DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.15Ruj
Tribina DHK: Lea Bijač – pustolovka i putospisateljica
Knjiga obuhvaća njezina putovanja po Antarktici, Vijetnamu, Kambodži, Keniji, Tanzaniji i Tajlandu, a opremljena je vrhunskim fotografijama. Živopisni putopisi, dokumentarnog karaktera, obuhvaćaju različite kulture - njihovu povijest, gradove, hramove, plemena, običaje, hranu, odjeću, uz puno zanimljivih „pikanterija“ iz svakodnevice, koje su nama nepojmljive. Pogledajte i poslušajte mladu pustolovku sa zanimljivim, sočnim pričama! Tekst čita Dunja Sepčić.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=If56RygUAb0
Lea Bijač rođena je 1995. godine u Koprivnici, gdje i živi. Nakon završene osnovne škole i jezične gimnazije upisala je studij Kroatistike i Francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no odlučila se prebaciti na preddiplomski studij Novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, koji je ove godine i završila. S obitelji svijetom putuje od 11. godine života te je tako dosada posjetila 43 zemlje i stupila na svih sedam kontinenata. Kao svjetska putnica već dugi niz godina piše o svojim avanturama, a na putovanja, iako ponekad zaboravi penkalo, ne odlazi bez fotoaparata. Krajnji joj je cilj posjetiti, doživjeti i opisati barem 100 svjetskih zemalja. Šest ih je u knjizi Ti (pusto)loviš koju upravo držite u rukama već objedinjeno.
* * *
O knjizi Ti (pusto) loviš:
Putospisateljica i pustolovka
Antarktička hladna divljina, sante koje nam oči hladnim okovima vežu uz pejsaž, vijetnamski šeširi od palmina lišća i bambusa, šarene tržnice, živopisni azijski hramovi kao spojevi konfučijanizma, taoizma, budizma, hinduizma, islama, drevni kmerski hramovi u prašumama Kambodže, kenijska plemena, milijunski narod čuvena plemena Masai u Keniji i Tanzaniji, beskrajne afričke savane s antilopama, gazelama, slonovima i drugim životinjama, afrički safariji, budistički hramovi na Tajlandu, tržnice na željezničkoj pruzi i u vodi… To su samo neki prizori iz ovih egzotičnih, čitkih, pitkih, ozbiljnih i duhovitih, povijesnih i svakodnevnih, surovih i živahnih, hedonističkih i edukativnih putopisa koje Lea, poput vrsnog redatelja dokumentaraca, opsuje pomno, pažljivo, od putničkih ruta do opisa svakog grada, mjesta, divljine, kao da smo joj mi čitatelji suputnici. Ali to je tek dio Leinih putovanja oko svijeta (uglavnom u društvu tate, a ponekad i obaju roditelja) – stupila je na svih sedam kontinenata, posjetila četrdesetak zemalja i time se odvojila od svoje generacije mobitelaca koji putuju surfajući na internetu, zavaljeni u naslonjač, na sobnoj temperaturi. Ali, jok! Lea Bijač, kako i sam naslov knjige kaže, prava je pustolovka koja je obišla nemjerljive kilometraže, ne samo da vidi i doživi ovaj vrli svijet, nego da se okuša i u malim egzibicijama, snažnoj vrlini svakog pustolovca i putopisca. Mnogi naši vrli putnici samo su promatrali, zapisivali, pisali sjajne putopise, ali rijetki su i putolovili po pustopoljinama i divljinama, odnosno ulagali, uz emocije i duh, i tijelo bez straha. A o kroničnim mobitelcima da i ne govorimo! Znate li vi, dragi moji mladi, što piljite u ekrane i blagim potezom prsta preskačete zemlje i kontinente, da je Lea Bijač zaplivala u ledenom, smrznutom antarktičkom oceanu, gotovo do gubitka svijesti, da se u Vijetnamu provlačila kroz podzemne tunele (izgrađene za vrijeme bitaka) na četiri noge, u mraku i strahu od otrovnih pauka, škorpiona, zmija i druge gamadi? Znate li da je u afričkom safariju spavala u šatoru nekoliko metara od vode s krokodilima i približavala se divljim zvijerima, da je u vodama indijskog oceana, prilikom posjeta Zanzibaru, dirala kitopsinu (nije krvoločna, ali ipak… ta tko bi se usudio od naših krhkih pjesnika dirati tako snažnu morsku zvijer?)
Osobno volim mlade, ali većina njih u našem Tehnopolisu nema pojma što znači putovati, po stravičnim hladnoćama i vrućinama, što znači otkrivati, odmarati se i umarati u svim ljepotama našeg planeta, liričnim i surovim, što znači i živjeti i preživljavati… jer mnogima je teško otići i do McDonald'sa po fast food, a kamoli otići u Tanzaniju i sjesti na slona ili još gore, probijati se kroz opasne antarktičke kanale gdje mogu zapuhati vjetrovi i do 300 kilometara na sat, a valovi se zlokobno uzdići i do petnaest metara! A kako na Antarktiku ne pomisliti na drugu, još strašniju kroničnu bolest - na prijeteće globalno zatopljenje (uh, zatvaram oči, srce mi kuca), kako ne prezirati posesivne osvajače zemljine ravnoteže koji nemaju pojma da je priroda itekako osebujna i ćudljiva Majka, nježna i strastvena, tiha i zlokobna, pa i osjetljiva i osvetoljubiva kad joj diraš u Bogom dani organizam. Nećemo sada o tome (uh, brrr), nego o humanim putopiscima, putolovcima i putoborcima za prava svega živog i neživog na ovome svijetu.
Fascinantne civilizacije umjesto statičnog Tehnopolisa
U svojim putopisima Lea Bijač obuhvaća sve što se od toga žanra očekuje – zemljopisne karte, rute putovanja, opise krajolika, ljudi, flore i faune, mnoštvo bioloških, povijesnih i drugih podataka te su njezini putopisi dokumentarni, čitki, veoma slikoviti i prožeti malim lirskim digresijama, kako bi se istaknula umjetnost prirode i poezija doživljaja. Raslojavanjem puteva, prizora i dojmova svako je mjesto učinilo mističnim, jedinstvenim, neponovljivim, pogotovo uz vrhunske fotografije koje zavređuju i izložbu. Lea Bijač sjedinjuje oko, kist i pero – sve ambijente, ljude, životinje, biljke, povijest i sadašnjost ona vješto pretvara u slike i priče što obiluju širinama i daljinama, ali i mnoštvom detalja koji tekstovima daju fragmentarnu, dinamičnu strukturu, a takva su i putovanja, promjenjiva, nepredvidiva. I pravi putopisac je takav – čudan spoj zanesenjaka i istraživača, nježnog bića i upornog avanturista, pjesnika i egzibicionista.
U našem statičnom Tehnopolisu surfanje je zamijenilo prava putovanja, a i oni koji mnogo putuju, uglavnom su poslovnjaci koji ne stižu biti i putopisci, i kojima je mobitel, ma gdje bili, glavni vodič po svim metropolama, pa i meridijanima. Poludjela brza civilizacija smanjuje broj putopisaca i sve više blijedi i žanr putopisa. Osim, naravno, ako ne sjednete u vlak Hrvatskih željeznica, koji putuje od Ogulina do Zagreba (stotinjak kilometara) i po tri sata, dulje negoli avion od Zagreba do Londona, a od Zagreba do Splita i obratno ta živopisna HŽ lokomotiva vuče vagone i po devet sati, malo manje negoli što ljudi lete od Frankfurta do Mexico Cityja. Tako u vlakovima Hrvatskih željeznica, na pruzi sagrađenoj u vrijeme cara Franje Josipa, Hrvati doista mogu njegovati žanr putopisa – gledati kroz prozor lijepe krajolike, pisati i samo pisati, polako, bez žurbe, mogu ispuniti po tri notesa i kući snivati pejsaže i drndanje mašine koja će ih stalno buditi. No, Lea Bijač je svjetska putnica kojoj su i zrakoplovi spori – leti na sve strane, a svojim je nogama kročila na čak šest kontinenata i obišla je i mjesta koje su rijetki obišli. Primjerice, Antarktiku koju godišnje posjeti svega četrdesetak tisuća ljudi.
U opsežnoj knjizi Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas koju je sastavio Dubravko Horvatić (Zagreb, K. Krešimir, 2002.), a koji obuhvaća brojne putopise naših renomiranih putopisaca, od Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića do putopisa iz vremena Domovinskog rata, malo je naći putopisa o egzotičnim zemljama i kulturama koje je upoznala mlada Lea, pa bi se njezini putopisi zaigrana naslova Ti (pusto)loviš lijepo uklopili u spomenutu antologiju da je ona, recimo, sastavljena danas. U ludoj svjetskoj civilizaciji svaki putopisac djeluje kao suptilno biće koje doživljava golemi prostor i protežno vrijeme, svijet u cjelini koji ne ovisi o satu, datumu, ni godini. Doživjeti u ovom histeričnom fragmentarnom vremenu čitav planet velika je privilegija slobodnog, sanjarskog duha kojim Lea Bijač od rane mladosti upija različite kulture i podneblja te širi horizonte našeg predivnog planeta što mu posesivni osvajači prirodnog blaga sve više remete ravnotežu, nesvjesni da je svaka bitka s prirodom unaprijed izgubljena. (…)
Lada Žigo Španić, iz pogovora knjizi
popis članova