i višestruku metaforičnost jezika. Stojevićev prozni rukopis obilježen je hermetičnošću i erudicijom; u romanima (Primeri vežbanja ludila, 1981; Orgije za Madonu, 1986; Balade o Josipu, 1997; Tatarski zajutrak, 2002; Krucifiks, 2004; Krv i poljupci, 2004) iskazuje jaku sklonost eksperimentu, jezičnomu ludizmu i avangardnim postupcima. Sastavio je antologiju Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987).
popis članova