Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK: Slavica Sarkotić – empatične priče o rasutim obiteljima
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.16Velj
Tribina DHK: Slavica Sarkotić – empatične priče o rasutim obiteljima
Gošća današnje tribine je Slavica Sarkotić, ugledna i višestruko nagrađivana književnica za odrasle i djecu. Voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s autoricom o njezinoj najnovijoj zbirci kratkih priča Kristali nad gradom (Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2020.), a ukratko i o romanu Vrtovi duginih boja (Alfa, Zagreb, 2020.), za koju je nedavno dobila Nagradu "Mato Lovrak". Dunja Sepčić čita ulomke iz priča.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=PsYmLNLC9g8
Slavica Sarkotić po zanimanju je inženjerka medicinske citologije, a osim medicinske, ima i bogatu književnu karijeru. Autorica je petnaest knjiga (poezije na standardu i kajkavskom, kratkih priča, pjesama i priča za djecu, haiku poezije (jedna od zbirki na kajkavskom objavljena je i u digitalnom obliku). Zastupljena je u više antologija i zbornika. Dosta pjesama joj je uglazbljeno i s uspjehom izvedeno na festivalima u Krapini, Karlovcu, Velikoj Gorici i drugdje. Pjesma „Turopolska divja roža” službena je himna umirovljenih školnika Velike Gorice i okolice. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, primjerice, Plakete „Mihovil Pavlek Miškina“, Nagrade grada Siska, Nagrade "Mato Lovrak", triju Nagrada "Stjepan Kranjčić" itd. Više godina za redom dobiva prve nagrade za poeziju na standardu na natječaju “Josip Ozimec” u Mariji Bistrici, a nagrađivana je i na “Susretu riječi” u Bedekovčini te na recitalima u Zelini, Varaždinu i Krapini. Članica je Društva hrvatskih haiku pjesnika, Matice hrvatske Ogranak Velika Gorica te Udruge hrvatskih zavičajnih književnika pri Hrvatskom saboru kulture. Objavljuje u brojnim časopisima.
* * *
O knjizi Kristali nad gradom
Slavica Sarkotić je prije svega poznata kao ugledna i nagrađivana pjesnikinja, autorica više knjiga i dobitnica brojnih nagrada za svoj rad. Piše poeziju na standardu i kajkavštini, kratke priče, pjesme i priče za djecu, haiku, a objavila je i roman za djecu. Dobitnica je godišnje nagrade „Albatros“ POU Velika Gorica. U priči „Happy end“ ona i progovara autorefleksivo i metanaracijski kao pripovjedačica. Naime, u toj priči ona u fiktivnom dijalogu sa svojom prijateljicom, koja je ujedno i junakinja jedne od njezinih priča, piše o samom procesu pisanja kratke priče, te o odnosu zbilje i fikcije. Nakon čitanja priče, prijateljica se „buni“ zbog tragičnog kraja junakinje u priči „Dvije torbe gospođe Jasne“. Ona počini samoubojstvo. „Ipak me nisi morala ubiti u toj priči. Mislim ja znam da je to fikcija i sve...“ Premda sve to i jest fikcija, očito je da se traže korelacije sa stvarnošću, pa se otvara i to pitanje pisanja o onima koje poznajemo. No s druge strane, o čemu da pisac piše, ako ne o onome što se odvija oko njega samog. Pisci govore i o društvu, problemima u obiteljima, disfunkcionalosti, siromaštvu, starosti. Sve te teme u svojim pričama vrlo empatično, ali nimalo patetično opisuje Slavica Sarkotić. Kao i junakinja jedne njezine priče, ona ne voli gomilu, promatra sa strane, bilježi i na kraju opisuje ljudske sudbine i karaktere kakvi oni jesu, bez imalo uljepšavanja. Ipak, njene priče nisu stvarnosne, već ponovo poetički pisane u posebnom ritmu, s kratkim dijalozima i unutrašjim monolozima. Ono što te priče povezuje jest i svijet koji živimo, svijet u kojem epidemije vladaju i još je veće otuđenje čovjeka od čovjeka. Posebno se to događa starijoj, umirovljeničkoj generaciji koja je izvan svijeta rada, izolirana, prepuštena samoj sebi kao rizična skupina. O tome govore odlične priče „Laži i tablete“ i „Zagreb, 22.3.2020., 6:24“ u kojima se kumulirajem situacija stvara atmosfera gušenja, gubljenja prostora u vlastitom domu ili u domu za starije i nemoćne. To je tema o kojoj se rijetko piše tako iskreno, bez uvijaja, o trenucima kad stariji ljudi gube svoju svijest i pretvaraju se u djecu, ili pak kada se njihovi karakteri dovode na čistac sve moguće mane, koje se dotad nisu primjećivale. Zanimljivo je da Sarkotić veliku pažnju pritom pokazuje prema prikazu tijela, grotesknosti bolesti i tijela. Još jedna važna tema su posebne sudbine neobičnih žena, jedna je Silva P. iz priče „Kruške i čokolada“ u kojoj je na zanimljiv način prikazana žena koja odskače od malograđanske sredine, a opet završava tragično i neshvaćeno, kao i Marija u priči „Zvala se Marija i imala je svog anđela“. Ono što bih spomenula također je i to da autorica unosi i kajkavski govor u priču (priča „Kući posjet“). Prilično je vješta u karakterizaciji likova upravo kroz govorno, pa su priče dinamične, brzo se čitaju, kao da su kadrovi nekog filma, a karakterizira ih i poanta koju ne očekujemo. Na kraju, Slavica Sarkotić piše uvjerljivo i kao pripovjedačica koja se ne libi pisati o svijetu s margine, o onome što ostaje nevidljivo u ovom svijetu spektakla. S emocijom, ali i s nužnom pripovjedačkom distancom koja joj donosi mnogovrsnost zapažanja.
Darija Žilić, pogovor
Vrtovi duginih boja (Alfa, 2020.) – Nagrada "Mato Lovrak"
Pripovjedač je dječak Tihomir iz šestoga razreda. Živi u obitelji, koju pored majke i oca čini sestra Anđela, osmašica s posebnim potrebama, ali i djed i baka, u zasebnoj kući u dvorištu. Iz grada su k baki i djedi preselili u prigradsko naselje, na samo poradi mira nego i blizine s prirodom. Prednost je života na selu što je priroda blizu, nema u ovom tekstu samo lokalizacijsku semantičnost nego znatno više, kao dohvaćanje izvorne egzistencije, suživljenja s prirodom. Zato i dječakovo pitanje u brojnim solilokvijima. Kad će ljudi već jednom naučiti živjeti s biljnim i životinjskim svijetom izražava upravo to, ljubav i poštovanje prema prirodnom svijetu čija smo svi djeca, spontani, istinski život. Autorica se odlučila za dječje motrište ponajprije zato da bi mogla otvoreno, naivno iskreno otvarati ili barem signalizirati neka pitanja koja zaokupljaju dječakova razmišljanja i osjećaje. Pa mu nije posve jasno završavaju li životinje u raju (Imaju li one svoj raj?), zašto kćer susjede koja radi na blagajni u trgovini mora raditi „petkom i svetkom“, a sin pak te susjede morao je „trbuhom za kruhom“ u Njemačku, mora li se događati „šoping groznica“ prije važnijih blagdana i slično. Jasno, Slavica Sarkotić liku ne namjenjuje samo odgovore nego, po mjeri dječjega iskustva, kroz njegova zapažanja postavlja neka za njega važna pitanja, kaže profesorica Zalar i nastavlja.
Preko dječakovih monologa upoznajemo i članove njegove obitelji. U prvom je planu – to je jasno signalizirano podnaslovom – njegova sestra Anđela, djevojčica koja s naporom udovoljava školskim obvezama ali je najviše zaljubljena u slikanje (pa crta vrtove duginih boja). Njime se potvrđuje, napokon i doživljava priznanje na kraju, sve dakle zahvaljujući tajni koja se zove ljubav. Roditelji, majka zubarica i otac, općinski službenik, manje-više statiraju na karakterološkom planu, no pozornost zaslužuju djed i baka. Već na toj razini očita je autoričina ljubav: u situaciji kad danas, u ovoj pandemiji, u nekim „naprednim“ zemljama starijima umjesto kisika daju morfij (!), u ovom djelu ne samo da dvoje nisu staraca pasivni, potisnuti sudionici nego djeluju kao su protagonisti. No, oni nisu važni samo s gledišta strukture djela nego i posve određenoga svjetonazora. Baka predstavlja tradiciju: ne samo što je osnovala folklorno mjesno društvo nego živi narodni život, kao predana vjernica jedina u kući posti na Badnjak, pripravlja jelo za blagoslov već dan-dva prije, živi blisko s prirodom, poznaje gljive i razno bilje koje pripravlja za kućne napitke, majstorica je domaćih kolača, uporno gaji materinski kaj no ponajprije je svjesna unučinog stanja pa joj daruje svu pažnju i ljubav. Svoj doživljaj pobjedničkog romana predstavio je i predsjednik prosudbenog povjerenstva, zaključuje profesorica.
Svoj doživljaj pobjedničkog romana prenio je i predsjednik prosudbenog povjerenstva.
– Ispripovijedan krajnje pitkim diskurzom primjerenim dječjem iskustvu, isto takvom strukturom, ovaj tekst je dojmljiva, topla i iskrena poruka o snazi ljubavi koja prožima sav naš život. Stoga je ovo djelo zaslužilo da se nađe u rukama i srcima malih, mladih čitatelja, ali svakako i njihovih roditelja, baka i djedova zbog temeljne svrhe kojoj književna riječ udovoljava, da otvara srca, da budi ljubav prema bližnjemu, istaknuo Stjepan Hranjec.
Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje
popis članova