Tribina: Lana Derkač – sinteza Parnasa i Tehnopolisa

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina: Lana Derkač – sinteza Parnasa i Tehnopolisa

Tribine DHK

29Ruj

Tribina: Lana Derkač – sinteza Parnasa i Tehnopolisa

Na današnjoj tribini razgovaramo s uglednom pjesnikinjom Lanom Derkač, o njezinoj novoj knjizi pjesama "Hotel za mrtve" (V.B.Z, Zagreb, 2020.). S autoricom razgovara Lada Žigo Španić, a pjesme čita Dunja Sepčić.

Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=4Ugc9l4b2-Q

* * *

Lana Derkač (Požega, 1969) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija), Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva) itd. Tekstovi su joj prevođeni na 15 jezika.

Uredila je:
Kairos u Zagrebu (izbor poezije s Međunarodnog pjesničkog festivala; zajedno s Davorom Šalatom), DHK, Zagreb, 2006.
Third Word, Post-Socialist Poetry (izbor iz poezije postsocijalističkih zemalja; zajedno s indijskim književnikom Thachomom Poyilom Rajeevanom), Monsoon Editions, Calicut, 2007.

Objavila je dvadesetak knjiga, uglavnom poezije, ali se dokazala i kao vrsna autorica kratkih priča, drama i romana.

O zbirci Hotel za mrtve:

(…) Zbirka sadrži 101 pjesmu unutar sedam ciklusa. Naslovi ciklusa jednako su pomno promišljeni kao i naslov cijele zbirke i između ostalog ističu metajezične i metapoetične crte diskurza kao što su Ni rijeka se iza zareza ne zaustavlja; Mrak, šumin lektor; Kad prezent preore zimu. Ti naslovi kao i srodni naslovi drugih pjesama (»Život slova«, »Poezija je memorijska pjena«, »Tekstualnost neživoga«, »Staviti točku«, i dr.) pridaju tekstualnost dominantnim točkama reljefa i atmosferskih pojavnosti koje L. Derkač seli iz svijeta stvarnosti u svijet svoje poetske fikcije. Te su točke bitne jer ocrtavaju cijeli svijet i ostvaruju široki prostor otvoren kako za individualno tako i za opće i univerzalno. Naime, u tom su novom svijetu prepoznatljiva i nebeska tijela, posebno Sunce i Mjesec, nebo, oblaci, snijeg, kiša, magla, a na tlu uz tlo rijeka, more, šuma, planina. Jedan način poetiziranja i očuđavanja tih poznatih pojavnosti jest spomenuta tekstualizacija, a drugi njihova metaforizacija te treći osobito istaknuta personifikacija koja ide ruku pod ruku s metaforizacijom kao primjerice u pjesmi »Kuhari«: Sunce je masterchef. Pirja šumu kuhinjskim nožem usitnjenu / na stabla. Tako taj svijet postaje dinamičniji, življi i egzotičniji u odnosu na stvarni svijet, kao što je razvidno u sljedećim stihovima, za tekstualizaciju: Prilično je čitak rukopis oranica (Puder); Uvečer susnježica sipa prhut/ i pljuje rečenice (Puder); za metaforu: Preorana zemlja vani kakao je u prahu (Zavarivač), Kućna sam pomoćnica melankolije (Dobri dželat); za personifikaciju: Sunce po svome tumači apokalipsu (Bijes i posudbe); Noć katkada izgoni strpljivost/ i umjesto mene kreči zidove. / Čak pročita novine koje sam rasklopila. (Dešnjakinja). Uz personifikaciju javlja se i prozopopeja, kao što je slučaj u pjesmi Serijski ubojica: »Ja sam serijski ubojica, izgovara zidni sat. / Upokojio sam još jedan dan i time iznova prekršio / tvoju petu zapovijed, ispovijeda se Bogu.« I prozopopeja kao i prethodno navedene stilske figure i one koje nisu spomenute iznimno su funkcionalne i cijelome diskurzu pridaju profil titrave pokretljivosti, spontanosti, slobode i – osobito – imaginacije koja može inteligentno, groteskno ali kadšto i humorno predstavljati novotvorevine u odnosu na poznate pojmove i slike iz fizičkog svijeta te oživjeti tisuće neživih lica. Pitanje ostaje je li to uljepšavanje i stiliziranje svijeta stvarnosti ili novo stvaranje svijeta poetske fikcije, to jest poetske stvarnosti. U ovoj posljednjoj zbirci čini se razgovjetnim da L. Derkač supostavlja i suprotstavlja svijet poetske stvarnosti svijetu fizičke stvarnosti koji je prisutan kako u svojoj ljepšoj varijanti tako i u svojoj traumatičnoj pojavnosti, što uključuje i stvarnost groblja. I druge pjesme sadrže na ovaj ili onaj način supostojanje dvaju svjetova, njihovo susretanje i razlikovanje, kao što se lijepo vidi u prvoj strofi pjesme »Tekstualnost neživoga«, u kojoj se svijet stvarnosti prelama u samome subjektu i njegovim iskazima. U zagradama uz svaki stih označeni su pokratama SPS – svijet poetske stvarnosti, i SFS – svijet fizičke stvarnosti. (…)

Đurđica Garvanović-Porobija

* * *

Prepuna želje i mogućnosti da začudi, ovo je pjesnikinja koja uporno razbija klišeje, frazeme – koja razmišlja i koja svoj svijet usitnjava, do najmanjih i najbizarnijih banalnih sastojaka. Ona u tome svemu očituje i volju da poezijom nešto promijeni, iako nije sigurna da je ikakva promjena moguća. U ovoj poeziji ima i suosjećanja, primjerice, prema izbjeglicama, ali čak i u tim angažiranijim pjesmama preteže svijest koja se kreće u stalnoj blizini stvarnog, praktičnog života, ali i bježi od njega u visine nekontrolirane maštovitosti.
Gusta masa poezije Lane Derkač dolazi iz tla, iz uzemljenosti autorskog glasa, koji ipak ima poriv za letom, u kojem se brišu granice između stvari, bića i pojava.

Irena Matijašević