DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.16Lip
Tribina: Jesu li pisci i u demokraciji žrtve ideologije?
Na današnjoj intrigantnoj tematskoj tribini „Jesu li pisci i u demokraciji žrtve ideologije?“ sudjeluju dr. sc. Boris Domagoj Biletić, dr. sc. Ivica Matičević i Božica Jelušić. Matičević i Jelušić nisu se mogli priključiti video tribini uživo, zbog službenih putovanja, ali su mi poslali zanimljive, veoma polemičke tekstove koje sam kao voditeljica pročitala u eter. Napominjem kako je tribina organizirana online (kao i sve tribine u vrijeme pandemije, od sredine ožujka 2020.), a na jesen bismo nastavili s kontinuiranim tribinama uživo u dvorani DHK, ukoliko to budu dopuštale epidemiološke mjere.
Lucidne i provokativne tekstove Božice Jelušić i Ivice Matičevića donosimo u cijelosti u pisanom obliku, kao i tekst Borisa Domagoja Biletića koji je nastupio i preko video-veze te na zanimljiv, širok i intrigantan način komentirao ovu temu. U tekstu koji je priložio za web dotaknuo se i drugih tema, otvoreno, bez „dlake na jeziku“. Stoga, prije čitanja tekstova možete pogledati video (link je priložen). Ova tribina online može biti povod za daljnje reakcije (možda i za budući okrugli stol uživo, pred širom publikom, ukoliko to bude moguće prema odlukama Stožera).
Srdačan pozdrav svima i ugodno ljeto!
Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK
Snimka tribine dostupna je na poveznici: youtu.be/plsQ98lW_bA
Tema: Jesu li pisci i u demokraciji žrtve ideologije?
Piscima se ucjepljuje osjećaj krivnje po domoljubnoj osnovi
Nekada davno, u jednom eseju Ionesco govori kako je „Došlo vrijeme kada sport i politika dominiraju nad svim oblicima duhovnosti“. To je dalekovidna izjava, s obzirom da se radi o tekstu starom nekoliko desetljeća. A u njemu se još nalazi konstatacija da je „Zdrava i dobra samo ona politika, koja dopušta slobodan razvoj kreativnog života“. Ne treba biti premudar, da se utvrdi kako nismo odmakli mnogo koraka od ovih dviju tvrdnji. Zagušenost trivijalnostima (sport i politika) apsolutno ometaju protok ideja, informacija, bilo kakvu čistoću komunikacije. Pisci se po društvenim mrežama svađaju oko ideoloških pitanja, umjesto da obznane kako se nešto novo, poticajno i uzvišeno desilo u njihovim književnim radionicama. Zajedljivost, prijepori, nizak i deplasiran „humor“ prevladavaju umjesto trezvenih opaski o aktualnoj stvarnosti.
Nadalje, moram posegnuti za Hamvasem, koji o izvrtanju vrijednosti i perverziji ukusa govori bolje od mene: „Ono što je bilo dolje dospjelo je gore, ono što je bilo dolje, izronilo je. (…) Nije poredak i trezvenost, nego nered i strast. Nije svjesno razmišljanje, nego reziduum i mit. Zato je poredak obrnut u selekciji, u vrednovanju, u rangiranju, u ukusu.“ Dakle, izravno okrivljujem politiku, koja je prljave prstiće gurnula u JEZIK, tematiku, poželjne i nepoželjne „sadržaje“, i na taj način prisilila pisce da se umiju u lavoru prljave vode, kako bi uopće mogli pokazati svoje lice i identitet u javnosti. Nema hijerarhije, nema estetskih (jasnih) mjerila, negira se načelo kontinuiteta, i sve se zaobilaznim putem pokušava izvesti kao „jednoobrazna stvarnost s našim novim istinama“.
Primjerice, školska lektira i kurikulumi, koji formiraju ukus novih generacija, odjednom nemaju Nazora, Gorana, Cesarca, Miškinu, ali imaju trećerazredno djelce (za niže razrede) s tematikom iz Domovinskog rata, o tati i anđelima, koje ne služi na čast ni piscu ni lektiri u cjelini.
Nevjerojatno je, zapravo, kako se piscima po ideološkoj osnovi neprestance ucjepljuje osjećaj krivnje po domoljubnoj osnovi. Regionalisti, zavičajni autori, ljubitelji tradicija, dijalekata i zavičajne baštine, gledaju se prijekim ili ignorantskim okom. Nikome nije (tobože) jasno, da je zavičajnost najsnažniji formativni faktor za mladu osobu, da nikako ne šteti domovinskim osjećajima, već se tako razvijaju samosvijest, privrženost i ponos, pa je to, zapravo, prvi i najjači čimbenik domoljublja. Umjesto patetike, frazetina, galame i strasti po stadionima, promoviranja starleta u glazbenim svjetskim kičerajima, trebalo bi poticati zavičajnu književnost i govore, njegovati bogatstvo hrvatske tronarječnosti, putem stimulacije regionalnih izdanja i časopisa, susreta i stipendija. Jadno je da u Istri i Primorju slabo poznaju Galovića, a u Podravini još slabije Gervaisa i Balotu. Ali bi zato svi trebali poznavati retrogradnog, osrednjeg i dosadnog Budaka, pri čemu se ispričavam onima koji misle drugačije. Moj sud je estetske naravi, te zaključujem da ga je u fokus važnosti gurnula upravo ideologija.
Uglavnom, sustavom promocija, stimulacija, ideoloških poželjnosti i trendova, u priličnoj se mjeri forsira emigrantska, dijasporska i manjinska književnost, s „hrvatskim“ naglaskom, što ne bi bilo loše, da su kriteriji ujednačeni pri kritičkoj valorizaciji djela. Cehovska društva, koja su po mom uvjerenju prilično nevažna, budući da rade aljkavo i bezvoljno, sektaški i klanski, zapravo se ojačavaju „glavarinama“, uzimajući pisce iz tih rezervnih izvora. S vremenom, oni će dominirati (ili već dominiraju), stvarajući jednu drugu estetsku i sadržajno-literarnu klimu. Novi mediji, društvene mreže, veza filma i literature, potiču površnost i ne baš značajnu SADRŽAJNOST teksta, tako da, po mom mišljenju, pisci nestaju kao autentični „svjedoci vremena“, pretvarajući se u opslužitelje politike, u trci za „šakom dolara“ ili „pet minuta slave“, od koje će na kraju ostati samo ohlokracija, vladavina gomile i povlađivanje njenom sumnjivom ukusu.
Božica Jelušić
***
U medijima i kulturi podjele, mržnja i etiketiranja glavni su sport
Demokracija? Puna su usta demokracije i slobode najprije političarima i medijima čiji su vlasnici redom „nepoznati“, osim oni tzv. Hrvatske televizije kojoj zbog srozavanja profesije u likovima mnogih njezinih novinara i „novinara“ te, poglavito, zbog tretmana kulture, književnosti na prvome mjestu i zagrebocentričnosti općenito, ne znam kako zakonski otkazati pretplatu. Živimo li doista u demokratskome društvu kada nam se dnevno višeput serviraju likovi predsjednika države i premijera koji se uličarski prepucavaju i časte očekivanim repertoarom doskočica, uz sekundante u osobama više-manje anonimusa zvanih ministri/ce i raznoraznih savjetnika? Živimo li doista u demokratskome društvu kada svaki izbori, lokalni ili parlamentarni svejedno, mirišu na revoluciju i vrve najnižim strastima; ne biraju se sredstva da bi se dočepalo vlasti, nema normalnih i postupnih evolucijskih mijena, instrumentalizira se prošlost i nameće se kao životno važno pitanje (npr. II. svjetski rat); manipulira se ljudima toliko da nam najbolji mladi stručnjaci danomice odlaze, nerijetko čitave obitelji, koje se nikad više vratiti neće, a o prekopavanju po kantama, smetlištima i kontejnerima uzalud je više išta reći. Socijalna država? Ne postoji. Pozitivne i velike vrijednosti Domovinskoga rata? Pogažene i ljudi razočarani. Uništena industrija, jedan „Uljanik“ primjerice, a da nikome dlaka s glave pala nije, ni lokalno ni u političkome Zagrebu. Ne možemo se prehraniti, prazni se i ode Slavonija zakračunatih i zadaskanih kuća koje tako više nisu domovi. Ali zato u svakom većem selu ili gradiću niču lego montažna izdanja tzv. prodajnih centara sa stranom robom, benzinske crpke posijane ondje gdje trebamo vrtić i/ili školu, preko noći osvanu plastični kružni tokovi (danas „rotori“) i smisleni i besmisleni... Sve je u službi kapitala i korporacija, banaka i menadžera, tzv. tehnokratskih i političkih elita (ta me riječ izbacuje iz tenisica!). Ništa nije u korist pojedinca, tzv. maloga čovjeka. Ni cijepiti narod ne znaju što brže i što učinkovitije usred neviđene planetarne pandemije. Sve nade polažu se u turizam koji, vidimo, „kihne“ sa svakim novim virusom. Sveli narod na slugansku uslužnu paničnu masu koja će budzašto kleknuti pred svakim tko dolazi s nekoliko eurića kako bi se bahatio uz „najljepše more na svijetu“. Sunce i more – ni to ne znamo više „prodavati“, a kamoli dostojanstveno. Za bilo koji praktičan poslić, u stanu primjerice, traži se majstora svijećom – nacija smo „Diogena“ moderna doba (neka mi oproste filozofi). U medijskome prostoru podjele i mržnja, etikete i etiketiranja glavni su sport, pa tako i u kulturi, pa tako i među piscima samim ili prema književnicima. Odnos Ministarstva kulture i medija prema pojedincima i nakladnicima, osim prema nekolicini povlaštenih, gotovo uvijek istih, nesustavan je, selektivan, pokazuje ili nepoznavanje teme, nečitanje, neupućenost..., ili, ne daj Bože, ideologijsku isključivost kroz sito i rešeto činovnika s naputcima odozgo. U njihovim se uredima odluke i izbori, pa makar i savjetodavnih tijela poput raznih vijeća, gube hodnicima, zatim kancelarijama do stola onoga ili one koja odluke o odobrenim ili pak odbijenim programima (naslovima, knjigama, autorima, poticajima) potpisuje osnažena jako trenutnom (osobni je to kairos, a ne Kairos) političkom moći, a prigovori se načelno ne razmatraju i ne uvažavaju, odnosno na njih čovjek neka ne očekuje odgovora, jer dočekati ga neće. Ignorancija posvemašnja i posvudašnja. Elem, htio to ili ne, i pisac/književnik (ovo je dvojstvo sličnoga, a semantički ipak različitog, što nema veze ni s kakvom pripadnošću udrugama kojih nam ne manjka) uvijek je u slabijoj poziciji – ma kojoj se vlasti priklonio ili se držao postrance, ma što pisao i ma kako se javno predstavljao: jer se ne čita, jer se svaka riječ protivna „mainstreamu“ (estetskome, ako ga ima, ili političkome, kojeg pak uvijek ima) dočekuje na nož, neoprostivo i kao neprijateljski čin u društvu koje više ne poznaje kritike. Ni u čemu, kao ni kriterije. Zavičajno, nacionalno i univerzalno isključuju se umjesto da se prirodno prožimlju, mnogi su tzv. kolumnisti, uz časne i rijetke iznimke, (samo)promaknuti u pisce i nedodirljivi iz svojih kolumnističkih „busija“ rafalno udaraju po komu i po čemu god stignu, jer im se može, jer im se to masno plaća, jer su u službi, dakle služe. No, za razliku od prisilnog sluganstva našega prosječnog čovjeka s, rukom i kredom nespretno nažvrljanom, pločicom „cimer fraj“ (još malo pa i uz autoceste, a ne samo uz magistrale i seoske puteljke), ovi potonji će tiktak potegnuti fašizam i antifašizam, ismijavati društveni aktivizam sumnjiv čim nije u nečijoj službi, nekontroliran partijski i stranački itd., itd. Jesam li odgovorio na naslovni upit? Naravno da nisam, nemoguće je to ukratko ili je pak posve besmisleno. Temeljne su postavke i pojmovi – demokracija, ideologija, žrtva... – obesmisleni i ispražnjeni od izvornih sadržaja, osim možda posljednje, ali i tomu su „demokrati“ doskočili. Umjesto verbalnoga delikta, nekoć formule kojom se odstranjivalo žrtve, one nepoćudne, nepodobne, „neprijatelje“ režima, partije i vođe, danas imamo prešućivanje, ignoriranje, nedostupnost glavnih medija svakomu tko drukčije piše, govori, čak i misli. Jer „dežurni“ uvijek znaju dovoljno i o mislima, o njima možda najviše, pogotovo o tuđima. Pa i ako/kad ne znaju, iskonstruirat će već nešto za odstrel, svrstati vas kako gazda očekuje, ne brinite se.
Boris Domagoj Biletić
***
Ante Tomić bi iz lektire izbacio Mažuranića jer o književnosti pojma nema
Sve vas iskreno pozdravljam, ja, koji vjerujem u hrvatsku književnu riječ i pokušavam od nje načiniti neku svoju unutrašnju ideologiju do koje mi je jako stalo. Ideologija nije bolest. Ona je stanje kojeg se možemo riješiti uvjetno, ali dok ga se ne riješimo, ona je tu, stalno je s nama. Ako bih tražio usporedbu, najsličnija je tjeskobi ili depresiji, možeš otići i na Madagaskar među hrpu lemura, ona te prati poput kofera na kotačiće. Cviljenje kotačića odzvanja još dugo u našim mislima, postupcima, djelovanju… Ništa ne znači demokracija koja je nerijetko samo prikriveno ozračje za rađanje neke nove ideologije, ali još više, smokvin list za preživljavanje dobrih, starih ideologema. Eto, pamet me odvodi do tog nesretnog Miljenka Jergovića… Nesretnog, velim, zato što je čovjek prolumpao u masovnim komunikacijskim medijima svoj bogomdani pripovjedački talent, što je šteta. Naime, on mi je paradigma pisca koji se ne može riješiti trauma ideologema jugoslavenstva i zajedništva na titovskom principu bratstva i jedinstva. To je toliko jasno da se tu nema što dokazivati.
Dovoljno je pročitati njegov autobiografski zapis o ocu, ali još više njegove kolumne u kojima niti ne pokušava sakriti svoj prezir spram hrvatstva i svega što je nama ovdje trenutno okupljenima milo i drago. Tako da Miljenku Jergoviću demokracija dobro služi plus njegov talent: može mijenjati platforme za javno djelovanje (od Jutarnjeg do Večernjeg i 24 sata), iznositi objede, laži i napade na koga želi, biti za to obilato kunski doniran u ime nehrvatske ideologije, a da mu nitko, jer je to ugodno okrilje demokracije, ne može previše, ne može mu skoro ništa…
Mogao bih navesti još neke pisce koji svoju projugićku ideologiju, da ne kažem nešto gore, pokušavaju zamotati u celofan demokracije, ma samo da spomenem Nenada Popovića… O časopisu Novosti nema se što reći, tu je sve jasno, mislim da su oni mrlja na leđima hrvatske demokracije, jer govoriti da je vrijeđanje hrvatske himne satira, ideološko je licemjerje i pljuska dobrom i poštenom hrvatskom građaninu…Pa onda gospodin Ante Tomić koji bi da se iz lektire i hrvatske književnosti izbaci Mažuranić jer da on vrijeđa osjećaje bošnjačko-muslimanskog življa ne shvaćajući književnost niti u osnovnim postavkama. Ima primjera kada je demokracija omogućila i zanesenim prohrvatskim piscima da budu veći Hrvati od Starčevića i Tuđmana zajedno. Sjetimo se samo našeg kolege iz DHK, inače poštenog čovjeka i izvrsnog pjesnika, Dubravka Horvatića koji je doista, u ime nekog svog koncepta hrvatstva, znao itekako pretjerati. Da se to sve dogodi o čemu govorim omogućila je upravo ta sveta mati demokracije. Nažalost, čovječanstvo nije do sada inoviralo ništa bolje.
Govori se o nekakvom skandinavskom modelu socijalizma, pravde i poštenja kao višem stupnju ljudske zajednice in situ… Pa ne znam baš, sjetite se samo skandala oko dodjele Nobelove nagrade prije koju godinu i tih fino izrađenih demokratskih postupaka. A o ideologiji oko izbora samoga dobitnika Nobelove nagrade, zar mislite da je Bob Dylan bolji pjesnik od Leonarda Cohena ili je tu ključ opet imala ideologija, bokunić vjerske pripadnosti, itd… Ma ne bih više gnjavio, tek da zaključim: najbolje što se jednoj Ideologiji može dogoditi jest da nađe svoju vjernu pratiteljicu i zaštitnicu Demokraciju. Zahvaljujem!
Ivica Matičević
popis članova