Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Prva cjelovita proza Pabla Nerude u prijevodu Željke Lovrenčić
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.17Stu
Tribina DHK: Prva cjelovita proza Pabla Nerude u prijevodu Željke Lovrenčić
Tema današnje tribine je prvi cjeloviti, dopunjeni prijevod opširne memoarske knjige Pabla Nerude "Priznajem da sam živio. Sjećanja" (Iris Illyrica, Zagreb, 2021.), koju se sa španjolskog prevela Željka Lovrenčić. S prevoditeljicom vodimo zanimljiv razgovor o Nerudinu životu koji je autor razgranato opisao u svojoj knjizi, preplićući autobiografske, putopisne i lirske zapise, kako bi svoj život prikazao u spletu osobnih, književnih i dramatičnih političkih iskustava. S autoricom razgovara Lada Žigo Španić, a tekstove čita Dunja Sepčić.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=kupFuENkTzc
* * *
Željka Lovrenčić je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise. Rođena je u Koprivnici gdje je pohađala osnovnu školu. Srednju školu jezičnog usmjerenja završila je u Križevcima. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez.
Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu objavljen je kao knjiga 2001. godine. Akademik Pavao Pavličić ocijenio ju je pionirskim radom. Doktorski rad pod nazivom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je na Hrvatskim studijima 2011.
Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu.
Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 18, a prevela 67 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart…
Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Veselko Koroman, Dunja Detoni-Dujmić, Mile Pešorda, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Branka Primorac, Sibila Petlevski, Stjepan Šešelj, Dunja Detoni-Dujmić, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini.
U četvrtom je mandatu članica Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika a u drugom predsjednica Povjerenstva za književne veze. Dopisni je član Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.
Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika i suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske. Stalna je suradnica Hrvatske matice iseljenika. Članica je žirija za uglednu Nagradu „Casa des las Maericas, Cuba“ koja se dodjeljuje za prozu, poeziju i esej povijesno-društvene tematike.
Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
DUGOTRAJNA AUTOBIOGRAFIJA
Knjiga Priznajem da sam živio – koja obuhvaća sjećanja na kojima je Pablo Neruda radio do malo prije svoje smrti u rujnu 1973. – dugotrajno je i na jedinstven način razrađivana. Djelomice se radi o ponovnom sređivanju raznovrsnih zapisa, analiza i autobiografskih razmišljanja iz raznih razdoblja.
Do polovice 1972. godine, još dok je bio veleposlanik u Francuskoj, Neruda je uz pomoć Homera Arcea sustavno radio na svojim sjećanjima: „Nadopunjujem tekstove objavljene u časopisu Cruzeiro[1]. To ću činiti sve dok ne nastane važna knjiga“, pisao je u kolovozu te godine u pismu prijatelju Volodiji Teitelboimu. Znači, ova su ova sjećanja temeljena na deset autobiografskih kronika koje su se pod naslovom „Pjesnikovi životi“ pojavile u časopisu O Cruzeiro Internacional[2] 1962. godine. Budući da je prostor u serijskoj publikaciji uvijek ograničen, a ove su teme zahtijevale opširnije i duže opise, Neruda je napisao nove tekstove te dodao i neke druge napisane u različitim trenucima njegova života kao što je, primjerice, niz predavanja o njegovome životu i djelu održanih na Čileanskome sveučilištu u siječnju 1954. godine.
Ukazano je na činjenicu da je pjesništvo Pabla Nerude nadahnuto njegovim sjećanjima. Sam pjesnik u tekstu koji smo iskoristili kao predgovor ovome izdanju, piše: „Što je moja poezija? Ne znam. Lakše je upitati moju poeziju tko sam ja“.
Zapravo, Pablo Neruda je uvijek, u poeziji i u prozi, pisao svoja sjećanja. Njegova autobiografija prožima veliki dio njegovoga djela i možemo je pronaći ne samo u misaonoj i sustavnoj autobiografskoj poeziji nego i drugdje. Već se u prvoj knjizi nazire namjera da zabilježi ono što mu se događalo. O tome je zapisao: „Knjiga 'Pjesme u suton' jako je slična nekim mojim puno zrelijim knjigama. To je, djelomice, dnevnik o onome što se događa u meni i izvan mene, opis moje osjetljivosti“.
Premda pjesnik, koristi raznovrsne zapise iz raznih razdoblja, svoja sjećanja ne stvara samo jednostavnim slaganjem tih tekstova. U knjizi Priznajem da sam živio zapažaju se različiti oblici stvaranja autobiografske priče. Jedan od njih je dosljedno pričanje činjenica. To je razvidno u slučaju opisa vožnje na stroju za vršidbu kod obitelji Hernández koji se djelomice poklapa s opisom putovanja junaka koji odlazi iz obiteljske kuće i proživljava razne događaje u kojima se, da bi došlo do vrhunca pripovijedanja, isprepliću oniričke teksture i ozračja s onima stvarnim – u ovome slučaju seksualne inicijacije glavnoga junaka – a zatim i do putovanja kojim se vraća u svakodnevnu stvarnost. Priča o prelasku preko andskoga planinskog lanca također ima to inicijalno obilježje: dugo fizičko putovanje utječe na promjenu pjesnikova stanja: progonjeni pjesnik postaje slobodan i može krenuti na „veliki put prema svijetu.“
Razna poglavlja knjige Priznajem da sam živio napisane su kao putopisi.
Jedan od načina obavljanja zanata prisjećanja su objedinjavanje epizoda, opisi mjesta, portreti, sjećanja i razmišljanja. Primjerice, jedanaesto je poglavlje u svome najvećem dijelu mješavina svega toga. U drugim poglavljima knjige nailazimo na galeriju likova ili na niz stvari, čemu Neruda pribjegava i u nekima od svojih knjiga poezije. U ovim se sjećanjima, primjerice, nailazi na popis „zimskih luđaka“ među boemima iz Santiaga dvadesetih godina prošloga stoljeća ili pak na opis sjajnih i neobičnih osoba koje je Neruda upoznao u Valparaísu u vrijeme svoje mladosti. Na stranicama ove knjige govori o iznimnim muškarcima i ženama: Rojasu Giménezu, Acario Cotapos, Nancy Cunard, bićima koja na neki način otjelovljuju njegovu sklonost prema „nemirnim i nezadovoljnim ljudima“ kao što izjavljuje u predgovoru svoga romana Stanovnik i njegova nada[3].
Sam pjesnik u kratkome uvodnom tekstu u knjizi Priznajem da sam živio ukazuje na neke jedinstvene stvari u njoj: „Sjećanja biografa nisu ista kao sjećanja pjesnika. Biograf je možda manje toga doživio, ali je puno više fotografirao i pažljivo obnavlja pojedinosti. On nam predaje čitavu galeriju duhova koje su potresli vatra i sjene razdoblja u kojemu su živjeli“. Kao što smo vidjeli, Nerudino pjesničko sjećanje je neka vrst pologa koji je stvarao od svojih prvih knjiga. Budući da se on dugo i sporo taložio, sjećanju daje dosljednost i snagu.
Nerudin je život bio jedinstven i raznovrstan. Na to pjesnik ukazuje u uvodu svoje knjige: “Moj je život sačinjen od svih pjesnikovih života.“ U Nerudinome djelu ima puno aluzija na to raznovrsno ja. Samo kao primjer, navodim: „Ja sam narod, bezbrojan narod“ (Sveopći spjev)[4]; „Ne mogu/živjeti bez života,/bez čovjeka biti čovjekom…“ (Elementarne ode)[5]; „moj ih pjev ujedinjuje: pjev nevidljivoga čovjeka koji pjeva svim ljudima…“ (isto).
Knjiga Priznajem da sam živio ujedno je i autobiografija ovoga jedinstvenog i svestranog pjesnika, čovjeka koji se prepoznaje u svim ljudima.
Kao što je rečeno, autobiografskih elemenata ima već u knjizi Pjesme u suton, a nalazimo ih i u nekim dijelovima djela Sveopći spjev, primjerice u spjevu „Ja sam“. Također ih ima u pet predavanja koja je Neruda održao u Ljetnoj školi Čileanskoga sveučilišta kao dio proslave njegova pedesetoga rođendana, u već spomenutom nizu članaka „Pjesnikovi životi“ iz 1962. te u njegovoj najznačajnijoj pjesničkoj autobiografiji iz 1964. Podsjetnik iz Isla Negre, napisanoj povodom proslave Nerudinih šezdeset godina[6].
Na nju je mislio u svome improviziranom govoru kojim je te iste godine započeo seminar o svome djelu u čileanskoj Nacionalnoj knjižnici u Santiagu. Tada je o Podsjetniku rekao…: „U tome sam se djelu namjerno vratio zbirci Pjesme u suton i mojim čulnim pjesničkim počecima, odnosno poeziji koja djeluje kao da je svakodnevna. Premda u Podsjetniku postoji biografska nit, u tome dugačkom djelu od pet svezaka, nisam tražio ništa drugo osim sretne ili nesretne svakodnevice. Ta je knjiga osmišljena kao priča koja se širi i ponovno se vraća na početak, kao priča koja prati događaje iz moga vlastitoga života i iz prirode koja me nastavlja zazivati svojim bezbrojnim glasovima“.
Neruda je završio govor iskazujući želju da nastavi pisati autobiografiju do kraja života: „ne znam je li u mojim godinama grijeh i hvalisanje reći da neću prestati prikupljati sve stvari koje sam vidio ili volio, sve ono što sam osjetio i proživio i sve ono za što sam se borio, kako bih nastavio pisati veliki ciklični spjev koji još nisam završio jer ću ga završiti svojom posljednjom riječi u zadnjem času svog života“.
Knjiga Priznajem da sam živio trebala je biti objavljena kao jedan od događaja povodom proslave Nerudinoga sedamdesetog rođendana, 1974. Ali, vojni udar koji se dogodio 11. rujna 1973., ubrzao je pjesnikovu smrt. Umro je 23. tog mjeseca. Knjiga se uistinu pojavila 1974., ali kao posthumno djelo.
Pažljivim pregledavanjem arhiva Zaklade Pablo Neruda došlo je do otkrića vezanih uz njegova sjećanja. Prvo je pronađena bilježnica iz lipnja 1973. s mnoštvom Nerudinih zanimljivih bilježaka o temama koje je trebao uključiti u knjigu Priznajem da sam živio. Nakon toga, pronađena su i dva fascikla s njegovim neobjavljenim autobiografskim zapisima. Neki od njih, među kojima je bio i onaj naslovljen „Djevojka na povratku“, poput izgubljenog dijela slagalice jako su se dobro uklapali u neki ulomak sa sjećanjima. Drugi su pak proširivali sadržaj nekoga poglavlja. Neki su zapisi, kao primjerice onaj naslovljen „Posljednje ljubavi pjesnika Federica“, sadržavali objašnjenje zbog čega nisu objavljeni u određenom trenutku: „Jesu li čitatelji dovoljno lišeni predrasuda da bi priznali Federicovu homoseksualnost a da se ne naruši njegov ugled?“ pitao se Neruda. Zatim je stiglo objašnjenje Matilde Urrutia: „ I ja sam također dvojila i taj ulomak nisam uključila u njegova sjećanja. Ostavljam ga ovdje, mislim da nemam pravo poderati ga“. Rečenicom „ostavljam ga ovdje“, Matilde je to poglavlje prepustila vremenu. Ostavila ga je kako bi ga netko, u budućnosti kad će ljudi biti otvoreniji prema različitostima, pronašao i uvrstio u knjigu. To smo i učinili.
Teške okolnosti u kojima je objavljeno prvo izdanje knjige Priznajem da sam živio, razlog su zbog kojega drugi tekstovi koje sada dodajemo nisu bili a nije uključeni. Prisjetimo se da je Neruda svoje posljednje dane proveo u klinici Santa María u Santiagu snažno se opirući najokrutnijoj vojnoj diktaturi u povijesti svoje zemlje. Dvije njegove kuće, La Chascona u Santiagu i La Sebastiana u Valparaísu, pretrpjele su vandalske napade a mnogi od njegovih prijatelja bili su uhićeni, ubijeni ili su se skrivali i tražili azil.
Nakon pjesnikove smrti, njegova je udovica Matilde uspjela iz Čilea izvući Nerudina sjećanja. Poslala ih je venecuelskom diplomatskom poštom u Caracas gdje će kasnije s Miguelom Oterom Silvom raditi na njihovom izdanju.
Konačno smo pronašli i neobjavljene tekstove s triju autobiografskih predavanja iz 1954. godine koji su također bili izvor na kojemu je pjesnik pronalazio materijal za knjigu Priznajem da sam živio.
Premda je Neruda ukazao na činjenicu da će posljednju riječ dugoga cikličkog spjeva napisati na kraju svog života, novi tekstovi vrijednoga autobiografskog sadržaja dodani ovome izdanju, omogućavaju nova čitanja njegovih sjećanja te na taj način produžuju i obogaćuju vječnu priču o pjesnikovim životima.
Dario Oses, urednik
[1] Cruzeiro (port.) – krstarenje (nap. prev.).
[2] O Cruzeiro Internacional – međunarodno krstarenje (nap. prev.).
[3] El habitante y su esperanza (nap. prev.).
[4] Canto General (nap. prev.).
[5] Odas Elementales (nap. prev.).
[6] Memorial de isla Negra (nap. prev.).
popis članova