DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.12Svi
Tribina DHK: Tuga Tarle
Gošća današnje tribine je Tuga Tarle. Voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s autoricom o njezinoj pjesničkoj knjizi "Anatomija Tuge" (Izabrao i pogovor napisao Ivan Rogić Nehajev), Udruga OS, Zagreb, 2021., o povratku rime u hrvatskoj poeziji, poslije trenda „stvarnosne“ poezije i o drugim temama.
Tuga Tarle diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu te Diplomatsku akademiju pri MVEP-u. Diplomatkinja je i promotorica hrvatske kulture, društveno angažirana publicistkinja i književnica. Inicirala je i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata DORA, bila je pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže, povjerenica SDLSN-a pri MVEP-u. Osnovala je Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu, Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi te Udrugu OS u Zagrebu, društvo za promidžbu hrvatskoga kulturnog identiteta. Autorica je više stotina članaka, kritika i eseja u brojnim novinama i časopisima. Surađivala je u emisijama na HRT-u te na I. i III. programu Hrvatskog radija, višegodišnja je urednica i voditeljica radio emisije „Živa veza“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Uredila je i vodila nebrojene kulturne i političke tribine. Objavila je sljedeće knjige: Hrvatska – Australija i Novi Zeland: povijesni i kulturni odnosi / Croatia – Australia & New Zealand: historical and cultural relations (2000.) Plesne kritike (2009.) Ariadnina nit (2011.) Hrvatski iseljenički duhopis: ogledi, kritike, pisma i prijedlozi: 1990-2013. (2013.) Moja australska priča: o jednoj iseljeničkoj avanturi: s izvornim zapisima dijelova pisama i dnevničkih bilježaka Maše Tarle (2016.). Prevela je sa španjolskog i priredila knjigu Isacia Péreza Fernándeza Ime, život i avanture „anonimnog osvajača“ Vinka Paletina iz Korčule, autora Izvješća o Novoj Španjolskoj (2018.). Doktorandica je na Sveučilištu u Zadru te kao vanjska suradnica predaje na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga diplomatskog kluba.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=BnJLDWFbTiA&t=1962s
O knjizi:
Akrobat na žici noći: jedno čitanje pjesama Tuge Tarle
Nije nekorisno, prije pretresa pjesničkog teksta (tekstova) Tuge Tarle, podsjetiti na jednu činjenicu koju mogu provjeriti samo osobe što Tugu Tarle poznaju izravno: poznanici, prijatelji, srodnici, kolege, bližnji... (Brojim se u ove prve, druge). Možda je uporabljena riječ: činjenica, odveć stroga za označiti ono što se ovdje hoće, ali nije ni posve pogrešna.
O jednoj oprjeci prije (i poslije) teksta
Po srijedi je svojevrstna oprjeka bez koje bi bilo teško jasnije predočiti cjelovitiji obris autoričinih tekstova. Na jednom polu te oprjeke dominira živi, a nije suvišno dodati, i uvijek vedri glas. Njegova prisutnost očito nije ni pod kakvim izravnom nadzorom trenutačnih raspoloženja: on je od prije, aprioran. Na drugom polu te oprjeke je, dakako, ime: Tuga. Zna se da se tako zvala jedna od dvije sestre – predvodnice Hrvata u navodnoj kolektivnoj selidbi na sredozemni jug. Nagađa se, k tomu, kako se i to ime, kao i imena ostalih: petero braće druge sestre, može korijenski svezati s nekim imenima zemalja i područja bijele Hrvatske, odakle su, drži se, ovamo došli. Stoga ne bi trebalo u značenjskom polju imena: Tuga, očekivati i osjećaj označen istom riječju a malim slovom: tuga. Ali jezična događajnost, poznato je, i više nego uspješno izmiče brojnim treba/ne treba zahtjevima i shemama. I izvlači iz oceanske pričuve govora neočekivane paradokse i, nerijetko, posve nehotične ironične prijeskoke i tvrdokorna preklapanja. Pa se, zahvaljujući tomu, i ovdje lako značenjski sljubljuju osobno ime: Tuga, i riječ za jedan osjećaj: tuga. Razlika dokumentirana različitim veličinama početnih slova lako se preskače.
Rezultat je neka vrst, jezičnom samovoljom, dodijeljena socijalnog portreta osobi s takvim imenom. Ona je, doduše, zavičajna u imenu s velikim slovom (Tuga), ali njezin obris zapljuskuju asocijacijski valovi što ih pokreće ista riječ pisana malim slovom (tuga). U slučajevima kada je u igri plošna osoba, s pretežito sivim nijansama na portretu, lako je zaključiti kako se tu potvrđuje stara jednadžba nomen = omen. Ali u slučajevima bez takve plošnosti lišeni smo i takve olakotne simetrije. Prije spomenuti glas Tuge Tarle, tvrdokorno uvijek vedar, ovdje je glavnim osloncem otpora tomu. Pogrešno bi bilo vjerovati kako je on, glas, korijenski nastao u takvu otporu. On je stariji i od imena i od asocijacijskih naslaga oko njega. On je, posegnimo za nešto ambicioznijom formulacijom – konstitutivan po samu osobnost. A naknadno, kada se socijalna određenost osobe upotpunjuje imenom s pripadnom značenjskom prtljagom, on se može prometnuti i u svojevrstnu drugost u odnosu na tu prtljagu. U Tuge Tarle, držimo, to je i više nego očito. Ona je, dakako, Tuga. Ali uvijek vedrina njezina glasa ne dopušta reći: ona je i trajnom službenicom tuge. (Povremeno, dakako, tko nije?). Pjesmu.: „Možda sam Tuga“, stoga, opravdano završava stihom: „Možda sam tuga, a možda i nisam Tuga.“ Dva retka prije citiran je stih koji se u međuvrijeme utkao u same temelje modernosti: „Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s imenom drugim“. (Dodajmo: i uvijek su tamo ruže, nikada zastave). U kontekstu što ga substancijalno nagovješćuje taj stih dva puta uporabljena riječ: možda, u citiranom stihu pjesme, malo ima s nedoumicom. Prije će biti da je po srijedi autorska igra oko privrženosti „nultoj“ zagonetnoj tvarnosti što se najavljuje/odjavljuje u prije spomenutu uvijek vedru glasu. Tuga – ne tuguje. Pjeva. Rječnikom današnjice: piše. (…)
Ivan Rogić Nehajev
popis članova